Treća generacija učenika Pomorske škole u Zadru, okupila se 55. godina nakon mature i proslavila svoj dan u subotu. Davne 1963. maturirali su u sad već slavnoj Pomorskoj školi u Zadru i već se 55 godina povremeno sastaju da bi se ponovno sreli iako su, kažu, već u godinama.
Ali ne daju se.
Kao nekad, okupili su se ispred ulaza u pomorsku, a onda – opet u školske klupe, na prozivku. Nema više razrednika, pa ni profesora, rijetko koji je još među živima, pa prozivku obavljaju Slavko Bačić za nautičare i Tomislav Pavić za strojare…
- Nautičari: Janez Lakoš, Josip Uhoda, Marinko Dumanić, Danko Ivon, Branko Slanina koji je glavni pokretač naših okupljanja, Gojko Granić, Slavko Bačić, strojari: Ante Torbarina, Mirko Štohera, Mile Štohera, Tomislav Pavić - nabrajaju Slavko i Tomislav.
- Nekolicina kolega su nažalost umrli, neki su bolesni ili su im supruge bolesne, ali evo, ipak smo se neki i sastali. Bilo nas je maturanata 18 nautičara i 11 strojara, a upisano je bilo puno više. Bila je to strašna selekcija. Disciplina je bila nevjerojatna. Profešuri i direktor škole bili su časnici starojugoslavenske mornarice. Mi nismo smjeli nakon osam sati navečer uopće biti vani. Za kino ste morali pitati dozvolu razrednika. Strože nego vojska sada. Ali ima tu i dobrih stvari, sad, kad prođete životno iskustvo. Tražilo se puno, ali se i dobivalo. Mi smo odmah mogli obavljati časničku stražu sa znanjem kojeg smo stekli za vrijeme profesora navigacije Ive Hekmana, zatim profesora Breškovića kod strojara, mogli smo samostalno obavljati plovidbenu stražu na brodovima. Bio je tu i profesor Petri Makso čiji je sin danas broj 1. u Hrvatskoj za ronilačke bolesti, pa Marinko Čmelić iz Rave, pa Ante Bondulić, profesorica za talijanski Branka Knežević... Iz engleskog jezika promijenilo se puno profesora i tu smo bili najtanji – prisjeća se Slavko.
- Kad smo završili škole, odmah smo išli navigati. Ja se točno sjećam datuma: 11. lipnja je bila matura, a 13. lipnja već sam bio na brodu. Plovio sam sedam godina i onda sam iz strojarstva išao na ekonomiju. Postao sam direktor Čistoće, Sirovine… – kaže Tomislav.
Nakon prozivke, prelistali su se imenici. Četvrtice, petice, tek pokoja trica onih koji su maturirali, a bilo je i jedinica, dvica kod ostalih, pa se ponavljala godina.
- Bila je to prestižna škola, ali pomorski poziv nije nikad bio lagan. Možda je danas čak i teži nego u ono vrijeme, tehnologije su danas puno intenzivnije – kažu nam.
Život ih je, kao i more brodove, razbacao na sve strane. Neki su ostali u pomorstvu, drugi su promijenili profesije, ali nikad nisu zaboravili na klupe Pomorske škole. Kao i na svoje kolege i profesora koji više nisu živi. Njih su se sjetili vijencem kojega su po starom pomorskom običaju bacili s rive u more. A onda… svi zajedno preko rive kao nekad, pa u restoran Stipe na zajednički objed i čašicu razgovora.
Zadnji put su se susreli prije pet godina, na 50. obljetnicu mature. Zbog toga je pao dogovor da se od sada više ne susreću svakih pet ili deset godina, već svake godine.
Da se od vremena (i mora) ukrade što više…