Na kortini dinarskoga planinskog lanca, već na Klisu, razdvajala se stoljećima tjeskoba hrapavog bespuća unutrašnjosti Dalmacije od morskih širina po kojima se ide u bijeli svijet. Doživljaj oproštaja od tanke crte Dalmacije što se rastegla pod bìlom planina, koje u pogledu s mora izgledaju kao Atlasova braća, ponavljaju ne bez poetske jeze deseci putopisaca… Tako je u svom Kulturno-povijesnom vodiču Zagore Splitsko-dalmatinske županije uvodno napisao mr. Joško Belamarić, jedan od najuglednijih hrvatskih konzervatora, odškrinuvši vrata prirodnog lokaliteta smještenog sjeverno od turističke obalne vreve.
Obalu je lako predstaviti, svaki njezin otok je biser, a vala školjka. Ali Zagora je nešto drugo, ona je skriveni dragulj, ona je "Doživi domaće" sintagma. Ona je i zabrđe u kojem se uđe nakon skretanja s već poznate staze. Dalmatinska zagora je i onaj slučajni, sporedni put koji zove na adrenalin, avanturu, osjećaj.
Zagora je autentični doživljaj, sklop tradicije, gastronomije, prirodne ljepote, jezera i rijeka, divljih brda i surih litica. A na njima vidikovaca na kojem se mogu napraviti najljepši selfiji. Predlažemo vam zato izlet u neotkrivenu, neposrednu blizinu koju ste sto puta htjeli vidjeti, a nikada se odvažili niste.
Vodimo vas na putovanje u kojem ćete Zagoru upoznati preko njenih velikana, ljudi što su u njoj rođeni, odrasli. Prvi na tom popisu, ako krenemo sa zapada je Ivan Meštrović, legendarni kipar svjetskog glasa. Detalje iz njegova života, kao i kod ostalih koje spominjemo na ovoj turi slavnih, pronašli smo u knjigama "101 Dalmatinac i poneki Vlaj" autora Slobodana Prosperov Novaka i "Dalmacija hrvatska ruža svjetova" Marina Kuzmića i Ante Mekinića.
Kiparev životni kraj ćete odmah prepoznati po velikom bijelom zdanju, Meštrovićevu mauzoleju u Otavicama. U svijet umjetnosti ušao je skoro kao i legendarni slikar Giotto. I on je bio pastir kojeg je otkrio dalmatinski Cimabue dok je u zavičaju čuvao ovce i oblikovao prve skulpture od drva i kamena. Djetinjstvo je proveo u svojim Otavicama, skrivajući u sebi vulkanski temperament budućeg kipara i arhitekta. Studirao je prvo u Beču koji ga nije zadovoljio, nakon čega je otišao u Pariz gdje je doživio svoje umjetničko sazrijevanje.
A, na valu tog fino brušenog talenta iznikli su kip Grgura Ninskog u Splitu, čiji palac i stranci i domaći uvijek taknu išćući želju svoga života. Pa spomenik "Neznanom junaku" na Avali, slavni "Zdenac života" u Zagrebu, u Splitu i Kaštelet i zdanje vlastite Galerije... Autor je i skulpture "Indijanci", zaštitnog znaka Chicaga, koji je prije nekoliko mjeseci bio u središtu svekolike pažnje javnosti.
Malo istočnije otkrivanje Zagore nas vodi u okružje kozmopolita iz Vrlike, kako nazivaju velikog pisca Milana Begovića.
Znate li da je u tom ruralnom zabrdskom kraju rođen čovjek čija su se djela izvodila diljem svijeta? I da je on autor glasovitog uratka "Amerikanska jahta u splitskoj luci"? U Vrlici možete pogledati vrličko kolo, ali i čuti kako je svestrani Begović plovio valovima modernizma, ne libeći se ni stvaranja vrlo provokativnih erotskih mapa. "Amerikanska jahta" je drama koja vrlo uspjelo razrađuje anegdotu o povratku iz Amerike bivšeg sluge, i nevoljama što ih je taj povratak stvorio u obitelji njegovih nekadašnjih gazda. Svijet ga pamti i po sagi o Gigi Barićevoj, ali i autorstvu libreta za Gotovčevu operu "Ero s onoga svijeta".
"Tu se penje, tu se pada, to je sudba, to je nada, Skalinada, Skalinada, Skalinada"… Ima li Dalmatinca koji nije čuo za ove legendarne stihove? Vjerojatno ne, jer "Skalinada" i ime slavnog glazbenika Zdenka Runjića antologija su dalmatinštine. Proslavljeni skladatelj zabavnih skladbi igrom slučaja rodio se u Slavoniji za vrijeme Drugog svjetskog rata, no svoje podrijetlo vuče iz malog dalmatinskog mjesta Labin. Za stanovnike Dalmacije on je za života, isto kao i posmrtno vječni zaštitni znak Splitskog festivala. Iza njega je ostala glazbena škrinja puna blaga, a u njoj "Poeta", "Malinkonija", "Četiri stađuna", "Lastavica", "Jubin te, jubin", "Sunčane fontane", "Kapetane moj", "Oluja", "Diridonda", "Nadalina", "Piva klapa ispo' volta", "Prozor kraj đardina", "Vagabundo", "Galeb i ja"….
Tu blizu je i Knin, a s njim i veliki književnik Dinko Šimunović koji je život proveo kao učitelj u zaostalim krajevima Cetinske krajine. Radio je u Hrvacama i Dicmu, neko vrijeme i u Splitu. Umro je u Zagrebu nakon godina odricanja i siromaštva u kojem su tadašnji učitelji bili osuđeni živjeti. Bio je i ostao veliki hrvatski književnik koji je objavljivati počeo u tridesetima. Drži se za temelj modernističke proze, koji će se u hrvatskoj književnosti pamtiti kao autor "Alkara", "Muljike", "Duge"…
Iz Knina lagano idemo u pravcu istoka, kroz ledine i brda, prema Imotskoj krajini. I mjestu Slime u kojem je rođen Josip Pupačić, kako ga mještani i danas spominju kao Bepicu. Jedan od najpoznatijih hrvatskih pjesnika rođen je iza brda, sjeverno od mora. To je vjerojatno još i više iz gena mu kamenih izvuklo sol života, kada je moru tom plavom posvetio jedne od najljepših stihova. I nastalo je ono predivno … I gledam more gdje se k meni penje, i slušam more dobro jutro veli…. Gledao je Bepica to more s vrha brda preko Dubaca, preko duboke uvale Vruje. Koliko je bio ushićen morem, toliko je volio i Cetinu, reći će domaći, pričajući kako je i njoj posvetio gomilu divnih stihova.
A predivnu zbirku riječi i besida o životu imotskog čovika sa sure, škrte zemlje ispričala je još jedna književna legenda, Ivan Raos iz imotskog Medova Doca. Sjećate se mudrog Matana, oka didova, pa Netjaka, Podguza… Plejade fenomenalnih muških i ženskih likova koji su na površinu doveli sraz dvaju svjetova, takozvanih Vlaja iz zabrđa i velike gospode iz obalnih gradova. Granicu između dva svjetonazora probili su vješti Vlaji, torbari i galantari mijenjajući sebe, ali što je još važnije i one među koje su došli.
Tu u blizini u Krivodolu, Podbablju rođen je i Mate Ujević, pjesnik i enciklopedist, a u Imotskom, nadomak Crvenog i Modrog jezera i Vlado Gotovac, književnik i političar. Vladu ćemo pamtiti i kao čovjeka koji je iskreno vjerovao u bolju Hrvatsku, velikog pjesnika i esejista, izvrsnog govornika, političara i moralista. Imotsko selo Ričice u svijet je odnio i boksački as Mate Parlov, europski i svjetski osvajač zlatnog odličja. I prvi boksač iz socijalističkih zemalja koji je osvojio profesionalnu svjetsku titulu.
Onda ćemo se spustiti prema Vrgorcu i dok budemo prolazili pokraj plodnih polja, stati i nauživati se miksa mirisa Zagore i mora. Pa dohvatiti koju zrelu jabuku, naguštirati se crvene vrličke jagode. I slušati povjetarac koji će donijeti glas o slavnom pjesniku Vrgorčaninu Tinu Ujeviću. A vjetar će reći, bio je on pisac i pjesnik, ali i posljednji veliki trubadur. I čovjek koji je volio i živio u šarmu istinske, počesto i teške, mučne boemštine.
Jesmo li koga zaboravili? Jesmo. Još toga na našem putu puno ima, još puno velikih ljudi iz te naše divne, neotkrivene Zagore. Među njima je i jedna posebna žena. Našli smo je lutajući ciljano, a opet spontano po bespućima Zagore. Zub vremena već davno pokrio vrijeme joj rođenja. Ali ne i njenu važnost. Ona je Mila Gojsalić, poljička heroina. I iako ne postoji niti jedna stvarna arhivska stavka da je 1530. junačko djelo uistinu i napravila, ona se i nadalje spominje kao glavni akter. U brojnim naraštajima pripovijedalo se kako je ova poljička cura, nakon ljubavne noći koju je silom provela u čadoru turskog vojskovođe, pred zoru u zrak digla barutanu i logu svog neželjenog ljubavnika Ahmed-paše.
Mila je junakinja i tadašnjeg i današnjeg modernog vremena, čiji spomenik dignut njoj u čast ponosito stoji nad kanjonom Cetine. S tog se mjesta pruža veličanstveni pogled na tu našu divlju, pitomu, moćnu, snažnu, a opet nježnu i umilnu Zagoru. Jeste li ga posjetili? Jeste li sada shvatili kako Zagora čeka na nas. Ako niste, vrijeme je. Vjerujte nam na riječ, nećete požaliti.
Tekst realiziran u suradnji s Hrvatskom turističkom zajednicom u skladu s najvišim pravilima struke.