StoryEditorOCM
Zadar plusZAŠTO JE JOHNNY ŠTULIĆ IZIRITIRAN BIOGRAFSKOM KNJIGOM O SEBI

"Zadar je u zaleđu Nina, a Azra je za domaću scenu bila ono što i Beatlesi za svjetsku"

Piše SD
17. studenog 2019. - 21:04
stulic

Na sajmu knjiga u Beogradu predstavljena je biografska knjiga o Branimiru Štuliću. Njemu se to nije naročito svidjelo. Ni knjiga, ni kako je predstavljena, a ni tko je predstavljao.

Iako je poznato da Štulić srčano odbija izjave za medije, tvorac kultne Azre, osoba koja je možda i najviše utjecala na generacije balkanskih umjetnika, povremeno se oglašava na svom YouTube kanalu iza korisničkog imena “Petar Petrović” i nešto rjeđe, tekstovima na platformi “Scridb”.

Ondje je pod imenom autora Branimir Štulić i uz znak zaštite prava objavljen poduži materijal pisan latinicom, prožetom pokojim ćiriličnim slovom. Riječ je o sadržaju od 12 kartica naslovljenom “Svako u zajednici sa svima nerazumno sebe nečim višim drži, pa se na to i peca i prima, dok se krčag ne razbije, zbilja. A sad o jadima”. Uradak započinje rečenicom: “Koliko izrečenih besmislica o meni na Sajmu u knjiga u Beogradu.”

Štulić tada iznosi da je potpuno pogrešna tvrdnja da je u stvaralaštvu bio pod utjecajem Dylana i Bowieja, jer da veze s njima nema, te da su Beatlesi bend bez kojeg on najvjerojatnije nikad ne bi osnivao glazbeni sastav, ali i da nisu bili baš sad toliko presudni, jer bi se i bez njih bavio muzikom.

Da redovno prati zbivanja na Balkanu vidjelo se iz osvrtanja na ne tako davno sudjelovanje Jurice Pađena u “Big Brotheru”, koje je povezao s njegovim imovinskim stanjem, a prokomentirao je i izjave Dr. Neleta Karajlića, složivši se s njegovim uvjerenjem da je rock’n’roll u Jugoslaviji bio projekt Saveza komunista, budući da je Yu-rock scena imala neke pjesme kao da su ih “međedi iz Centralnog komiteta radili”.

Tekst koji piše Štulić naziva “ljetopisom” i navodi da se u njemu rukovodi Tukididovim načelom – “s najvećom mogućom pomњom istražiti čak i ono čemu sam lično svedočio”.

Kad govori o stvaranju, Štulić za sebe piše da je on uobličavao svoje ideje, a ostali su bili čiste amebe, koje se sada ugrađuju u tuđe ne bi li sebi dale, ako ne oduška onda barem trenutno značenje.

Autor teksta vraća se opet na početak. U toku svijesti, iziritiran “nadopunjenim esejem o sebi”, predstavljenim u Beogradu.

Obećava da će se u ostatku ljetopisa pozabaviti samo sitnicama koje nisu točne, pa tako objašnjava da nadimak Johnny nije po Johnnyju Panteru iz stripa, nego zamjenom “a” u “o”, od imena Đani, odnosno Gianni Morandi.

Nije, kaže, pogriješio s odabirom nadimka kad je kao mali došao u grad, tog januara šezdeset sedme.

 

Za sebe tvrdi da nije bio ni “dete sistema” i da mu školski uspjeh nije značio. Zadovoljan je bio dobivanjem dvojki i trojki da se provuče onako reda radi, na što bi se njegovi roditelji “šlogirali”.

Tu također demantira autora njegove biografije i kaže da odnos s ocem nije uopće obilježio njegov život niti je utjecao na njega. Roditelji mu, kaže, jesu iz Nina, ali Nin nije u zaleđu Zadra, već obratno.

O Zagrebu piše da niti mu se grad “podsmevao”, a niti se on polomio da ga itko prihvati. Tu su, zaključuje, neriješeno.

Nerviraju ga i kritičari koji kao papige ponavljaju da je publika u njegovim pjesmama prepoznala iskrenost. Štulić im odgovara pitanjem kakve veze ima iskrenost s melodijom i tekstom, kad je umjetnost potpuno iskrena u usporedbi s prirodnošću, inače se ne bi tako zvala.

Iznosi tezu da je Azra za domaću scenu bila ono što Beatlesi za svjetsku, a to još više Nirvana potvrđuje “maltene u jotu, kao Azrin klon, jedanaest godina potom”.

Štulić piše da taj stav ne iznosi zato da se hvali, nego zato što su poslije njega, precizira u zagradama - poslije njegova uspjeha, svi koji bi uzeli šerpe u ruke dolazili do ploče bez ikakvih nastupa, “čak i kad nisu imali ono u gaćama”.

A tu ističe: “beogradski Novi talas bukne posle tog Azrinog avgustovskog koncerta, kao i sarajevski odmah potom nakon septembarskog skenderijskog pojavљivaњa”.

Ipak, hvali se Štulić, kako ga oni zajedno nisu pretekli u broju prodanih nosača zvuka, do današnjeg dana.

Ispravlja se tu pa kaže “uključujući i sve Jugotonove sastave osim Bijelog Dugmeta i moguće kojeg singla Srebrenih krila.”

Ponovno koristi priliku da kaže kako se osjeća prevaren od izdavača. Potpisuje da je na njegovoj otetoj imovini i imenu sazdana cjelokupna glazbena industrija, koja je s njim i krenula.

Ljudi su bili Jugina Ahilova peta


Jugoslavija se, dodaje, po novome zove "regija", a regija je, barem brojem stanovništva, vraćena stoljeće unatrag, dok je ostatak svijeta napredovao. Kaže dalje, kad bi sad netko došao na prostore bivše Juge, da izvana ne bi vidio nikakvu razliku u usporedbi s takozvanim razvijenim svijetom, ali iznutra je sasvim druga priča jer prije sto godina Jugoslavija je imala devet posto industrije, a sada je ima znatno manje.

Precizira da pod industrijom misli na stvaranje dobara, jer ono smo što stvaramo.
Ništa mu, kaže, u bivšoj državi nije nedostajalo, osim ljudi. "To bejaše Jugina Ahilova peta". Razumije drevne vladare koji su tražili vrijedne ljude kao kap vode u pustinji.
Za Josipa Broza Tita kaže da je bio gospodski čovjek i "pod njim se čak i ribe množiše, a narod i zemlja uspevaše". Ali kad su, kaže, napuhane žabe to vidjele, vratile su Jugoslaviju u sedmo stoljeće.

29. studeni 2024 01:56