Kyudo (na japanskom “Put luka“) japanska je vještina koja na suptilan način spaja borbene elemente sa zen filozofijom. Zvuči nespojivo, no ako zaronite malo dublje u priču o ovoj vrsti streličarstva, saznat ćete na koji način ona može poboljšati kvalitetu života, prvenstveno naučiti nekim životnim vrijednostima. Još u srednjovjekovno doba, uz pomoć ove tehnike japanski su borci uspostavljali ravnotežu uma i tijela. Svaki, pa i minimalni pokret u kyudu ima svoju svrhu. Naš sugovornik Goran Blažević predsjednik je zadarskog Kyudo kluba 'Yumi' koji nam je objasnio da cilj nije pogoditi u sridu mete, važniji je sam proces ispucavanja strijele. Vještina je to koja iznad svega njeguje jednostavnost, davanje i primanje te poštivanje majke prirode.
- Ovdje se ne radi o sportu i klasičnom streličarstvu. Ne bi se trebali opterećivati time hoćete li pogoditi metu. Najvažnije je zapravo sloboditi um od nepotrebnih misli, biti u sadašnjem trenutku, ne razmišljati o prošlosti i budućnosti. Po meni, to je i općenito smisao života. Svaki naš trenutak ne može biti kvalitetan ako ga proživljavamo tako da razmišljamo o nečemu drugom, objašnjava nam Goran Blažević koji se ovom drevnom vještinom zarazio još 80-ih godina.
U ruke mu je dospjela knjiga Japanske borilačke vještine, čitao je o streličarstvu, educirao se u Sloveniji kod vrhunskih majstora i konačno realizirao otvaranje kluba 2009. godine. Od tada podučava sve generacije, od osnovnoškolaca do umirovljenika u zadarskoj dvorani Mocire.
- Dobrobiti Kyuda su mnogobrojne i to za sve starosne skupine, on se jednostavno prelijeva na sve sfere života. Polaznici najviše komentiraju kako im se poboljšala koncentracija, manje su raspršeni, postali su mirniji i manje konfliktni, govori Goran te nam opisuje kako izgleda sam trening. Kada polaznik ulazi u dvoranu prvo pozdravlja prostor i zahvaljuje mu. To ga uvodi u sam trening, stapa ga s vještinom te on tek tada može krenuti s razgibavanjem, a zatim i pucanjem u metu. Meta se puca iz daljine od 28 metara, u stajaćem ili klečećem položaju. Trening se više- manje odvija u tišini, bez komentiranja životnih nedaća među polaznicima. Kao da svi ti problemi ostanu iza zatvorenih vrata. Glavu je potrebno isprazniti od misli i krenuti u trening. Zato kyudo i nazivaju meditacijom u pokretu.
- Da biste meditirali, nije potrebno sjesti u položaj lotusa i zatvoriti oči. Sve ono u čemu uživate i čemu ste u trenutku potpuno posvećeni, također je meditacija, kaže Goran. Kako već treću godinu za redom radi u Osnovnoj školi Voštarnica sa djecom sa posebnim potrebama i tamo primjećuje dosta važne pomake.
- Trenutno radim sa 12-tero djece kod kojih se vidno primjeti napredak u motorici, jača se njihova muskulatura, ali možda najvažnije, uče se strpljenju i toleranciji, a to je ono što kyudo prvenstveno promiče. Veselje je raditi s nekime tko prima, tko uvažava, tko se veseli uspjesima, svojim i tuđim, kaže Goran. Spominje i iskustvo jednog autističnog dječaka s kojim također održava treninge. Dječak prije nije mogao ni jednu radnju raditi koncentrirano, nije mogao mirno sjediti na jednom mjestu. Sada ispali strijelu, ode po nju i pokloni se. Isto tako, u igri i drugim radnjama pokazuje više koncentracije.
- Njegov napredak velika je nagrada, ali treba dosta strpljenja. Tko nema strpljenja, ne može učiti od drugih niti učiti druge, govori Goran kojem jednostavno vjerujete dok riječi teku iz njegovih usta jer uočavate da je pobijedio i postigao mir u jednoj važnoj borbi, a to je ona sa samim sobom.