Sa zimskim solsticijem izronio je Jason Momoa iz dubine oceana i u šljokičastom kostimu od ribljih krljušti zavitlao trozubom kako bi nas podsjetio na svoj debi u ulozi Aquamana prije pet godina. Štošta se odonda promijenilo u svijetu superheroja. Hiperprodukcija je učinila svoje, nekad sigurna ulaganja u Marvelove i DC-ove spektakle počela su bilježiti gubitke. Najsvježiji podbačaj ‘Kapetanice Marvel‘ potvrdio je sumrak ere filmskih junaka s nadnaravnim moćima kojoj svoj obol daje i aktualni nastavak Aquamana, podnaslovljen ‘Izgubljeno kraljevstvo‘.
Dobar dio odgovornosti za to snosi i Momoa, kršni Havajac koji se iz glumačkih voda otisnuo i u scenarističke te brzo potonuo. Novi Aquaman konfuzan je i djetinjast spoj podmorskih vizualnih atrakcija (koje i nisu pretjerano spektakularne) i plošne fabule u koju je ubačeno svašta da bi se dobilo tekuće – ništa.
Naslovni lik oslikan je kao bezbrižan bonvivan i svježi tata, skroz nespojiv sa spasiteljem nadzemlja kakvim se predstavio u mnogo boljem prvijencu. Junakove obračune s negativcima različitih profila gledatelj u sequelu doživljava prije kao kakav sparing trening negoli uzvišenu misiju pravednika.
Nemušto je prikazana i dihotomija Aquamanove osobnosti obiteljskog čovjeka Arthura Curryja na zemlji i nevoljkog vladara Atlantide pod morem. Film ni na jednom podlozi ne uspijeva zaokružiti cjelinu. Aquamanov odnos s davno otuđenim bratom prijestolonasljednikom Ormom (Patrick Wilson), zamišljen valjda kao okosnica radnje, svodi se na seriju prozirnih gegova koji kulminiraju degustacijom egzotičnog kukca?!
Tretman ženskih likova u filmu pak daje materijala za novo buđenje pomalo uspavanog pokreta MeToo. Svedene tek na nepamtljive epizode s rečenicom do dvije replike, žene u drugom ‘Aquamanu‘ samo su formalno kraljice i majke. Pomalo žalosti gledati oskarovku Nicole Kidman kako kao Atlanna jezdi na purpurnom morskom psu. Sažaljenja vrijedan je i angažman Amber Heard u ulozi Aquamanove družice Mere.
Očito je da autori nisu znali kako se riješiti junakinje koja je u to vrijeme u stvarnom životu vodila nesmiljenu brakorazvodnu parnicu s Johnnyjem Deppom pa su njezinu heroinu marginalizirali do ruba vidljivosti.
U svežanj minusa filma ide i tretman Aquamanova glavnog suparnika Black Mante. Nesretni Yahya Abdul-Mateen II upreže sve snage ne bi li iz loše oslikanog i još lošije kostimiranog zlikovca izvukao barem zrnce motivacije, no svaki je trud uzaludan: njegov famozni magični trozubac miljama je daleko od inačice mitskog Excalibura, a tanahni su i ostali zlotvori iz velikog plavetnila.
Momoino scenarističko čedo tone još dublje kad pokušava podmorske sukobe povezati s globalnim zatopljenjem na Zemlji kojemu svi svjedočimo. Aquamanov nastupni kraljevski govor pred glavešinama UN-a u vrijeme kad ova troma organizacija traži odgovor na pravo krvoproliće u Gazi zvuči, najblaže rečeno, deplasirano.
A i junakov oceanski zavičaj Atlantida nosi patinu bedastoće. Mitsko potopljeno kraljevstvo nema u filmu baš nikakvu prepoznatljivost i simboliku. Osim možda najave trećeg nastavka do kojeg će teško doći ostvarenje u kojem je najupečatljiviji lik Aquamanov kućni ljubimac, mudra hobotnica Topo.