”Kad pronađeš Boga u sebi, pronašao si mir”.
U ovo kaotično vrijeme kad smo sa svih strana izbombardirani lošim vijestima od kojih rijetko kad i rijetko gdje možemo pobjeći, izrazito je teško pronaći mir koji bi nas nosio kroz život i kroz razne izazove s kojima se svakodnevno susrećemo. Često se u nama odvija borba za tim toliko teško stečenim duševnim mirom i jednostavnim ljudskim osobinama zbog kojih tako lako pokleknemo... Upravo u ovo vrijeme Uskrsa, najvećeg katoličkog blagdana, razgovarali smo sa ženom kojoj je to – uspjelo.
Ponajviše zahvaljujući umjetnosti koju je podigla na novu razinu...
Ovo je priča 39-godišnje Zadranke, Iris Mihatov Miočić, akademske slikarice i voditeljice molitvene zajednice ”Ruah Adonai” (Dah Božji) u župi Bezgrješnoga Začeća Blažene Djevice Marije na Puntamici, za koju zaista možemo reći da živi vjeru.
Iris je majka troje djece i supruga skladatelja i glazbenog producenta Saše Miočića, čiji potpis stoji na brojnim djelima duhovne i svjetovne glazbe.
I sama je odrasla u obitelji umjetnika, otac joj je poznati lutkar i karikaturist Mojmir Mihatov, brat je glumac u kazalištu Lutaka Zadar, a sestra blizanka je, baš poput nje, završila Likovnu akademiju u Zagrebu i danas je grafičarka. Majka je bila vjeroučiteljica.
Iris se nije odmah opredijelila za sakralnu umjetnost, kaže, imala je želju uspjeti kao slikarica u svjetovnom slikarstvu i s tim se bavila dugi niz godina.
- No s vremenom, kako sam se udaljila od vjere i Boga, ta udaljenost je stvorila veliku prazninu u meni. Pojavila se čežnja za promjenom iako tad nisam bila svjesna da zapravo tražim Boga. Kako se prije pet godina dogodilo obraćenje, tako je u tom procesu nutarnjih promjena došlo nadahnuće i poticaj da slikam samo sakralne slike. Obzirom da za sve treba vremena, nije do toga došlo preko noći, nego je bio potreban napor i molitva da u tom stasam. Kao i obraćenje koje jest proces koji traje cijeli život tako je i bavljenje sakralnim u umjetnosti jedno poslanje unutar poslanja, ono je isto proces koji s vremena na vrijeme, donosi velike promjene. U početku sam sama sebi zadavala narudžbe kako bih imala što objaviti - šali se Iris.
- I sam kao dijete bila povezana s religioznim slikarstvom. Za vrijeme rata, u podrumu u kući često sam crtala lik Isusa. Taj nagon za sakralnim slikarstvom bio je u meni od malih nogu. Često bih preslikavala te motive, to mi je bilo pri srcu, i odrastala sam listajući Rembrandta, Michelangela, Durera i ostale velike majstore koji su mi uzori – govori nam Iris koja se zajedno s obitelji tek prije pet godina vratila u rodni Zadar.
- Nakon dugog života u Zagrebu, točnije 17 godina, odlučili smo se preseliti te smo se vrlo brzo pridružili u župi u zadarskom kvartu Puntamika, Bezgrešno začeće BDM. Odmah sam primijetila kako su zidovi uglavnom prazni, bez slika svetaca i bitnih vjerskih događaja, dok na ostalima vise plakati sa svetim ikonama puni prašine. Skinula sam jedan, baš kako bi ga obrisala vlažnom krpicom, ali sam osim prašine, skinula i malo boje. Odmah sam obećala Isusu da ću mu napraviti novu sliku – kroz osmijeh nam govori ova simpatična žena uz koju odmah shvatite koliko voli to što radi.
- Nakon nekoliko dana donijela sam prvu sliku u crkvu, pa onda vrlo brzo i drugu, pa treću... Vjernici koji dolaze počeli su ih primjećivati i vrlo su brzo uslijedile i privatne narudžbe. Uskoro sam dobila i poziv našega župnikadon Igora Ikića da naslikam novi Križni put za župu. To je uvelike promijenio moj odnos prema sakralnomu slikarstvu. Tih godinu dana rada na tim slikama bio je duhovni i slikarski izazov koji me na neki način izgradio i utvrdio još više moju vjeru. Želja mi je bila da tu muku, taj osjećaj Isusove poniznosti, Njegove šutnje u tom trpljenju, mora bit vidljiv. Znači, kad čovjek stane ispred tih 14 slika Križnog puta, da do njega dopre emocija koju je Isus proživljavao kroz pojedinu postaju. Moram priznati da sam kroz religiozno slikarstvo pronašla još jedan način duhovnoga rasta i sazrijevanja, a mislim da to i ljudi primijete kroz moje slike – ističe ova talentirana umjetnica. Kad stanete pred njezine slike osjećate se kao u kakvom svjetskom muzeju, kao da prolazite hodnicima Louvrea ili Galerije Uffizi. Svaka slika odiše smirenošću, toplinom i jednom mistikom...
- Kod prikaza Križnog puta išla sam za tim da to mora biti autentično iskustvo. U suštini, zapravo nije potpuno autentično jer Isus je bio iznakažen, neprepoznatljiv. Nije bilo djelića Njegovog tijela koje nije bilo pod nekom ranom, koje nije bilo iskrvavljeno. Htjela sam da se osjeti ta patnja koju je prolazio. Zato sam koristila zagasite boje, bez živih tonova. Jedina živost izvire iz ponekih djelića Isusove bijele haljine. To je jedina svjetlost koja izlazi vani – naglasila je.
Vrijeme koje provede u slikanju nekog portreta razlikuje se. Nekad joj za jednu sliku, ako je inspirirana ili kako ona kaže 'taknuta Božjom voljom', treba jedan dan, dok je na druge otpadnu sati i sati, dani provedeni u kuhinji. Da, ova svestrana umjetnica nema vlastiti atelje, već se snalazi kako može. Kaže, nije bitno gdje stvara, samo da stvara.
- Trenutno radim na izložbi za ”14. Dane hrvatskih svetaca i blaženika” koja se 26. svibnja otvara u Križevcima. Svake godine biraju jednog umjetnika koji će biti nositelj izložbe, ove godine sam to ja, što mi je iznimna čast. Mislim da me Bog odabrao da predstavim oko 30-ak naših svetaca i blaženika, ljudi koji su, najčešće ni ne znajući, mijenjali živote osoba oko sebe, dajući život za vjeru. Naslikati toliki broj portreta nije ni malo jednostavna stvar, osobito ako uzmete u obzir da fotografije tih ljudi ne postoje! Ipak govorimo o razdoblju koje je bilo daleko prije fotoaparata. Istina, od većine postoje portreti, no treba ih ”iskopati” kako bi prema tim predlošcima napravila svoj – ističe Iris te dodaje kako često improvizira i snalazi se kako zna.
- Ako slikam osobu kojoj želim naslikati ruke, a recimo naišla sam na njezin portret na kojem one nisu naslikane, onda kombiniram: pokušavam se inspirirati rukama s drugog portreta. Tako je i s ostalim stvarima, poput odjeće. Rad na pripremi za izložbu je poseban i poučan i inspirativan, jer su mnogi sveci i blaženici pokazali kako služenje nije muka ni napor, ukoliko se čini iz ljubavi prema Bogu. Vjerujem da je to poziv i nama laicima, da što god činimo, činimo s Bogom i iz ljubavi prema Njemu -ističe Iris. Portrete svetaca i blaženika izrađuje u raznim veličinama, a najveći su oko 100 puta 120 cm.
Sedmogodišnja kćerka Greta naslijedila je majčin talent i ljubav prema slikanju tako da su prije nekoliko mjeseci imale prvu zajedničku izložbu u Karlovcu, u Nacionalnom svetištu Sv. Josipa u Karlovcu. Neplanirano!
- Ja sam trebala imati samostalnu izložbu, no poslala sam i par njenih slika, onako, više iz fore. I onda je rektor mons. Antun Sente ml. ostao oduševljen pa je pozvao i nju, rekavši da će im to biti prva izložba majke i kćeri. I ona slika svete slike, jako je slatka – uz osmijeh govori Iris koja svoju djecu odgaja u duhu vjere.
- Starija kćer Rita isto crta i vrlo je talentirana za pisanje. Sa svojih uskoro 13 godina, ne boji se zauzeti za svoju vjeru, hrabra je u tom i tim se ponosim. Sin Teo je nježan i dobar dječak. Rekla bi da u društvu u kojem danas živimo, gdje se sve više suprotstavlja istini i miru unutar nas, odgajati djecu u duhu vjere jest teško, ali nije nemoguće. Na kraju, ukoliko sav taj napor kao roditelji stavljamo u Božje ruke i Njemu na volju, nemamo se što brinuti - iskrena je Iris.
Zato su im ovi dani pred Uskrs posebno važni. Riječ Božju prenose unutar župe svojim prijateljima, zadarskim obiteljima te ih na svom primjeru uče kako biti dobar vijernik.
- Nije jednostavno jer je izazova mnogo, no kad se prepustiš Bogu, onda stvari teku puno prirodnije. Baš kao što je teklo i moje slikanje Križnog puta... Njegove riječi sv. Faustini su mi na srcu i rekla bi ih kao poticaj drugima: ”Jedan sat razmatrati Moju bolnu muku, veća je zasluga nego se godinu dana bičevati do krvi. Razmatranje mojih bolnih rana od velike je koristi tebi, a meni čini veliku radost“ (Dn 369) – poručila je Iris.
