U Splitu bi rekli 'koncapjati' za one koji su razbijene tanjure spašavali i koncem vezali komadiće, te ih ponovno vraćali u upotrebu. Trebalo je za to imati i smisla i strpljenja, a nije to mogao ni svatko raditi, samo oni koji imaju mirnu ruku.
Možda će vam se činiti kao loša usporedba s ovim što radi naša današnja sugovornica, ali posao s tako osjetljivim i lomljivim materijalom asocirao je upravo na one stare majstorije. Da, upravo nešto slično 'koncapjatima' radi Ana Surać, 33-godišnja Zadranka sa zagrebačkom adresom, koja je tek nedavno odlučila raditi ono što voli.
A voli porculan, često onaj stari koji više nema svog para pa mu Ana daje novi život. Ana, naime, izrađuje etažere, stalke za kolače ili voće, a njezin brand se zove stalak_by_a i ima mu tek dva mjeseca.
- Po struci sam odgojiteljica, i zadnjih desetak godina sam provela radeći u struci. To je više poziv, a manje posao i zaista sam uživala radeći s djecom, ali u nekom trenutku se javila želja da svoje hobije pokušam pretvoriti u nešto ozbiljnije - govori nam Ana.
- Vječni sam sanjar s glavom u oblacima, kreativac od malih nogu, tvrdoglava, uporna, brbljava, i najhrabrija baš onda kad mislim da to ne mogu biti, valjda u dišpet sama sebi. Uzor su mi oduvijek bili roditelji, stariji brat i baba i dido – svi vrijedni i skromni, divni ljudi.
Tako je vrijedna Ana prije pet godina okrenula svoj poslovni put.
- Ideja za izradu etažera nastala je prije otprilike pet godina kad sam imala gastro blog i pune police raznog posuđa i rasparenih tanjura koje sam koristila da bih fotografirala ono što bih skuhala. Želja mi je bila imati unikatni stalak od meni dragih tanjura pa sam tada zamolila tatu da mi probuši dva tanjura, iskoristila metalni dio od kupovnog etažera i tako složila nešto svoje, unikatno i originalno.
U godinama koje su uslijedile znala je povremeno napraviti nekoliko stalaka sebi za gušt ili za poklon dragim ljudima. Kaže nam da su reakcije uvijek bile pozitivne i to bi je svaki put ohrabrilo mrvu više.
- Intenzivno se bavim time zadnja dva mjeseca.
Činjenica da sam dala otkaz u doba krize je kod svih u mojoj okolini, osim kod dečka koji je bio jako velika podrška, izazvala u najmanju ruku čuđenje, ali samo sam se tako mogla potpuno posvetiti razvoju svoja dva proizvoda, podlogama za fotografiranje i stalcima, a u pripremi je još nekoliko novih proizvoda.
Dane sada umjesto s djecom provodim u svom malom studiju, iza objektiva, ispred monitora, za printerom i bušilicom.
A radni proces teče ovako:
- Prvo, ovisno o inspiraciji tog dana, pokušam složiti tanjure koje namjeravam složiti u stalak, zatim počnem bušiti sve tanjure. To je proces koji traje malo duže, jer je većina tanjura poprilično osjetljiva i buši se ‘’mic po mic’’, no u tome nekako i jest sva ljepota. Upalim si muziku, zatvorim se u studio i isključim se od vanjskog svijeta.
Tanjure svaki put nakon bušenja detaljno pregledam, potom ih slažem, fotografiram i stavljam na društvene mreže.
A odakle svi ti tanjuri stižu?
- Tanjure nabavljam svugdje, od brojnih antikvarijata i sa Britanca do internet trgovina, trgovina za uređenje doma, kod nas i izvan Hrvatske. Imam i sama prilično bogatu kolekciju tanjura i neki su već pronašli mjesto na nekim stalcima. Metalni dijelovi, pak, stižu izvana, iz Velike Britanije i SAD-a.
Za sada su Anini etažeri dostupni na društvenim mrežama, ali kaže:
- Lagala bih kad bih rekla da ne priželjkujem u budućnosti neki mali prodajni prostor gdje bih stalke mogla izložiti.
Da bi netko tako pomno slagao različite tanjure i uopće, bavio se porculanom, mora biti svojevrsni zaljubljenik.
Tako i jest.
- Volim i keramiku i lijepi porculan, Tognana me oduševljava nekim kolekcijama zadnjih godina, tu je i Rosenthal, Villeroy and Boch, Edelstein, Royal Worcester.
Jako volim i domaće brandove, posebno su mi dragi Odeata, Krakle keramika, Terra Ceramica, Marinski Heartmades, i takvo što uvijek rado poklanjam drugima, ali i sebi.
No kad radim stalke više padam na priču koju taj komad posuđa u sebi nosi, na činjenicu da je možda star i više od 20 ili 30 godina i da je svih tih godina brižno čuvan, na izgled ili moju viziju kako bi to trebalo izgledati više nego na brand.
Ali, nije sve ni u izradi stalaka.
- I tanjuri koje imam doma imaju neku svoju priču i zbog toga su mi važni. Npr. tanjurići koje sam ugrabila u Parizu na buvljaku doslovno sat vremena prije leta, par babinih pijata koji su mi ostali u naslijeđe nakon njezine smrti, nekoliko predivnih tirkiznih tanjura koje sam uspjela dotegliti čak iz dalekog New Yorka prije nekoliko godina.
Takve priče me vesele puno više od činjenice da je nešto skupo, ili poznato, ili kombinacija to dvoje.