Nikolina Radić, RTL-ova reporterka iz Zadra opisuje kako izgleda jedan dan na terenu u doba korone kad se materijali montiraju u autu, kad nemaš kako do utičnice, kad nemaš kamo ni na ručak…Njezin dnevnik objavljen na www.rtl.hr prenosimo u cijelosti.
"Nakon povratka s dvotjednog godišnjeg sve je naopako. Svaki dan mi je kao da sam se vratila raditi u nedjelju. Nigdje nikog. Samo briši, dezinficiraj, guši se (ispod maske). Moli, moli i ne strepi.
Ograničenja u obavljanju najbanalnijih radnih zadataka su ogromna. U zadarskom dopisništvu sa mnom je samo jedan kolega snimatelj pa je to minimalno kontakata u uredskoj situaciji. Kontroliramo se još uvijek dobro da ne krenemo sumnjati i bojati se jedno drugog.
Treći dan, radna srijeda koja na cesti izgleda pusta kao na Božić. Idemo za Liku. Lika se danima drži, ima najmanji broj zaraženih, službe obilaze građane. Em kontroliraju, em dostavljaju hranu i lijekove i pomažu starije stanovništvo rasuto po ličkim bespućima. E, to nam je zadatak. Kako Lika funkcionira, kako se (o)čuvala. Sretni smo zbog Like, navikli smo se puno kretati pa nam ovo dođe kao nagradno putovanje.
Vozimo uz Velebit. Bura je ograničila brzinu na 40. Sunčano je, ali hladno.
- Ajmo, ako je na Maslenici 6 stupnjeva, prid sv. Rokom su 4, a iza tunela 2..Ne, 1 stupanj, postavljam okladu.
Uvijek se tako kladimo kad vidimo koliko je stupnjeva pred tunelom, a ja sad podižem letvicu pogađajući koliko je gore dok smo još dolje na mostu.
- Uuuu….Pred tunelom 5, iza 2 – kaže kolega snimatelj Ivan Stipčević.
Kladimo se uvijek do pet pogodaka. Tko izgubi, plaća ručak u Gospiću u „Makija“.
Kad ostajemo cijeli dan u Lici do večernjeg javljanja uživo ionako tamo idemo jesti, a usput uključimo laptop u struju, punimo baterije od kamere, šaljemo snimljeni materijal, pišemo prilog, montiramo.
U „Makija“ nam uvijek daju neki stol blizu utičnica. Rezervirano, RTL.
Prid tunelom temperatura 3,6˚C.
- 1:0 za mene – kažem slavodobitno.
- Dobro, vidit ćemo gori – kaže kolega.
A gore iza tunela nema stupnjeva na displeju nego upozorenje “Ostanite kući. Vaš HAC“. Koja vremena. Autoceste te mole da stojiš kući i ne voziš se. Ali nešto dalje, na displeju pred tunelom Krpani, 5,6˚C.
-Kako je moguće?! Ovo nešto nije u redu s displejom – čudim se.
- Da, displej je pokvaren kad ti izgubiš – sad kolega trijumfira.
A tu temperaturu je samo naizgled lako pogoditi. Treba promišljeno izanalizirati koje je godišnje doba, koji dio dana, koji vjetar puše. Lika nekad zna biti i toplija od južne strane…Ali, ok. 1:1.
Izlazimo na izlaz Gospić.
- Ej Majo, bok! Kako si mi? – javljam se glasnogovornici PU ličko-senjske.
- Evo dobro, Nino. Ti? – odgovara uvijek ljubazna Maja.
- Dobro. Živo, zdravo i na broju…Nego, slušaj. Trebala bi nam izjava policije o kontroli propusnica, kontroli ljudi u izolaciji i ostalim zadacima. Trebali bismo vas i malo snimiti na terenu – kažem Maji i dodajem kako nas na izlazu Gospić nitko nije zaustavio.
- Uf, stalno preraspoređujemo patrole. Previše je posla oko ove situacije s virusom, a moramo raditi i na kontroli granice. Ne može se to sada zanemariti. Zato nam u kontroli cestovnog prometa pomažu vatrogasci, a u kontroli ljudi u izolaciji HGSS. Uz jednog policajca ide HGSS-ovac ili vatrogasac. Tako uduplavamo patrole – objašnjava Maja i kaže da pričekamo odobrenje za snimanje.
Zovemo i njezinog muža Josipa. On je, igrom slučaja, pročelnik ličkog HGSS-a pa mu najavljujem snimanje s policijom. On je upravo na terenu, u obilasku, za pola sata ponovno je u Gospiću pa ćemo se naći pred stanicom HGSS-a.
- Ok – kažem i prenesem kolegi da čekamo da nam se jave.
- I di ćemo mi sad? – pita kolega pitanje na koje bi odgovor u mirnodopsko vrijeme bio lakonski. Na kavu. Ali, nema kava, nema kafića.
- Ajmo svratiti u Lidl. Da kupim neke stvari za doma. Ionako ćemo se u Zadar vratiti iza 8, neće mi raditi dućani – predložim, a kolegu obasja sunce. Ovaj Lidl sad zvuči kao odlazak u londonski Harrods.
- Triba i meni još baterija.
Čuvar je na ulazu. Dezinficiramo se.
- Vi ste s televizije – konstatira, ja kimnem.
- Znam, vidim ja Vas na Regionalnom Dnevniku – kaže znalački, a ja se samo nasmijem i nabacim masku. Skoro je i pogodio.
U dućanu krenemo svatko putem svojih interesa. Kupim nešto hrane koja ne mora u frižider i nađemo se uz sadnice i zemlju. Već danima sam mislima u poljoprivredi i u pitare na balkonu ove godine neću posaditi đirane, nego povrće. Rajčice, blitva, salata, peršin. Krize rađaju agrarne reforme. A i imat ću neku razonodu prateći kako vegetacija buja. To umjesto bujnog društvenog života.
- Vidi, imaju i terarij za uzgoj klica – ukaže mi kolega, pa odmah zgrabimo svatko po jedan. Ja još uzmem ubruse za ured, vreću zemlje od 25 l za sadnice i bocu vina za kući. Dobar neki, a jeftin pošip.
- Zamisli sad da te šefovi vide šta kupuješ dok čekaš snimanje – ruga mi se Ivan.
- Pa šta bi sad tribali dok čekamo? Radit sklekove? Samo smo dobro iskoristili vrime – kažem.
Slijede odjeća, začini, alat, kućne potrepštine. Ništa ne diramo, samo gledamo.
- Vidi kućnu vagu. Baš je povoljna…I još mjeri udio masti, mišića…Sve. Kupujem – kaže kolega i stavi je pod ruku.
Odemo pred blagajnu, razmak se poštuje. Dva metra ispred mene je neki vojnik u uniformi.
Kad je on prošao blagajnu, stavljam hranu i zemlju na blagajničku traku, a vino ispod ruke mi isklizne. Dočekam ga nogom, u maniri najboljih majstora driblinga i spasim se nereda, stakla i sramote.
Ovaj vojnik ispred se nasmije. Kolega se okrene, pravi se da me ne poznaje.
Dezinficiramo se na izlazu iz dućana i pozdravimo sa securityjem.
Spremamo stvari u auto. Prtljažnik je ionako pun opreme za snimanje pa zatrpamo zadnje sjedište. Dezinficiramo ruke. Opet. Dezinficijense imamo u portopaku, u vratima vozača i suvozača, kraj mjenjača.
Zapalimo cigaretu na parkingu. Ali, imamo još vremena.
- Nisam naša baterije, ajmo u „Plodine“.
Opet security na ulazu, opet dezinfekcija. U dućanu skoro nikog. Napravimo đir, ništa ne diramo.
Ja odolim kupnji jedne male lijepe sjekirice, kolega odoli kupnji jedne male lijepe prijenosne pećnice.
Kupljene su samo baterije.
Taman Maja zove. Ništa nismo dirali, ali opet se dezinficiramo i idemo van. Nalazimo se s policijom na kontrolnom punktu u Perušiću.
Snimimo tamo Maju, policajce i vatrogasce u ispomoći u kontroliranju propusnica, pa krenemo do HGSS-a.
Kad se radi, onda je lako.
- Šta kuvaš danas za ručak? –znala me je mater nekad pitat.
- Ništa, radim.
- Pa da, najlakše je radit – rekla bi ona.
I je, radit je lako. Uz sva ograničenja i predostrožnosti, radit je ipak bolje nego mirovati i čekati.
A ručak za Liku sam ipak skuhala dan ranije i nosim ga u plastičnoj posudi. Nosi tako i kolega. Ta logistika ne smije štekati. Doduše, ne šteka ni inače. Malo čega se bojimo na terenu osim gladi pa u autu uvijek imamo neke hrane. Uz čizme za poplave, kabanice, kišobrane, malu sjekiru, flastere i tablete za prvu pomoć, duplu robu, flastere, izolir trake…i još toga. Ali, to je priča za sebe.
Sljedeća na rasporedu je ophodnja s policijskim inspektorom Ljubom i pročelnikom GSS-a. Obilaze ljude u izolaciji i provjeravaju jesu li kući. Dođemo u Debelo Brdo. Zovu gospođu na mobitel, pa ona izađe na prozor u prizemlju.
- Možemo li i mi porazgovarati s Vama? – pitam je dozvolu za snimanje, a ona pristane. Odem u auto po mikrofon, rastezljivi teleskopski štap za mikrofon, rukavice i masku. Treba vremena dok se sve to montira, pa trapavo izgledam i sama sebi.
- Vratila sam se sa smjene na granici s temperaturom. Testirali su me, negativna sam, ali kako sam kronični bolesnik i imam astmu, u izolaciji sam – kaže carinica Katarina dok joj stojimo na sigurnom razmaku. Dvije kokoši hodaju okolo po dvorištu i ne mare za razmak.
Situacija je nadrealna. Kriminspektor da se vozi u autu gorskih spašavatelja i obilazi ljude?! Čudna vremena, čudni zadaci. Opet se sjetim da je policajaca malo i da su rastegnuli na sve strane.
- Da, ja sam. E...Ko? Ko je umro?! Ma daj, zezaš me! – kaže inspektor, a mi ušutimo. Cijeli je u čudu.
- Upravo nam je umro načelnik Policijske uprave. Infarkt valjda – kaže.
U trenu je problijedio. Bio mu je i prijatelj, pa mu damo sućut.
U strahu od bolesti zbog koje sada strepimo kako nikada do sada nismo strepili, zaboravili smo na "obične" smrti. Kako je sad to moguće umrijeti od "običnog" srčanog udara kao da se svi šutke pitamo u sebi.
Pozdravimo se i odemo Crvenom križu.
Voditelj Brkljačić nas s dvjema volonterkama čeka u Rizvanuši. Obilaze staricu od 93 godine koja na vrata izlazi pomažući se hodalicom.
- Kako ste? – pitam baku.
- A kako bi bila… Uf! – kaže baka i pljesne se po nogama. Da su one dobro, sve bi joj bilo bolje.
- One su moje spasiteljice. Fala bogu na Crvenom križu! – kaže baka dok joj Mirna i Maja ostavljaju na pragu naranče, a onda odoše hitro donositi i cjepanice drva što su ispod kuće.
Mirna, veslačka prvakinja, djelatnica je Crvenog križa već godinu dana. Maja je učiteljica razredne nastave i volonterka od svoje 12.
Popričamo još malo s bakom i snimimo volonterke. Njihov šef Brlja (godinama smo već na ti) ponosno nam kaže da im se ovih dana javilo još volontera. Lika je to. Navikli su da moraju pomoći sami sebi ako misle preživjeti.
Nismo dirali nikoga i ništa, ali opet se dezinficiramo po ulasku u auto. Osjećaj da nikad nije dovoljno čisto već me iscrpljuje.
Dobro, sad smo snimili sve što je bilo u planu. U povratku za Gospić dogovaram se sa županom Milinovićem gdje se nalazimo i kad. On nam je gost u javljanju uživo za RTL Danas.
- A di ćemo sad? – opet će Ivan kad smo se vratili u Gospić. Mrzim to pitanje ovih dana jer nemamo kud.
Negdje je oko 15 sati. Trebam izvaditi najbolje dijelove izjava koje ćemo koristiti i napisati tekst za prilog.
Parkiramo se u centru uz rijeku.
Slap, sunce, idila. Ali, nigdje nikog. Pustoš.
Montiramo ured za montiranje u autu.
Dok se prebacuje snimljeni materijal s kamere na laptop, svatko ruča iz svoje posude i šuti. Nemamo više o čemu razgovarati. Ivan ima rasklopivi tronožac, pa je bliže rijeci. Nisam ljubomorna jer puše bura pa je meni ipak bolje u autu, s otvorenim vratima, ali u zavjetrini.
Parkira se uskoro kraj nas neka mlađa žena i malo nas podozrivo gleda. Možda bi inače prošli tek kao čudaci, ali sada možda izgledamo i kao prijetnja.
Kad se materijal prebacio, ja mogu krenuti s poslom, a kolega odlazi prošetati uz rijeku i izgubiti vrijeme.
Sjedim na suvozačevom mjestu, laptop na koljenima, slušam i pišem. U međuvremenu mi padne na pamet da sam u dućanu kupila i čokoladu pa u tijesnom uredu odložim laptop i odem otraga kopati po kesama.
Vratim se slušati i pisati. Vrhove prstiju od čokolade ne smijem polizati (kako bi inače izrelativitzirala higijenu u mirnodopsko vrijeme). Sad uzimam maramice za dezinfekciju.
Ne piše mi se. Sita sam, a na suncu je ugodno i toplo. Sad bih najradije zakunjala. Sklopim oči i zamislim kako bi to izgledalo.
- A ne, ne…Ne gubi vrime bez veze – kažem sama sebi i nastavim.
Šutim, preslušavam i pišem. Kraj otvorenog prozora odjednom skužim ženu koja je malog maltezera izvela u šetnju. Sagnula se i odvezuje ga. Stoji na po metra od auta i ne kuži da sam ja unutra. Šutim i dalje.
Odjednom se okrene i skuži.
-Aaaa! – krikne i odskoči. Doda samo: Oprostite!
- Oprostite Vi meni – uzvratim joj dok se osjećam malo pokvareno koliko mi je sve smiješno.
Dok privodim tekst kraju, vruće mi je jer je suvozačevo sjedište u suncu. Prebacim se u kolegin ured iza vozačevog mjesta. Pišem najavu teksta. Skoro je gotova kad evo i kolege. Ne zna više što bi.
- A da otpakiram vagu? Da se izvažemo?
- Ne znam, pusti me da dovršim ovo – kažem mu, a onda svjesna da ću i ja imati viška vremena već za par minuta dodam: - Aj, otvori je, baš me zanima koliki mi je udio masti…
Za par minuta tekst je poslan urednici Cviti, čekam odobrenje da mogu pročitati svoje dionice ili ono što mi na televiziji zovemo off.
- Ufff…UFFF! Pa ja sam se udeblja u izolaciji! Nemoguće. Nemoguće! Nešto nije u redu s ovom vagom – kaže kolega koji stoji u čarapama na vagi uz auto. Koliko? O tuđim kilima nije pristojno pisati.
- Da, baš je nemoguće. Nitko se nije udeblja u izolaciji osim tebe. Daj da se ja izvažem. Vagala sam se jučer doma, pa ću ti reći je li vaga OK.
- Možda stoji na krivoj podlozi, ovo je ipak asfalt i nagnuta je – ulaže Ivan zadnju nadu.
Stanem na vagu.
65,6 kg.
- Dobra je vaga. Jučer sam imala 66. – ubijem mu nadanja i onda skužim kako prilaze dvije cure s dva psa. Idu u šetnju.
- Ček, evo ljudi. Neugodno mi je, izgledamo ko luđaci – strpam vagu u auto i vratim je čim su otišle: - Aj sad mi namisti to da vidim koliko imam masti, mišića, kostiju.
- Izuj se u čarape. Ne može se to priko cipela – kaže Ivan.
Izujem se pored auta i opet stanem na vagu. Kad eto, opet druge dvije cure u šetnju. Ne da mi se obuvati, vraćati sve u auto, pa ostanem na vagi. Tješim se da sam bar okrenutih leđa. Tko zna što misle.
Vaga izmjeri da imam oko 27,8 posto masti u tijelu. A u ponovljenom vaganju 30 posto. Ne vjerujem joj. Sigurno je to zato što stoji na nizbrdici i na asfaltu.
Zove Cvita, tekst je odobren, idemo čitati off.
Sjednem u auto, hermetički ga zatvorimo da glumi studijsku off kabinu i potpuno se izoliram od vanjskih zvukova.
Dobro. Sad montaža. To je kolegin posao. Ali, jao. Baterija od laptopa je na izdisaju. Kako ćemo sad montirati?
- Di ćemo sad… - sad Ivanovo pitanje nema upitnik nego je na rubu psovke.
Osjećamo se kao beskućnici.
Ne možemo u restoran, kafić, kod nikoga doma. Samo fali da mi kaže zašto nisam brže pisala, a onda bi se neizbježno posvađali.
- Možemo u Crveni križ na struju. Brlja je rekao da možemo doći ako nemamo kud – predložim spasonosno rješenje i nazovem Brlju.
Za 5 minuta smo u Crvenom križu. Kasno je poslijepodne pa je tamo samo on. Rješava neku papirologiju. Dezinficiramo se temeljito na ulazu. Dobijemo i kavu iz aparata. Ej!
Vlado Brkljačić Brlja je jedan od najsposobnijih ljudi i operativaca koje znam. Okretan, snalažljiv, uvijek korak ispred situacije, ali s osjećajem za ljude. Duhovitost i smijeh cijeni kao terapiju. Volim surađivati s Ličanima. Vrlo su praktični i srdačni.
Smontirali smo, zahvalili, a na odlasku užicam i jednu maskicu.
Nalazimo se sa županom Milinovićem u zgradi Županije. Javljanje ćemo imati iz njegova ureda. Idemo s dva mikrofona, jedan moj, jedan za sugovornika, paneli s rasvjetom, kamera i stativ, uređaj za javljanje…Ima tu posla sve to sastaviti.
- Pa di ste, kako ste? Nećemo se rukovat , a ni ljubit – smije se Doktor. Tako u Gospiću svi zovu Milinovića.
- Nećemo, nećemo - smijemo se i mi situaciji.
Susretljiva tajnica pazi da imamo sve što treba. Od kuće je došla u trenerci. I Milinović je ležernije obučen, nije u obaveznom odijelu i s kravatom. Vidi se da su se svi opustili kući. Ja se po povratku s godišnjeg uopće nisam mogla našminkati. Imala sam neki otpor. A računam još i što će mi šminka kad imam masku? Drugi dan sam se prisilila našminkati jer ako se odviknem, to ne vodi nikud.
Razgovaram uživo sa županom. Udaljeni smo dva metra, imam rukavice i masku.
- Sad se ne morate šminkati – smije se Milinović kao da mi je pročitao misli.
- Da, mogla bih uštedjeti – rekoh. Sada nije bitan izgled kaputa, šala ili sakoa, sada se moda tjera usklađivanjem maski i rukavica. A ja sam u Lici imala plave rukavice. Za koji dan ću dobiti od člana familije i „masku s čepom“. A to je sad ultima moda. Ono kao „ Gucci za po kući, Armani za vani“. Jadni ti smo.
Prošlo javljanje, prošao još jedan radni dan. Autocesta do kuće je prazna. Vuče da se stisne gas.
- Ma neću… Možda je baš onaj jedan jedini auto presretač – uvjerava kolega sam sebe.
Pred sv. Rokom opet se kladimo. Na izlasku, gubim. Sad je 2:1.
- Ajmo na novo pravilo dok traje izvanredno stanje.. Sad kad nema restorana i gostionica, sad onaj ko izgubi, mora skuvat ručak - pada prijedlog.
- Ok – složim se iako me bog i nije baš blagoslovio entuzijazmom za kužinom.
Ne bi bilo dobro da izgubim. Sreća da sad kad hara korona nećemo puno ići u Liku. Možda do ukupnog skora u okladi ugostiteljstvo i proradi.
A onda, baš dok ovo pišem, šalje mi poruku lički ugostitelj Macola. Di si, šta si, kako si. Ono po protokolu kako već ide komunikacija ovih dana. Odgovorim u šali onako kako uvijek s njim razgovaram, pa ga pitam kako je on, kako on dane provodi jer nije ni on naučio mirovati.
- Evo pijem rakiju i pečem janje. Nikad nisam bio bogatiji nego sad kad nemam di potrošit pare…