Od projekata vrijednih milijune eura, poput Pelješkog mosta, do onih za koje je isplaćeno tek 4000 kuna, EU fondovi nepovratno mijenjaju način na koji učimo, radimo, putujemo i živimo u Hrvatskoj.
Jednu od ključnih uloga u tome imaju fondovi za provedbu kohezijske politike EU-a, a Slobodna Dalmacija će kroz svoj novi projekt “EU smo mi” analizirati njihov učinak kroz priče o konkretnim projektima i promjenama koje su oni donijeli. Riječ je o tisućama projekata za koje je isplaćeno gotovo 10 milijardi eura.
Još od djetinjstva, Dragica Jović slušala je o tome kako kamena okna probijena u oštrim stijenama kanjona Velike Paklenice u svojoj unutrašnjosti kriju veliku priču. Na ogromnoj klisuri koja se uzdiže prema nebu, na mjestu gdje ne postoji ništa osim vapnenačkih gromada, ti zatvoreni ulazi desetljećima su ostali vidljivi kao jedini svjedok nevjerojatnoga građevinskog pothvata u samom planinskom masivu. No, više od toga - s kojim su ciljem probijane stijene i što se nalazi u njihovoj unutrašnjosti - nitko nije znao. Bila je to vojna tajna koja se strogo čuvala punih 40 godina.
Otvaranje za javnost
- U tih dvije godine, od 1950. do 1952. koliko su trajali radovi, park je bio u potpunosti zatvoren. Lokalno stanovništvo vidjelo je u kanjonu samo tadašnju vojsku, JNA, ali nitko nije znao što se tamo radilo niti se o tome govorilo - prisjeća se Dragica koja je odrasla u susjednom Starigradu. Još uvijek se dobro sjeća 1991. godine kada su okna u stijenama konačno otvorena, a iza njih otkriven nevjerojatan sklop hodnika, skloništa i dvorana iskopanih doslovno u kamenoj klisuri. Bio je to cijeli jedan podzemni grad na gotovo dvije tisuće metara četvornih!
U njemu su bila postavljena vrata, pločice, čak i cisterna za vodu te dovod zraka na vrhu litice. Izvedba je fascinantna i za današnje, tehnološki puno naprednije, vrijeme. U međuvremenu se saznalo kako je podzemno sklonište iskopano nakon što je Tito pao u nemilost Staljina i vrhuške SSSR-a, pa je u strahu od ruske invazije 1950. godine donesena odluka o hitnoj izgradnji niza ovakvih objekata. Ovo sklonište u Paklenici bilo je posebno zanimljivo jer se ulaz nije mogao napasti zrakoplovima, a kamena litica odlično je štitila tunele u dubini od osamdeset metara. Nakon Staljinove smrti 1953. godine, na sve se zaboravilo do početka Domovinskog rata kada su podzemni tuneli, kasnije prozvani Titovim tunelima, služili za potrebe Hrvatske vojske. S krajem rata, prepušteni su na upravljanje Nacionalnom parku Paklenica.
Više od 20 godina kasnije, 20. srpnja ove godine, na tom mjestu otvoren je spektakularni “Podzemni grad Paklenice”, moderan i interatkivan posjetiteljski centar koji je uređen kao dio velikog europskog projekta “Podzemni grad u srcu Velebita: razvoj cjelogodišnjeg održivog i sigurnog turizma u NP Paklenica i širem velebitskom području”. Projekt je zajedno s partnerima, Hrvatskom gorskom službom spašavanja (HGSS) i Klasterom za eko-društvene inovacije CEDRA Split, provela Javna ustanova Nacionalni park Paklenica. Sufinancirala ga je Europska unija iz Europskog fonda za regionalni razvoj, Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost i Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske. Vrijedan je 33.918.221,30 kuna, od čega dodijeljena bespovratna sredstva iznose 19.469.497,06 kuna.
Tri mjeseca od službenog otvorenja, razgledavamo svjetlosni tunel i dvorane Podzemnog grada. Radni je dan, posjetitelja ima taman dovoljno da ne bude gužva, a u pozadini osluškujemo zvukove bure mitskog Velebita kroz jednu od brojnih multimedijalnih aplikacija u ovom sjajno opremljenom podzemnom muzeju.
Glavni vodič nam je upravo Dragica Jović. Ona je danas voditeljica Službe za promidžbene aktivnosti i ugostiteljsko-turističku djelatnost u NP Paklenica i jedna od članica projektnog tima koji inovativnom i edukativnom izložbom donosi jedinstvenu interpretaciju i prezentaciju planine Velebit, predstavljajući njegove prirodne fenomene i povijest života ljudi. Ovaj projekt ustoličuje Paklenicu kao najznačajnije penjačko središte u ovom dijelu Europe, a odaje priznanje i jednoj od najpožrtvovnijih i najplemenitijih organizacija na ovim prostorima – Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja. Prvi put sve je na jednom mjestu.
- U šali znam reći da je ovo jedna od najdužih gradnji u Hrvatskoj jer nam je trebalo 22 godine da u potpunosti uredimo svaki segment Podzemnog grada. Ali nitko nije znao što nas čeka kad smo krenuli u njegovu provedbu. Jako puno ljudi je na njemu bilo angažirano, napravljene su brojne tehničke predradnje da bi uopće krenuli s osmišljavanjem sadržaja. Sada, kad je sve završeno, osjećam ponos. Pogotovo zbog reakcija lokalne zajednice. Evo, baš jučer smo dobili još jednu pohvalu kako je sve još ljepše nego na fotografijama - smije se Natalija Andačić, ravnateljica NP Paklenica.
Brojni stručnjaci koji Paklenicu doživljavaju kao svoj dom, sudjelovali su i pomagali na osmišljavaju sadržaja, o čemu najbolje svjedoče bogatstvo i raznolikost postava. Posjetitelje već na ulazu dočekuje svjetlosni tunel koji ih bojama i zvukovima prirode uvodi u mistični svijet Podzemnog grada. U tri dvorane prezentirana je bogata prirodna i kulturna baština ovog područja te predstavljena povijest penjanja kroz brojne multimedijalne sadržaje. Tu je umjetna špilja u kojoj s UV lampom možete pratiti tragove špiljskog medvjeda, veliki herbarij, te brojni interaktivni sadržaji. Posjetitelj može iskušati i jačinu velebitske bure, ali i saznati sve o prirodnim fenomenima na ovom jedinstvenom prostoru koji u sebi, međutim, krije i brojne opasnosti. Zato ne čudi što baš u NP Pakelnica Hrvatska gorska služba spašavanja (HGSS) ima najduži staž organiziranih dežurstava.
Jana Mijailović, poznata hrvatska alpinistica, u Paklenici radi kao koordinator dežurstava gorskih spasilaca, a ujedno je i jedna od autorica elaborata sigurnosti HGSS-a. Zatvorene i vlažne tunele nekad je s kolegama istraživala spuštajući se kroz ventilacijski otvor, a danas u tom prostoru HGSS prvi put ima svoju uređenu oružarnicu.
No, vrijednost Podzemnog grada nemoguće je mjeriti samo kroz infrastrukturu.
Ranko Milić i njegova ekipa iz splitske CEDRE, clustera za eko-društvene inovacije i razvoj, na ovom su projektu bili zaduženi za takozvane soft aktivnosti.
- Ovi tuneli danas su mjesto okupljanja, educiranja, animiranja i informiranja. Kroz projekt je educiran cijeli niz sudionika, od lokalnih OPG-ova do vodiča, a sve sa željom da se Velebit, kao mitsko mjesto Hrvata, prepozna i kao mjesto osvještavanja ljepote. I važnosti da se ta ljepota ekonomski kapitalizira na kvalitetniji i ekološki prihvatljiv način - kaže Milić.
