Donosimo detaljan prikaz kako Goli otok i nekadašnji zloglasni zatvor izgledaju danas

Posljednji dan 1988. godine bio je i posljednji dan rada zatvora na Golom otoku. Nakon što su ga napustili svi kažnjenici, osoblje i čuvari, ostale su među gromadama kamenja izgrađeni objekti, od brodogradilišta, upravnih zgrada, industrijskih pogona, škole, ambulante...

Otok je smješten u kanalu između otoka Raba i kopnene obale pod Velebitom. Pristupiti mu se može brodom ili s kopna, ili iz Lopara na Rabu. Mi smo se odlučili za ovaj drugi put. Goli otok je u drugoj polovici 20. stoljeća ionako uvelike obilježio život Loparana i Rabljana.

Da bi se moglo doći do Golog otoka prvo mora biti povoljno vrijeme, to je jedan tehnički minimum bez kojeg nitko od domaćih brodo-prijevoznika ni ne pomišlja upaliti plovilo. Prvi dan bez valova i bure ovog tmurnog travnja iskoristili smo za posjet Golom otoku.

Postaja za turističke brodiće i kupanje

Naš prijevoznik i vodič Dario je iz Lopara. Više manje cijela obitelj bavi se turizmom i upravo se užurbano pripremaju za sezonu. Jedan dio ponude su i turistički izleti. Brod za 150 ljudi koji plovi od uvale do uvale i nudi im ručak. Specifično za njihov Rab je to što jedna od stanica na tom izletu je i Goli otok.

 

Dok se vozimo u ipak nešto manjem ribarskom brodu prema Golom, Dario objašnjava da nekadašnji zatvor ne pobuđuje neku preveliku želju kod turista. Strancima on ništa ne znači, a jedino tu i tamo neki Slovenci ili Makedonci koji znaju o čemu se radi ciljano žele vidjeti Goli otok. "Neki stranci se zainteresiraju kada čuju da je tamo bivši zatvor, ali kada vide kako je to sve devastirano prođe ih", tumači Dario.

Dok prolazimo između brojnih loparskih pješčanih uvala tog 'poluotoka na otoku' i susjednog otoka Svetog Grgura naš vodič se prisjeća kako je u vrijeme zatvora, dok je bio dijete, bilo slučajeva bježanja zatvorenika. "Prvo bi plivali na Grgur, a onda na Lopar. Sjećam se da su onda dizali uzbune i tražili ih", tumači nam Dario.

Matija Djanjesic / CROPIX

Nekadašnje brodogradilište iz zraka

Nije htio prepričavati priče koje je čuo od nekadašnjih zatvorenika, ali pristao je da nas provede otokom i kaže ono što zna o objektima koji su izgrađeni na njemu. Kako smo se približavali toj ogoljenoj gromadi sve su se više razaznavale zgrade uz obalu, sazidane od istog tog kamena. "Ovo vam je brodogradilište, tu su radili remont brodica", pokazuje nam prstom na izgrađeni kompleks udaljen od pristaništa za brodove ostatka kompleksa koji se nalazi oko rive.

Ostala je samo konoba Pržun 

Tumači nam da ono malo borova što vidimo, pošumili su zatvorenici. "A trebalo je dati ljudima nešto da rade", tumači. Prvi Jugoslavenski zatvorenici iskrcani su na obalu 9. srpnja 1949. bio je to politički zatvor, a  krimen tih 1200 ljudi bila je 'suradnja s Informbiroom'. Nakon 1956. logor je pretvoren u regularan zatvor, na koji su dolazili 'obični' kriminalci i delinkventi, posljednji 'Infoormbiroovci otišli su s Golog sredinom 60-ih.

Približavamo se obali, na kojoj je sve samo ne pusto. S lijeve strane rive nalazi se konoba, zatvorena je sad, radovi oko preuređenja u punom jeku. Kolega fotograf Matija manevrira svojim dronom i pokušava ga prizemljiti na obalu, a ta čudna zujeća naprava naljutila je dva dobro uhranjena i živahna hrvatska ovčara. Uspjeli smo spriječiti incident susreta ovčara i NLO-a tako da smo zamolili vlasnika tih pasa da ih na čas pozove kako bi dron sigurno sletio na kamenu rivu. Ipak je ovo prvi put da netko iz Hrvatske snima Goli otok dronom, a i naprava je u vlasništvu kolege Matije, ne bi bilo dobro da je završio kao i ostatak golarskog inventara.

Dok se iskrcavamo vlasnik konobe simboličnog imena 'Pržun' dovikuje nam da su i na Goli otok stigli glasnici proljeća - bušilica, miješalica i građevinski radnici. Obavještavamo ga da smo baš njega tražili za razgovor, ali prvo idemo u obilazak. Zahrđala oznaka za vlakić nalazi se na početku ceste i izgleda totalno neprimjereno. Turistički vlakić na Golom otoku. I kako smo saznali, ljeti on vozi. Nakon nekoliko sati hodanja uzbrdo i nizbrdo po zvizdanu dođete do zaključka da turistički vlakić uistinu ima smisla.

Zaputili smo se stazom na lijevu stranu, nema nikakve više simbolike u odabranom smjeru, to je put pogodan za razgledavanje. Pratili smo strelicu opituranu na betonu ispod koje je pisalo 'kino'. Bilo je to kino za funkcionere i službenike, tumači nam Dario. Na tom su dijelu izgradili i novu upravnu zgradu pa je i kino bilo u blizini. Približavamo se famoznom kinu, a kad ispred zgrade gori vatrica i gradela čeka sa strane da plamen padne. Iz malene trafostanice izlaze djelatnici HEP-a. Neka ljudi iskoriste svoje pravo na gablec kako god znaju i umiju.

Prvih 15 minuta na Golom otoku i uopće nemate osjećaj da je to neki pusti otok. Barem što se ljudi tiče. Zgrade su sasvim nešto drugo, no najboljem dijelu post apokaliptične distopije naspram koje Černobil izgleda kao piknik, tek ćemo se približiti. Dario nam napominje da ulazimo u Industrijsku zonu. Iza visokog zida nalazi se kamenolom, tumači. Ulazimo u ogromnu halu, ako se to može nazvati halom, jer krova nema, nebo se sasvim dobro vidi. Na podu su razbacane daske. Obući čvrste zimske čizme za ovaj teren bila je najbolja odluka do sad.

Matija Djanjesic / CROPIX

Industrijska zona iz zraka

Pitam je li se dogodilo da tko od turista u japankama gaca po tim ruševinama i nastrada. Kaže Dario njemu se to nije dogodilo. "Vlasnik konobe preventivno, ako vidi da će nešto ubrzo pasti, zna preventivno srušiti koju gredu i tako sanirati, da ne padne nekome na glavu", objašnjava nam vodič. Prolazimo kroz ogromnu raspadajuću halu i dolazimo do druge. U njoj su se proizvodile osovine za prikolice i traktore za tvornicu z Rakovici. Bio je to metalni pogon, pun tokarskih strojeva. "Početkom devedesetih kad sam prvi put došao na Goli strojevi su još bili tu. Neki su bili, a neke su uzeli kada su zatvorili Goli otok. Ali svake godine sve više propada", prisjeća se Dario.

Od brodogradilišta do pekarskog pogona

Na izlazu iz ogromnih hala dolazimo do ulice s jedne i druge strane nanizane su manje kamene kuće, bio je to kameni pogon. Tu su se proizvodile poznate 'golarske pločice'. 'Ako živite u starijoj gradnji vjerojatno ih i u Zagrebu imate', kazuje Dario. Na vrhu ove puste ulice, završava industrijsko-proizvodna zona zatvora na Golom otoku. Uz metal i kamen prerađivalo se i drvo. Kuće bez krovova još su nekako odolijevale gravitaciji, a pločice obložene s unutarnje strane zida.

Na malenim parcelama pri vrhu zatvorenici su si sadili usjeve. Ali cesta tu ne staje, ona vodi do vrha brda, a zatim dolje. Na golom otoku, kao ni na većini sjevernojadranskih otoka nema otrovnih zmija. S tom spoznajom mnogo je lakše slobodnije gacati po ruševinama. Cesta koja vodi na drugi kraj obrubljena je drvima, posušenim.

Matija Djanjesic / CROPIX

Drvored koji je navodno zasađen da Tito hoda u hladovini

"Drvored je zasađen na brzinu za Tita, koji ipak nikad nije stigao na Goli otok", prepričava nam Dario urbanu legendu. Svaki kamen, svaka biljka na Golom otoku ima neku priču. Drvored se sadio tako da Titi bude hlad onuda gdje se bude kretao. Kao da bi ikad hodao toliko uzbrdo, bilo po žegi ili po buri. Neki naši sugovornici demantirali su nam ovu priču, ali o tome u drugom dijelu priče o Golom otoku.

Kako smo prilazili vrhu s desne strane vidio se veliki kosi kameni bazen. "To je sakupljač vode, prvi, ima ih dva na otoku. Napravili su ga zatvorenici, na Golom nema izvora vode pa su je tako sakupljali. Iako po ljeti bi obavezno vodonoša dolazio svaka dva tjedna s pitkom vodom na otok", opisuje Dario. Ni danas na otoku nema vode, kasnije nam je potvrdio vlasnik konobe Pržun.

Što dalje odmičemo prema unutrašnjosti tog 4,5 kilometra kvadratna velikog otoka sve je manja šansa da naiđemo na nekog od ljudi. Ali ipak treba uzeti u obzir da turistička sezona nije još počela. Na Golom često spavaju avanturisti. Dići šator na divljaka nije neka nova pojava na Jadranu, a niti na Golom, potvrđuje nam to Igor Tomičić, vlasnik Pržuna. Ali jedan bivši zatvorenik ne dolazi samo kampirati na divljaka. Svako ljeto on ostavlja svoju obitelj u Njemačkoj, gdje se preselio, i dolazi na Goli otok na otprilike dva tjedna. Očisti si jednu samicu u Odjelu 102 i tamo spava. U konobi nešto pojde svaki dan. I tako već godinama. Priča nam Dario.

Matija Djanjesic / CROPIX

Zloglasna Petrova jama

Na putu susrećemo samo ovce, one slobodno trčkaraju sad po stazi, sad po kršu. "Trebate vidjeti kako izgleda kada se dođe po janjad. Okupi se i do 50 mještana, onda ih tjeraju u tor. Svaka ovca ima oznaku tako da se zna vlasnik. Ovce tamo bleje, a janje ju čuje i ide svojoj mami i tako se utvrđuje čiji je koji janjić. Ako ovca ne bleji znaju ju ošinuti koprivom po vimenu. Joj bude tu svega i svađa", smije se Dario dok nam opisuje pastirske običaje.

Sezona kao i svugdje drugdje u Hrvatskoj

Golarska janjetina također je, uz pašku i cresku jedna od najboljih. A prije zloglasnog zatvora, stoljećima se Goli otok koristio upravo za ispašu ovaca. Stižemo do drugog kompleksa zgrada. Karanten, ambulanta i zgrada se medicinsko osoblje. Odmah do njih nalazi se jama, ona zloglasna Petrova jama. Sada na njenom dnu raste trava, a stijenke su obložene kamenom. "Svi zatvorenici kada bi došli prvo bi dva tjedna bili zatvoreni u karantenu, isto tako dva tjedna prije odlaska s otoka", tumači nam Dario. U unutrašnjosti ambulante nalazi se stari zahrđali stroj za rendgen. Nikome nije bilo zgodno da si ga uzme za doma. Zato niti jedna zgrada nema vrata, prozore, štokove, klupčice, a i krov je rijetkost.

Istom cestom nastavljamo, no sada se spuštamo. Idemo mi, a ispred nas trči zeko. Sakriva se među nekakav suhozid. "To je cisterna i tu je drugi sakupljač vode", objašnjava Dario. Zečevi su također napučeni na Gloom, kao i ovčice nemaju prirodnih neprijatelja i sada uokolo skakuću. Dolazimo do kompleksa škola. One su izgrađene za mlađe punoljetnike koji su u drugom dijelu rada zatvora uglavnom bili zatvarani na Golom otoku. Kako nam je ispričao i čuvar, čiju ćemo priču prenijeti uskoro, tko god je došao nepismen, polupismen ili bez zanata - ako je htio mogao je završiti školu. Za obradu metala, drveta, kamena, zidara, kuhara ili čak konobara, a nigdje u papirima ne bi pisalo da su školu završili u zatvoru.

Matija Djanjesic / CROPIX

Mjesto gdje su spavali čuvari bila je pored 'Žice'

Ista cesta vodi dalje do Odjela 102. Zatvor u zatvoru. Kompleks sa samicama, još je najviše očuvan od svih. U nekim malenim ćelijama mogu se naći i kreveti. Tu su zidovi posebno debeli te zgrada i dalje ima krov. Istom cestom dolazi se do dijela 'Žica'. Smješten na samoj obali, iznad njega kvalitetno je sazidana kamena zgradica, u njoj su spavali policajci i čuvari, kazuje nam Dario. Vrt oko njihove kuće lijepo je uređen i danas. Žica se tako zove, jer je ograđena žicom. Tu su bile spavaonice, menza, restoran, pekarski pogon, kasnije čak i kino dvorana.

Vraćamo se stazom uz morsku obalu opet do našeg pristaništa i Konobe Pržun. Igor Tomičić iz Lopara tamo radi 25 godina, od 1994. "Sezona traje kao svugdje u Hrvatskoj, svi pričamo o nekoj 365 sezoni, ali svodi se na dva mjeseca špice i još tri mjeseca preživljavanja", kazao nam je. Ove godine otvaraju nekoliko dana prije 1. svibnja. "Dolaze ljudi, razno razne strukture ljudi. Mi smo otok kao i svaki drugi u Hrvatskoj, samo što je tu bio zatvor pa hajmo reći priča koja bi mogla poboljšati turističku ponudu i otoka Raba i okolnih, ali to je tako", kazao je Tomičić. Treba ulagati u rive, otok nema vode, ima struju, sve je devastirano, nabraja nam.

On je svih ovih godina pratio devastaciju i propadanje, a kao i svi Loparani ima ideju što bi se od tog otoka moglo napraviti. Od šaljivih prijedloga da bi opet trebalo poslati neke naše 'funkcionere' na njega do konkretnih prijedloga za dobrobit turizma.

Matija Djanjesic / CROPIX

Dio zatovra nazvan 'Žica' snimljen iz zraka

 "Najprije treba riješiti imovinsko pravne odnose, da bi se nešto riješilo, ako to nemate, možete sanjati da idete na Mars i tamo napravite neku kuću. Ja bih napravio sve. Pumpu, hotel, hostel, napravio bih kamp... sve bih napravio. Golf igralište kao na Srđu. Ali pazite, otok je opterećen s prošlošću i treba na neki način dati pijetet tim žrtvama. Na neki način to obilježiti, s nekom zgradom gdje bi se pogledale fotografije i eksponati, ali svi se vade da je to u Beogradu ili na nekom skrivenom mjestu", kazao je vlasnik konobe. Kada konoba radi, on svako jutro dovozi namirnice i otvara radnju te navečer ide doma u Lopar.

"Dogodi se da dođe 1000 ljudi na otok i da nitko ne dođe na kavu", tumači da unatoč prometnosti, oni ne moraju imati koristi. Svi sugovornici spominju za primjer američki Alcatraz, za koji se kažu nam karte kupuju dva tjedna unaprijed. A brodovi s grupama turista voze cijele dane. Domaći ljudi smatraju da bi se Goli otok mogao mnogo više i primjerenije iskoristiti u njihovoj zajednici.

Sutra pročitajte ekskluzivan razgovor s nekadašnjiim čuvarom u nekadašnjem zatvoru Goli otok.

Osim ekskluzivnog videa sa snimkama dronom, stanje na Golom otoku možete pogledati i u našoj fotogaleriji, gdje se također nalaze snimke iz zraka.

Matija Djanjesic / CROPIX

Pogled na 'Žicu' s vrha brda