Željko Kožul Žica utemeljitelj je stare zadarske rock grupe Šaka glazbe osnovane davne 1974. godine u kojoj je prvi pjevač bio tada maloljetni, kasnije proslavljeni „kralj” dalmatinske estrade – Mladen Grdović.
- Kad sam bija roķer, lipo je bilo 1974. godine – sjetio se Šake glazbe i Mladen Grdović u objavi na društvenim mrežama.
Those were the days my friends... Te godine, 1974. dogodio se prvi nastup novoosnovane zadarske grupe "Šaka glazbe". U društvenim prostorijama MZ Jazine 2 (Dom N. Parente), nastupili su u svojoj prvoj postavi Željko Kožul Žica, Mladen Grdović, Boško Colić i Leo Blaslov.
Sex, drugs and rock and roll..., a od svega toga najviše je bilo – svega... napisao je netko u komentarima.
Žica namjerava uskoro napraviti obljetnički reunion grupe koja je 70-tih godina harala Zadrom, ali i dobrim dijelom Dalmacije, a za naše čitatelje prisjetio se samih početaka rada sastava kojega dobro pamte rockerske generacije Zadrana. Postojale su tri faze grupe, odnosno tri postave. U prvoj postavi benda gitarist i osnivač Željko Kožul Žica okupio je bubnjara Boška Colića koji će kasnije postati poznat kao član grupe "Riva", pobjedničke na Pjesmi Eurovizije 1989. godine, te danas pokojnog basistu Lea Blaslova. Grupa je osnovana u tadašnjim podrumskim prostorijama ispod stana u kojemu je živio Žica, a gdje se danas nalazi popularno okupljalište mladih cafe bar Arkada. Pjevač je bio Mladen Grdović kojega su, kaže Žica, otac i brat Paolo doveli „za ruku” da pjeva u Šaki glazbe. Imao je tek 15, 16 godina, izgledao je na tadašnjim fotografijama s bijelim šalom poput Roda Stewarta koji je na početku karijere također pjevao rock i blues s grupom Faces.
- Bio je dobar vokal i odmah smo ga uzeli. Ja sam prije toga već svirao nekoliko godina. Želio sam raditi autorsku glazbu i tražio sam ekipu koja tako razmišlja. S Mladenom još nismo radili svoju muziku, ali smo svirali Deep Purple, Floyde, tadašnje prave rockerske grupe, uvježbavali smo se. Mladen je pjevao pjesme Hey Joe, Rebel, Rebel od Bowiea, Easy living od Uriah Heep... Prisjetio se Grdović toga i sam nedavno na svom facebooku. Negdje tada smo krenuli i na ljetnu turneju s Tomislavom Ivčićem po cijeloj Dalmaciji kao prateći bend što je bila prekretnica. Bila je to kombinacija u kojoj bi mi zagrijali publiku prije Ivčića s malo rocka, te bi nastavili nakon njegovog nastupa napravivši svi zajedno ludnicu do kraja. Bili su to vrlo uspješni nastupi i on sa svojim repertoarom i mi s našom svirkom. Zadnji nastup s te turneje bio je u bašti bivšeg Doma JNA u Zadru. Bilo je to kao da su Rolling Stonesi došli... Nešto nevjerojatno. Tada sam odlučio da nema smisla tako dalje jer sam želio raditi autorske stvari, ali Mladen je odmah počeo naginjati prema estradi i tu smo nastavili svatko svojim putem. „Zalipio se kao priljepak” Ivčiću i tu je ostao, a mi smo krenuli dalje. Napravili smo tada drugu ekipu benda koju su činili Žarko Lakić klavijature, Icko Medin bas gitara, Boško Colić ostao je za bubnjevima, Damir Čoda bio je druga gitara i vokal, te ja gitara. U toj smo ekipi uglazbili zbirku pjesama Rajka Bulajića Bibe koji je bio i menadžer benda – prisjeća se Žica.
U to su vrijeme kao prvi bend iz Zadra snimali pjesme u splitskom studiju Vilović. Bilo je planova i za prvi album, a već su se i pročuli po dobrim koncertnim nastupima pa su kao predgrupa išli i na turneju s tadašnjim rock institucijama Buldožer, Smak i Bijelo dugme.
- Bilo nam je tada ponuđeno da od nas naprave Srebrna krila. Bili smo mladi, zgodni, puni energije i oni su imali pripremljen čitav projekt, pjesme, izgled, sve... Ivčić nas je poslao kod Novkovića na razgovor o tome, ali ja sam to odbio jer nisam želio u taj đir ići – kaže Žica.
Dobro im je išlo i samima, imali su po čitavoj Hrvatskoj samostalnih koncerata, a sve je još ozbiljnije zaživjelo u trećoj postavi grupe: uz Žicu i Boška Colića, bas je u bendu preuzeo Zoran Rudić, Darko Marđetko, sad svjetski poznati specijalist za biofizikalnu funkcijsku medicinu, svirao je tada klavijature Hammond c3, a uz Žicu je bio i autor nekih pjesama, pjevač je bio Radomir Sarađen koji je po uzoru na Jethro Tull svirao i flautu.
- Svi su nas zvali da nastupamo, bili smo jako uspješni i u to se vrijeme stvorila popularnost Šake glazbe. Uz još jedan zadarski bend Ditiramb koji su svirali jazz rock odnosno fusion, bili smo u to vrijeme među najkvalitetnijim zadarskim sastavima. Uskoro će u gradu stasati još jedan bend, vrlo talentiran, a to je bio Atlanski poremećaj kao predstavnici Novog vala u Zadru, te grupa Speedy Gonzales – vraća sjećanja Žica.
Zadar 70-tih i 80-tih godina nije izgledao kao u sadašnje vrijeme. Šaka glazbe je tek s trećom postavom „otvorila” za nastupe Forum ispred Sv. Donata. Prva rock svirka bila je tada i na igralištu Mornarica, zatim na bazenu Kolovare. Sviralo se i u Studentskom klubu, u Jazinama, u dvorištu stare Glazbene škole, a Žica je bio i prvi rocker koji je zakupio dvoranu Narodnog kazališta što je do tada bilo rezervirano samo za „kulturnu elitu”. Uoči odlaska u vojsku organizirao je rock koncert na kojemu su osim Šake glazbe sudjelovali i drugi glazbenici i umjetnici tih vremena kao i kreativci različitih profila: Silvana Dražović koja je na bini umjesto zvijezde petokrake izradila ogroman crveni hipijevski znak peace, zatim Igor Gluić, Davor Žagar, Dubravko Bacalja... Gosti na bini su bili Darko Rundek, Adi Karaselimović, bubnjar Srebrnih krila, glumac Željko Vukmirica... U to se vrijeme otvorio i Omladinski dom. Kad se ženio u Makedoniji, čitavi bend i hrpa prijatelja išli su vlakom na pir. Negdje su ih putem opljačkali, sve su im uzeli. U Beogradu su imali puno prijatelja iz svijeta glazbe, u Zagrebu također. Rock scena u Jugoslaviji bila je vrlo živa i dinamična...
- Nije nas bilo toliko puno aktera u Zadru u tim vremenima, ali bilo je veselo, privlačili smo ljude. Na našim bi probama na zidiću ispred zgrade sjedilo mnoštvo mladih. Krenule su prve ceduljice, pisma djevojaka... - prisjeća se Žica pokazujući nam i pravi raritet iz tih vremena – svoj originalni Fender Stratocaster iz 1969. godine po kojega je tada išao u Ameriku, a na kojemu je potom svirao sve godine u Šaki glazbe, kao i u kasnijoj glazbenoj karijeri u Zagrebu i Nizozemskoj. Bend je imao odličan zvuk, jer su prvi pravi razglas sklopili uz pomoć prijatelja iz legendarne grupe Buldožer koja je Žici bila uzor po načinu i disciplini u radu i s čijim je članovima bio u prijateljskim odnosima. Bio je posebno dobar s Borisom Beleom i Borutom Činčom, a šest je mjeseci čak i svirao u Buldožeru i sudjelovao na snimanju albuma u Tivoliju, uoči raspada tog benda.
- Bio je to sukob dva ega, Belea i Brecelja, kao i obično u grupama – reći će o tome.
Gitaristički uzori u mladim danima bili su mu, također Zadranin, Vedran Božić član grupe Roboti i kasnije supergrupe Time. Božić je svojevremeno u Njemačkoj zasvirao čak i s Jimijem Hendrixom. Uzor mu je bio i Josip Boček iz Dinamita. Poznavao je i Zadranina Jimija Matešića koji će u Zagrebu osnovati uspješnu Plavu travu zaborava. Bio je dobar s Akijem iz Parnog valjka, ekipom iz Drugog načina, s Dragom Mlinarcom s kojim je čak imao i jedan zajednički nastup u Studentskom klubu. S Vlatkom Stefanovskim je pak svirao u vojnom bendu dok su bili na odsluženju vojnog roka u JNA, kamo je Stefanovski „kao gušter” došao tri mjeseca prije Žicinog odlaska. Bila su to uzbudljiva vremena. A onda je ipak svemu - došao kraj.
- Zadnji nastup bio nam je na bazenu Kolovare. Svirali smo kao predgrupa Smakovcima i dobili smo ponudu da odemo s njima na turneju po Europi. Bila je to velika prilika, Smak su tada bili jugoslavenska glazbena institucija s jednim od najboljih gitarista, ne samo u Jugoslaviji već i na svijetu, Radomirom Mihajlovićem Točkom. Shvatio sam tu ponudu kao priliku koja nam je pružena za ozbiljan rad u muzici. Bili smo mlada nada, ali falilo nam je još brušenja, to se moglo postići s više rada. Međutim ekipa u bendu bila je mišljenja da smo već dobri, da nas svi vole i da ne treba tu još nešto puno raditi. Bio sam razočaran s takvim stavom jer sam znao koliko ima falingi i koliko se može još bolje. Oko toga smo se razišli, ja sam smatrao ako nam se pruža prilika, baš tada treba još zapeti. Bio sam stava da su svi ti bendovi kojima smo se divili radom došli do svog statusa, ne samo entuzijazmom. Mi smo imali talenta, radili smo jedno vrijeme ozbiljno i dobro. Već sam tada bio na zlu glasu, inzistirao sam na vježbanju četiri sata ujutro, četiri sata popodne, uveo sam i klapsko pjevanje u bend... Dosta sam zahtijevao, a u to vrijeme dečkima nije to padalo baš dobro.
Otišao sam na kraju u Zagreb i to je bio kraj Šake glazbe, iako smo tada imali vlastitih pjesama za cjelovečernji repertoar. Kompletan rad uglavnom je ostao nezabilježen profesionalno, osim poneke snimke iz radijskih studija i demo verzija – kaže Žica koji se nakon Zagreba već 1988. godine, naslutivši među prvima zla vremena rata koji se valjao iza vrata, odselio u Nizozemsku gdje se također bavio glazbom kroz uspješan duet.
- Govorio sam im da dolazi rat, ali još nitko ništa nije kužio. Nažalost, pokazalo se da sam bio u pravu – kaže.
Iza Šake glazbe ostala su uglavnom sjećanja i snimke uživo porazbacane po Youtube-u. Iako odlično odsvirane, tehnički su snimke lošije kvalitete pa se po njima tek može naslutiti kakvom su snagom harali po tadašnjoj rock sceni.
I njima je, kao i mnogim zadarskim rock talentima, za veći uspjeh presudio nedostatak kvalitetnog studija za snimanje u Zadru u tim vremenima, ali i poznata dalmatinska inertnost za značajniji iskorak. Za postići nešto više trebalo je potegnuti barem do Zagreba. Osim toga, mnogi su ipak umjesto kreativnog, ali financijski nesigurnog rocka, radije odabirali (lažni) sjaj estrade i zabavnjaka koji su u Dalmaciji dominirali po hotelskim terasama i osiguravali pristojnu zabavu i zaradu.
Mogu li se danas neke stare autorske pjesme „Podigni ruku”, „Ikareva kći”, „Asfalt”, „Pjesma za miša”, „Lovci na istine”, „Grad nam spava stari moj”... snimiti, možda čak i s Mladenom Grdovićem kao rockerskim vokalom? Željko Kožul Žica najavljuje obljetničko okupljanje kao podsjetnik na vrijeme kad je rock bio mlad.
I silovit.