Zaigrao je u kinima uoči Valentinova i dodjele Oscara, ali neće dobiti ni plišanog medvjedića sa srcem ni Akademijin kipić. Takav je usud ‘Prošlih života‘ (Past lives), filmske romanse korejsko-kanadske redateljice i dramatičarke Celine Song čija je priča o odrastanju nesuđenog zaljubljenog para publiku osvojila jednostavnošću, nepatvorenom emocijom i fluidnošću.
I makar ga zbog podrijetla autorice i glavnih zvijezda neki kritičari na silu uspoređuju s prošlogodišnjim laureatom ‘Sve u isto vrijeme‘, paralela ne stoji. ‘Prošli životi‘ su naprosto kvalitetnije ostvarenje: za razliku od lanjskog oskarovca, ovo djelo nije nimalo konfuzno, protok vremena riješen je pregledno i bez fabularnih preskoka koje je kasnije teško pratiti. Neusiljeno ponašanje aktera pred kamerom također pomaže.
Song suvereno i bez nepotrebnog kompliciranja prenosi ključnu poruku o tegobama prostorne i fizičke razdvojenosti, potisnutih osjećaja i kobne predodređenosti koja na kraju nadvlada svaki pokušaj sabotaže.
Glumački par Greta Lee i Teo Yoo u toj su misiji redateljici velika potpora. Njihovi junaci Nora i Hae Sung u sebi nose gracioznu sjetu bez roka trajanja. Žal za propuštenom prilikom kod njega je izraženiji, kod nje potisnut dublje u podsvijest, prikriven snagom osobnosti ali trajno spreman izroniti kad najmanje treba.
Lee tijekom cijele radnje vješto izbjegava ukalupljivanje, toliko da niste sigurni gaji li njezina junakinja prema bivšem školskom kolegi nježnost ili je on za nju tek dio nostalgičnog prisjećanja na djetinstvo. Yoovov Hae Song pak nema dvojbi. Privržen je Nori poput labuda životnoj partnerici, ali i bolno svjestan budućnosti.
Song se osim kao redateljica, u ‘Prošlim životima‘ potvrđuje i kao precizna pripovjedačica, što joj je osiguralo ovogodišnju nominaciju za Oscara za scenarij. Filmu se može donekle zamjeriti tek usporen ritam i manjak ‘vanjske‘ drame, no tako je vjerojatno osmišljen kako bi plastičnije prenio emotivna stanja dvoje otuđenih prijatelja.
Redateljica kroz svoj filmski debi fino provlači vlastita iskustva iseljenice i relativno anonimne spisateljice. Čežnju za zavičajem, poručuje nam, naizgled je lako potisnuti, ali samo do prvog podsjetnika na domovinu, bilo kroz mogućnost ‘offline‘ konverzacije na materinjem jeziku ili susreta s poznatim licem iz neke ljepše prošlosti.
Značajnu ulogu u filmu igra i dvojezičnost. Na korejskom glavni protagonisti lakše progovaraju o osjećajima, dok je engleski simbol integracije u novu sredinu, ovdje New York, koji zbližava i trajno odvaja istodobno. Korejski i engleski zgodno se isprepliću kod muških likova.
Norin dobrohotni suprug, Amerikanac Arthur (John Magaro besprijekoran je u ulozi tolerantne ‘treće osobe‘) zna tek pokoju korejsku frazu, a Hae Sung natuca engleski. Sporazumijevanje kao prepreka na putu različitosti prigodno je iskorištena, baš kao i pouzdana kamera Shabiera Kirchnera (osvajač BAFTA-e za film o londonskim migrantima Stevea McQueena) koja već u prvim scenama trasira tijek događanja.
Kadrovi se otpliću sukladno raspoloženjima aktera, umrtvljuju se i zatamnjuju dodajući na snazi dijalozima. U samoj završnici uvodi redateljica i izraz koji daje dodatnu dimenziju filmu o ljubavnicima koji se trajno mimoilaze. In yun na korejskom označava – reinkarnaciju.
Ovaj filmski praline statirat će na dodjeli Oscara, ali će se sigurno dulje pamtiti od precijenjene torte, prošlogodišnjeg laureata.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....