Zašto me ne traže zadarska kazališta, tko je ugušio nezavisnu kulturu, kako njome upravlja politika te što je ostavština Radovana Dunatova

Kada negdje početkom ljeta redateljica Maja Šimić bude postavila "Put u Damask" na scenu, bit će to prvo i zasad jedino kazališno uprizorenje glasovite drame Augusta Strindberga u Hrvatskoj. Hrvatska premijera djela jednog od najpoznatijih švedskih književnika neće međutim biti postavljena na daskama HNK Zadar ili zadarskog Kazališta lutaka, već na kulturnim marginama, u produkciji Umjetničke organizacije Dragon teatar koji je osnovala i vodi - Maja Šimić. Ni ta činjenica možda ne bi bila toliko bizarna da Maja nije jedina diplomirana kazališna redateljica na području Zadarske županije koja u Zadru, eto, već godinama ne režira, a rijetko kad i nastupa na daskama javnih kazališta koja već desetljećima vode politički "akreditirani" diplomirani ekonomisti.

Priča o Maji Šimić, 41-godišnjakinji s diplomom radijske i kazališne režije u Beogradu, kroatistike u Zadru i apsolventice više trenerske škole na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, pred dobivanjem licencije međunarodnog učitelja joge, bez stalnog posla i prihoda, paradigmatska je priča o entuzijastima u kulturi sapetima provincijskom sudbinom u kojoj su oni koji mogu, znaju i žele, a nisu politički pomazanici, kao i njihovi projekti, osuđeni na životarenje na rubu. Ili se, u boljim slučajevima, njihova karijera raspliće negdje daleko izvan granica ovih ustajalih prostora i odnosa, tamo gdje se neovisnost, talent i kreativnost ne gledaju kao najveći neprijatelji koruptivnih modela produciranja moći i očuvanja vlasti.

U Zadru postoje dva kazališta i mala kazališna nezavisna scena, kojoj i vi pripadate sa svojim Dragon teatrom. Zašto ste ga pokrenuli prije osam godina?
- Dragon teatar je nastao iz potrebe da svoje znanje prenesem kroz pedagoški rad, ne na nužno mlađe, nego sve one kojima je kazalište ljubav, a ne obveza. Amaterizam je u današnje vrijeme podcijenjen, a mislim da se među amaterima najviše cijeni i gaji interes za umjetničko stvaralaštvo. Iskreni amaterizam pretpostavka je brojnim kasnijim profesionalnim uspjesima. Želim se baviti kazalištem, na način koji smatram važnim.
Tijekom ovih, skoro osam, godina kroz Dragon teatar je prošlo nekih 60 polaznika po grupi, što je u konačnici otprilike 180 polaznika i suradnika. Danas ih je u prosjeku 13 po grupi i oni čine stalnu jezgru oko koje mogu graditi neki od projekata. Ali je također točno da su kroz organizaciju prošla i neka, ja se nadam buduća glumačka imena, kao što su Nadine Mičić, koja je nakon Dragona diplomirala glumu i Sarajevu, pa Maruška Aras, koja je na glumačkoj akademiji u Zagrebu, Iman Rozga, koja je nedavno upisala glumačku akademiju u New Yorku, i Lara Nekić koja završava prvu godinu Glumačke akademije u Zagrebu.

Pripremate hrvatsku praizvedbu Strindbergova "Puta u Damask", ali ovo nije prvi put da je na programu Dragona autor i drama kakvu profesionalni ansambli i izvan Zadra zaobilaze u širokom luku?
- Prošla predstava bila je posvećena 400. obljetnici smrti Williama Shakespearea, napravili smo kolaž monologa iz njegovih najpoznatijih drama, prije toga radili smoKrležino "Kraljevo", "Poe – Nikad Više", Euripidove "Bakhe" i "Posljednju Novu godinu čovječanstva" Nicoloa Ammannitija...

Sada, uz Strindberga, paralelno radite i "Alisu u zemlji čudesa", odnosno "Alisu iza zrcala". Jednu u Zadru, drugu u Salima...
- Već šest godina, od kad imam status samostalne umjetnice, vodim i kazališne škole za djecu, mlade i odrasle. Dva puta tjedno kazališnu školu vodim u Salima na Dugom otoku, dva puta tjedno satove joge u Preku na otoku Ugljanu. Istovremeno u Zadru vodim kazališnu školu za djecu, mlade i odrasle. Na programu kazališne škole u Salima je "Alisa u zemlji čudesa", a na programu kazališne škole za djecu u Zadru je "Alisa iza ogledala", te dvije predstave sjedinit će se u jednu na premijernom izvođenju u Zadru, te na gostovanjima izvan Zadra. S kazališnom školom za mlade i odrasle u Zadru pripremam "Put u Damask" Augusta Strindberga. Nakon spomenute tri premijere slijedi priprema lutkarske repertoarne predstave "Kineska knjiga čuda" koju očekuju igranja na ljetnim gostovanjima i tijekom cijele kazališne sezone.

Koja je razlika pripremati kazališnu predstavu s amaterima u Salima ili u Zadru?
- Razlika je u dinamici i senzibilitetu sredine prema događanjima. Na otoku svi funkcioniraju fantastično, kao kolektiv, u gradu se ljudi teže sastaju, manje su homogeni. Na otoku se može više i kvalitetnije napraviti za isto vrijeme. Rad s tim ljudima je neponovljivo iskustvo, ali Sali i jesu mjesto s dugom kulturnom, da ne kažem građanskom tradicijom. Tamo sam dosad s njima radila dvije predstave. "Legendu o sv. Muhli" Mate Matišića i "Fuente Ovejunu" španjolskog baroknog pisca Lope de Vege, o otporu malog mjesta prema tiraninu. "Fuente Ovejuna" je igrana na saljskom idiomu, kojeg sam kao kroatistica veliki ljubitelj, a u predstavama su zaigrali bardovi saljskog teatra, ali i debitirali novi talenti i nove otočne kazališne snage.

Kako to da vas nikad nisu angažirali iz nekog zadarskog kazališta, HNK ili Kazališta lutaka? Ipak ste jedina osoba s diplomom kazališnog redatelja.
- Prvu i jedinu predstavu koju sam radila u zadarskom HNK bila je predstava "Željezo", moj završni, diplomski rad nakon završetka studija radijske i kazališne režije u Beogradu. Ubrzo nakon toga radila sam "Grinča" u Kazalištu lutaka. Potom sam nekoliko puta sama nudila razne projekte, ali oni nisu bili prihvaćeni, niti su me više pozivali na daljnju suradnju.

U čemu je problem? Vaše predstave u Ateljeu 212 još tijekom studija imale su više od 50 izvedbi, talent očito nije u pitanju. Je li možda razlog što ste se u nekoliko navrata natjecali za mjesto ravnatelja i u Kazalištu lutaka i u HNK Zadar, ali bez nečije političke podrške?
- Za mjesto ravnatelja HNK Zadar javila sam se na natječaj prije tri i pol godine. Izbacili su me iz konkurencije jer, tobože, nisam imala potrebno radno iskustvo, a zapravo se radilo o radnom stažu, jer iskustva imam više nego što mi je potrebno. Za ravnateljicu KLZ-a javljala sam se tri puta. Ni jednom moja stručnost ili znanje nisu bili dovedeni u pitanje, ali uvijek je postojao bolji i miliji kandidat...

...koji baš i nema prethodnih iskustava u kazalištu, ali zato ima podršku politike...
- Da, ja očito nemam takvu podršku. Ali, mislim da uopće nije upitno što politika ima svog kandidata, ne samo u Zadru, tako je u cijeloj Hrvatskoj. Uvijek na natječajima za takva ili slična mjesta postoje probrana, unaprijed dogovorena imena, to znaju i mala djeca. Ali u Zadru je to toliko uzelo maha da se tome više ne nazire kraj. Kod natječaja za ravnatelja HNK Zadar obratila sam se Kazališnom vijeću zbog očite neregularnosti kojom su me pokušali eliminirati. No kad su to shvatili, odlučili su cijeli slučaj okončati kršeći moja prava kao kandidata. Spočitavalo mi se manje radno iskustvo, a radno iskustvo i radni staž nije isto, iako sam imala i jedno i drugo. Po njihovoj logici, ako ste prije natječaja imali radni staž ostvaren kao, recimo, pekar ili liječnik, imali ste prednost, bez obzira na činjenicu što vam taj radni staž ni na koji način nije vezan uz djelatnost koju sutra kao ravnatelj morate obavljati.

Je li politika jedina prepreka da se u malim sredinama teško događa kvalitetan kazališni život?
- Ne. Glavni problem za kvalitetan kazališni život u nekoj sredini su sredstva. Mogu od mene biti i sposobniji, ja mogu i ne moram biti u pravu, ali sredstva dimenzioniraju kulturne, pa tako i kazališne ambicije neke sredine.

Stignete li uz toliko obaveza pratiti repertoar zadarskih kazališta? Kakvi vam se čine njihovi umjetnički dometi?
- Repertoar pokušavam pratiti, ali pričati o nekoj kvaliteti s dva-tri zaposlena glumca nije realno. Tu se vraćamo na pitanje sredstava. Ako želite imati stalni ansambl, jedan glumac godišnje teži otprilike stotinjak tisuća kuna. Za dobar ansambl potrebno je imati minimalno osam do deset glumaca. Dakle, bez milijun kuna godišnje, samo za glumačke angažmane, ne može se razgovarati o repertoaru. Puno je lakše, i to ovdašnji ravnatelji čine, za tih 100 tisuća kuna ugostiti desetak predstava iz Hrvatske. Jedan glumac neće izgraditi repertoar, ali deset gostujućih predstava stvara privid da se nešto radi. Kad bi se uložilo milijun kuna godišnje u glumce, tada bi se mogle raditi tri-četiri godišnje produkcije bez problema. Ovakav princip rada ne može stvoriti scenu. Ovo je zapravo održavanje statusa quo. Odrađuju se elementi da se zakon zadovolji, ali više od toga se ne mogu dobaciti.

Nije li to zapravo najgora pozicija za kulturu? Održavanje privida kulturnog života koji je zapravo klinički mrtav, živi samo na aparatima...
- Bez sredstava, ponavljam, takvo je stanje teško promijeniti. Tu sudbinu dijeli kompletna kultura, pa tako i kazalište, u svim manjim sredinama, u provinciji. Kazalište je kuća koja ne živi od svojih prihoda nego od prihoda osnivača. Bez volje osnivača da se nešto promijeni ne može se ni stvoriti živi ansambl koji će raditi aktualne tekstove, što je pretpostavka za stvaranje kazališne scene. Ovako je sve to ograničavajuće s onim što se daje, a daje se jako malo.

Kazalište lutaka ipak ima glumački ansambl i solidan repertoar...
- Kod njih je situacija drukčija. Oni imaju tradiciju koja se u Zadru cijeni, a imaju i kontinuitet djelovanja. Imaju također široku publiku, mogućnost gostovanja po županiji. Jedini hendikep im je kroničan nedostatak muških glumaca.

Puno govorimo o novcu, sjećam se da ste u svom programu rada za ravnatelja HNK Zadar predvidjeli mogućnost dodatnih prihoda, koji se dosad nisu koristili?
- Predlagala sam mogućnost maksimalnog korištenja kazališnih resursa kroz koncept ugostiteljskog sadržaja kazališne kavane unutar kazališta, mogućnost iznajmljivanja stana koji postoji, ali i apliciranjem na razne međunarodne forume kroz zajedničke projekte i financiranja preko fondova Europske unije. Predvidjela sam da bi se iz tih dodatnih izvora financiranja na godišnjoj razini uprihodilo od 330 tisuća kuna naviše, a povlačenje sredstava iz fondova bi za teatar u konačnici značilo otprilike 46.000 eura. Napravila sam i SWOT analizu koja je pokazala sve slabosti sadašnjeg modela financiranja i načina vođenja HNK Zadar, analizu naslova produkcija u periodu proteklih 10 godina, predložila aktiviranje Male scene - Otvorene scene, predložila razvoj publike i širenje tržišta te donošenje strateškog plana i kvalitetnog programskog plana koji je uključivao autorska imena poput:Tracy Lettsa, Davida Harea, Irwina Welsha, Oscara Wildea, Tomislava Radića, Mate Matišića, Silvije Šesto Stipančić,Euripida...

Ali financije su u rukama osnivača, odnosno politike, koja se nerijetko petlja i umjetničku produkciju i izravno utječe na to što je poželjno, a što nepoželjno, odnosno što je po njihovu ukusu.
- Smatram da bi na svim odgovornim mjestima institucija i ustanova u kulturi, kao i na mjestima u gradskim i županijskim upravama trebali biti dokazani kulturni profesionalci koji će znati prepoznati kvalitetne programe i usmjeravati sredstva tamo gdje su ona stvarno potrebna. To opet podrazumijeva postojanje kulturne strategije koju Zadar nema, niti je, kako vidim, planira donijeti. Ono što postoji kao nekakva strategija za kreativne industrije do 2020. godine je običan popis želja bez uporišta u stvarnosti, jedan lažni provizorij očekivanja i nerealnih ambicija. Jer infrastrukture, prije svega ljudi, za takvo nešto Zadar naprosto nema.

Zašto nema? Zadar je od rata naovamo imao u više navrata snažne impulse nezavisne kulturne scene, ali svaki pokušaj trajne afirmacije neslavno je propao. Zadnjih godina, od povlačenja nekih entuzijasta, nezavisna scena je gotovo iščezla. Je li i tome kriv novac, kojeg ima za svakojake zvizdarije, ili nedostatak volje lokalnih vlasti da podrže nezavisnu scenu koja generira kulturne potrebe i kulturne navike, ali i izbacuje talente?
- Sad smo došli do zaključka da novca ima, ali da se on ciljano usmjerava prema projektima koji nemaju nikakve veze s kulturom i umjetnošću. To su dugoročne i jednosmjerne odluke u kojima pojedinačne inicijative, nezavisna scena, kulturne potrebe i navike, i talenti - nemaju šanse, bar ne u dugoročnom smislu. Kratkoročni smisao je reckica u umjetničkom rezimeu, nikakva okosnica opusa, smjera ili skupina. Kako spriječiti nastanak kulture? Dajte joj malo, pa manje, i na koncu izgladnjelu i osiromašenu deponirajte ju, ako i na deponiju ima mjesta za nju pametnu, talentiranu, obrazovanu.

Tko, dakle, u zadarskim kazalištima radi vaš posao?
- Ne znam. Najčešće gostujući redatelji, kućni glumci u kućnim ogrtačima, mecenirana djeca iz kazališnih radionica... Možda netko treba provesti nepristranu studiju o toj ignoriranoj i nevažnoj temi.

Kako izgleda preživljavanje u kulturi izvan institucija u jednoj provinciji? Meni zvuči kao nemoguća misija...
- Očekivala sam veću suradnju s institucijama, ali nisam jedina iz struke kojima se dogodio prekid suradnje bez razloga i obrazloženja. Djeca, mladi i odrasli su me pozvali da ih vodim i prenosim svoja znanja, zavoljela sam rad s amaterima, budućim profesionalcima. Tu, među njima, ima čiste dramske energije koje rijetko možete naći u profesionalnim uvjetima. Ona me osvježava, ali i iscrpljuje, pogotovo otkada sam s malim djetetom.

Planirate odustati?
- Ne, nije još kraj. Još uvijek mislim da se stvari mogu promijeniti. Još uvijek mislim da ne treba podilaziti politici, konformistički pristajati na komociju malograđana, nego zazivati, tražiti i raditi živo kazalište.

Je li to jedina budućnost u vašoj situaciji? Ne želim zvučati fatalistički ali iskustvo kazuje da se u ovih 28 godina ništa na polju kulturne politike u Zadru nije promijenilo.
- Budućnost? Zavisi u što gledate. Ako gledate u tuđi repertoar, repertoar drugih kazališta, budućnosti ovdje nije mjesto. Ali ako vidite mlade ljude i mogućnost njihove kreacije, onda se zadovoljstvo i u tome može pronaći. Sigurna sam da bi svi oni koji su odavde otišli, kad bi znali da će se moći profesionalno razvijati, vratili u Zadar, barem sezonski za početak.

Grad Zadar je nedavno objavio platformu za kreativne industrije do 2020. godine. Jeste li je pročitali? Jesu li vas kontaktirali prilikom izrade za, možda, izvedbeno ili kazališno stvaralaštvo?
- Nisam ni znala da je objavljena, niti me itko zbog njezine izrade kontaktirao. Tko zna, možda za tako nešto ne trebaju mišljenje profesionalca. Svaka strategija, pa tako i ova, uključuje neku analizu, a ta analiza nekome neće odgovarati. A strategija se, zbog privlačenja europskih novaca, mora imati. Govorimo o strategiji kreativne industrije iako Grad Zadar nema kulturnu strategiju. Rijeka je ima već deset godina. Ali mi se s njima ne možemo uspoređivati.

Tamo je nezavisna scena postala društveni mainstream, a ovdje je gurnuta u zapećak i praktički hladnokrvno, programatski ugušena...
- Nezavisna scena je ugašena. Vlast je godinama davala obećanja koja nije ispunila. Bila sam jedan od sudionika inicijativa nezavisne scene, ali nismo uspjeli dobiti obećani i pregovarani prostor na razdoblje potrebno da se prijavimo na natječaje i fondove koji bi omogućili renovacije, programski i administrativni rad nezavisnog kulturnog centra. Prepušteni smo bili sami sebi, sustavnoj negaciji svega dogovorenoga i stvar je brzo zamrla.

Grad je, ispada, kulturi maćeha?
- Definitivno. Urbana kultura se guši i devastira. Svjesno. To je neka vrsta kontrole. Postavljeni sustav sve drži pod kontrolom, a kvaliteta rada se ocjenjuje kroz dobit. Profit je postao kriterij vrijednosti kulturnog sadržaja, a kultura u taj prostor ne spada. Kulturne institucije se uopće ne bave proizvodnjom kulturnih sadržaja ili umjetničkih djela nego manipulacijom prostora. Zadar ima toliko praznih i neiskorištenih prostora koji propadaju, pusti i zaključani, dok brojne umjetničke i kulturne inicijative i pojedinci nemaju mjesta za okupljanje, rad i druženje.

Tako smo dobili situaciju da ravnatelji, ako imaju profit, mogu nesmetano zapošljavati prijatelje, rodbinu, babe i stričeve...
- To mora biti tako jer je politika postavila takva pravila igre. Ravnatelj je osoba koja predstavlja interese osnivača. To nije smisao kulturnih ustanova, ali to je njihov modus operandi. Ravnatelj je car, ali mora plesati po diktatu vlasti. Ni jedno kazalište u Zadru nema umjetničkog direktora, nego ljude s ravnalom koji se trude da sve bude dobro "poravnano". Uloge umjetničkih ravnatelja imaju kazališna vijeća u kojima opet sjede osobe bez umjetničkog kredibiliteta. Oni zapravo služe kao pokriće ravnatelju i ubiru naknade, bez ambicije da se išta promijeni, osim da ga podrže u iduće četiri godine. To je zatvoreni, samozadovoljni sustav. Ja ne vidim gdje je tu demokracija.

Vidite li kulturnu budućnost u Zadru?
- Kultura zahtijeva kontinuitet, ali ako se svi umjetnici potjeraju, grad gubi priliku odgojiti nove naraštaje. Kultura se se treba stvarati, ne samo sezonski, nego 365 dana u godini.

Što mislite o toj podređenosti kulture u malim sredinama poput Zadra turističkoj sezoni?
- Ne vidim da ljeti ima nešto više kulturnih događanja nego zimi. Ima gostovanja i raznovrsnog šušura, ali nema domaće produkcije. Kultura iščezava, reže se njezino financiranje, namjenjuje joj se uloga sluškinje turizma. Ali na tu je ulogu kultura u provinciji svojevrsno pristala, jer to je izgleda njezin način preživljavanja.
Primjerice, nekada ste na natječaje županije mogli prijaviti bezbroj projekata, sada samo tri. Za Ministarstvo kulture možete prijaviti koliko hoćete, ali dobit ćete samo za jedan u kategoriji. To se svjesno radi, dakle nije u pitanju samo provincija, već i država koja svjesno kreše i zakida kulturu. Tako je zadnjih nekoliko godina. Tako se šalje poruka da nisi potreban, da nisi važan. A vi mi recite kako se može postaviti neka predstava, kako se može planirati išta raditi s 3000 kuna po programu?

I onda još morate platiti isto toliko, ako ne i više, za izvedbu predstave u nekoj javnoj dvorani?
- To je naš apsurd. Institucije koje financiramo iz poreza nama udrugama i organizacijama naplaćuju korištenje dvorana po komercijalnim cijenama! Ti su iznosi ponekad i veći od naših budžeta za pojedine programe. Ali najmove je opet blagoslovio, ako ne i nametnuo osnivač, koji na taj način opet sustavno guši kulturu, koje više neće biti.

Zašto je problem javnu dvoranu ustupiti vašim programima po simboličnoj cijeni? Kad platite punu cijenu najma, program održite jednom, ali ako ste toga pošteđeni, možete više puta izvesti program i od ulaznica donijeti prihod, i sebi i vlasniku dvorane?
- Ne znam zašto je to tako, ali imam svoje objašnjenje. Takav način rada podrazumijeva dodatni posao za nekoga iz hladnog pogona kojim se u stvari nitko ne želi opterećivati. Zaposlenici rade točno onoliko i ono što zakon nalaže, sve izvan toga, nekakav entuzijazam, pragmatizam, ne postoji. A ljudi ovdje vole imati svoj komod. Kad bi se svi tako postavili, po kriteriju svog komoda, sve bi se pretvorilo u rimsku orgiju. Kao samostalna umjetnica nemam ni godišnji odmor ni bolovanje. Ne smijem stati, a neki imaju višak vremena. Kulturna industrija od njih traži veći angažman i više napora, a njima to ne treba. Ponavljam, kultura traži svijest i background. Ako se to stalno ruši, i to svjesno, ljudi odlaze. Ja sam, mogu reći, jedna od rijetkih koja je u Zadru odlučila ostati i baviti se kazališnom pedagogijom. Ali pogledajte što je sve nestalo. Gdje je nestao filmski festival, što se događa s Kulturnim ljetom, Donatskim večerima, Zadrom snova... Netko je dozvolio da sve to nestane ili da se uruši.

Kako u tom kontekstu vidite ulogu Radovana Dunatova, čovjeka koji je na čelu zadarske kulture gotovo 30 godina. Koja je njegova ostavština?
- Gospodin Dunatov je uspio propustiti veliki potencijal koji se danas u stvari mogao zvati kreativnim proizvodom grada Zadra, ili ga možda kao glasnogovornika kulture "Nadređeni" nije čuo ni razumio. Nestali su ljudi koji su vukli i radili, gurali kada nitko nije htio, godinama. Nastala je pustoš i zavladale su sitne, note i faturete. Gospodin Dunatov uskoro odlazi u mirovinu i otići će kao pročelnik koji je propustio divne kolege i suradnike, festivale, inicijative, potencijal koji je otišao i koji napušta naš divni grad koji se gradi. Pitam se tko nam novi ili stari dolazi? Da sve poravna i izgradi nam jedan lijepi kulturni hostel nad kojim će šef-ekonomist zadovoljno trljati ruke.