Čini se kako se u današnje vrijeme zaboravlja na jednu od osnovnih funkcija novinarstva – edukaciju javnosti. Uz neizostavno informiranje i pružanje zabavnog sadržaja, novinari bi trebali i obrazovati javnost ili, barem, ne koristiti nepostojeće gramatičke oblike i naglaske.
Na to ne zaboravljaju samo medijski djelatnici, već i njihova publika koja nerijetko ono što čuje ili pročita automatski doživljava ispravnim, čemu se ne treba čuditi.
Na kraj ovom problemu mogla bi stati emisija "Dobar dan, Hrvatska" koja se na Prvome programu HRT-a emitira od ponedjeljka do petka u 15 sati. Emisija prati aktualna zbivanja, posebno se bavi problemima djece, a u svoj studio svakog radnog dana dovodi i zanimljive pojedince.
Ono što je čini posebnom jesu jezični stručnjaci - Nives Opačić, Marko Alerić i Željko Jozić koji na kraju svake emisije analiziraju ono što su voditelji, novinari i gosti kazali.
Razgovarali smo s jedinom damom među njima - Nives Opačić, našom poznatom jezikoslovkom te autoricom knjiga i priručnika o hrvatskom jeziku, koja nam je otkrila koje to pogreške rade naši novinari i urednici, ne samo u televizijskom, već i drugim oblicima novinarstva.
Za onaj dio publike koji još nije stigao pogledati "Dobar dan, Hrvatska", možete li reći nešto više o konceptu emisije i svom angažmanu?
- Svoj angažman u emisiji "Dobar dan, Hrvatska" na Prvom programu HRT-a vidim prije svega kao pokušaj uredništva te emisije da upozori gledateljstvo na najčešće pogreške u hrvatskom standardnom jeziku, a koje svi gledatelji mogu uočiti i/ili potvrditi gledanjem same emisije.
Ne mislim da u emisiji sudjelujem zato da ispravljam neposredne sudionike u programu, nego da – pomno prateći emisiju iz tonskoga studija – upozorim svekoliku publiku da i sama ili nešto nauči (ako želi) ili da potvrdi/učvrsti svoje znanje hrvatskoga standardnog jezika na konkretnim primjerima.
Na što najčešće upozoravate sudionike?
- Sve sudionike u programu – i profesionalce (voditelje, novinare, reportere) i goste u studiju ili na terenu – upozoravam na najčešće kršenje jedne od normi hrvatskoga standardnog jezika, a to je ortoepska norma (ili, jednostavnije rečeno, naglasci).
Budući da se emisija gleda i sluša diljem Hrvatske, ima dijelova koji itekako primjećuju odstupanje od te norme, žaleći se da im se najčešće serviraju kajkavski (zagrebački) naglasci, što, naravno, nije u redu.
Profesionalci bi trebali stalno raditi na kultiviranju svojega govornog izraza, što im odgovarajuća i radijska i televizijska Služba za jezik i govor i omogućuje. Drugo je pitanje koliko to ljudi doista i iskorištavaju kao besplatan servis u kući.
Koje su najčešće pogreške u novinarstvu općenito? Neki potpuno pogrešni oblici već su se ustalili u našem društvu pa tako, primjerice, možemo čuti kako ljudi umjesto "odmaram se" kažu "odmaram".
- Neke se pogreške uporno ponavljaju, a to su: pogrešna upotreba gdje, kamo, kuda (gdje ideš umjesto kamo ideš ili kuda ideš; gdje označuje mjesto, dakle ne dolazi uz glagole kretanja; kamo i kuda nisu dva ista pitanja; kamo znači cilj – kamo ideš? idem na kupanje, a kuda znači kojim putem).
Povratni glagoli sve su manje povratni – gube povratnu zamjenicu se kad je ne bi smjeli izgubiti, npr. što ona sada radi? odmara; ne, nego odmara se ako se odmor odnosi na cijelu osobu; čovjek može odmarati ruke, noge, glavu, oči – i tada će dobro reći: odmaram oči u zelenilu; no ako objekta nema, treba reći odmaram se i sl.
Isto se ponaša i glagol seliti/seliti se. Sutra selim. Logično bi pitanje bilo: što seliš? Odgovor može glasiti: selim odvjetničku kancelariju, ormar iz spavaće sobe i sl. No i opet, ako nema bližega objekta (što selimo?), valja upotrijebiti povratni glagol seliti se, što znači da selim sve svoje stvari na neko drugo mjesto.
Možete li navesti još neki primjer?
- Zahvaliti/zahvaliti se nisu nipošto istoznačnice, svaki glagol ima svoje značenje, a njihova međusobna zamjena može dovesti do velike zbrke. Zahvaliti komu na čemu znači izraziti komu zahvalnost za učinjeno dobro djelo, uslugu i sl. Zahvaljujem vam na potpori, na ugodnu druženju i sl.
No ljudi, ako i žele izraziti zahvalnost, kažu: zahvaljujemo se na... Time zapravo uopće ne izražavaju zahvalnost nego odbijanje. Nudimo vam posaou prodaji. Zahvaljujem vam se – znači rekla sam: hvala, ne; odbijam, premda bih bila vrlo sretna što mi netko nudi posao. Dakle, zahvaljujemo svima što su došli na predavanje, zahvaljujemo i predavaču, a ne zahvaljujemo se (u takvim slučajevima).
Već je postala klasična pogreška koja se širi poput pošasti, nekoć samo među neobrazovanima, a danas tako govore, nažalost, i fakultetski obrazovani ljudi. Pričati/govoriti/razgovarati – potonja dva glagola nestaju pred sve agresivnijim glagolom pričati.
Sva su tri glagola u hrvatskom jeziku dobra, no treba znati kad koji upotrijebiti. Sve više ljudi (pogrešno, dakako) govori: on dobro priča engleski, pričajte za 0 kuna, umjesto on dobro govori engleski, razgovarajte za 0 kuna.
Vi možete neki jezik govoriti ako stalno i ne otvarate usta – to je umijeće koje ćete aktivirati kad to bude potrebno. Ona s njim više ne priča – ne; ona s njim više ne razgovara, ne komunicira. Pričati znači pripovijedati, dakle: pričam ti priču. Pogrešaka ima, naravno, još, no obradila sam ih u nekim svojim knjigama, pa ih ovdje neću više elaborirati.
Kada je riječ o jeziku, koje bi kvalitete trebao imati odličan televizijski voditelj?
- Odličan televizijski voditelj morao bi toliko dobro vladati svojim osnovnim alatom – a to je pravilan govor i izražavanje - da ta komponenta bude stalno prisutna, da se publika može prepustiti praćenju sadržaja, a da jezik bude što pravilniji; to bi se moralo podrazumijevati samo po sebi.
Tada ne bi bilo zamuckivanja, poštapalica, a i pogrešaka bi bilo znatno manje. Voditelji bi bili osobe kojima se (više) vjeruje. Uglađenost u javnom nastupu, nenametljivost, kultivirano ponašanje, osjećaj za vrijeme (ali i ne prekinuti govornika u pola riječi, ne upadati mu bezobrazno u riječ, ne govoriti bez kraja i konca, a gostu stalno govoriti "samo kratko" ne slušajući uopće što pozvani gost govori, čime se stvara dojam da je u studiju bio potrebniji agresivan voditelj nego gost itd.).
Jasno je da neće svaki gost znati prekinuti svoje izlaganje, no spretan, siguran i odmjeren voditelj znat će ga prekinuti pristojno, a ne uvredljivo.
Uz pomnu i stalnu pripremu, emisije bi bile uljuđenije, pa bi i gledatelji zacijelo više cijenili uloženi trud. No ako novinari stalno govore kao da nikada nisu išli ni u jednu školu – ja bi, ti bi, on, ona, ono bi, mi bi, vi bi, oni bi umjesto ja bih, ti bi, on, ona, ono bi, mi bismo, vi biste, oni, one, ona bi) – ako ih može u tome ispraviti iole pismeniji učenik, jasno je da će takav izgubiti svaku vjerodostojnost i naštetiti cijeloj emisiji. A ako je takvih na nekoj televiziji više, onda i cijeloj televiziji.
Kolika je zapravo odgovornost medija za ovu situaciju u kojoj društvo nedovoljno poznaje vlastiti jezik?
- Velika. Naime, mediji su se okrenuli uglavnom zabavi i podilaze publici, zanemarujući svoju obrazovnu ulogu. Danas se sve srozalo, znanje je sve površnije, vlada opća nebriga i improvizacija, jer je kod nas, od škole nadalje, vrlo nepopularno reći da nešto treba učiti. To isti čas završava pod tepihom.
Dokle smo stigli?
- Prije više od petnaest godina, u sličnom vremenu emitiranja, na Hrvatskoj televiziji gostovali su jezični stručnjaci, što je bilo i logično, jer se u to vrijeme gradila hrvatska država, a njezin se identitet itekako potvrđivao hrvatskim jezikom.
Gotovo dva desetljeća kasnije, želimo čuti do kuda smo stigli s našim jezikom, kako u pismu tako i u govoru. Televizija je utjecajan medij pa je želja uredništva redakcije bila da iskoristimo prednost medija i živom riječju pokažemo s jedne strane koliko je naš hrvatski jezik raskošan i lijep, a s druge strane kako smo lako, u vrtlogu političkih borbi, dopustili da i jezik postane sredstvo razračunavanja – kaže voditeljica projekta Larisa Banek.