Ono što je zaobišlo Vrdoljakova “Generala”, hvalospjevi kritike i publike, pomazilo je Lokasove “Nestale”.
Ratna mini serija s potpisom zvijezde HRT-ovih kvizova, snimljena u četiri epizode u trajanju od pedesetak minuta u režiji Kristijana Milića, legla je kao melem na ranu HTV-ovih gledatelja, razočaranih skupom ekranizacijom priče o proslavljenom hrvatskom generalu.
Debitantski dramski rad scenarista Joška Lokasa baziran je na fikciji inspiriranoj stvarnim ratnim događajima, čiji je zametak nastao još 1994. dok je slušao zgode svojih kolega iz Domovinskog rata, a tek se posljednjih godina odlučio na pisanje scenarija o toj temi.
Ono što je Lokas zamislio u “Nestalima” slikom je impresivno dočarao direktor fotografije Mirko Pivčević, splitski snimatelj istančanog i prepoznatljivog filmskog rukopisa, po uzoru na svojega pokojnog oca, čuvenog i nagrađivanog snimatelja Andriju Pivčevića.
Predavač na Odsjeku dizajna vizualnih komunikacija splitske Umjetničke akademije, ovjenčan brojnim, što domaćim što inozemnim, filmskim priznanjima, nakon “Nestalih” je bio angažiran na još jednom projektu, pa mu je sjećanje na lanjsko snimanje HRT-ove serije već pomalo izblijedjelo. Ali ljepotu, istodobno i okrutnost planinskog terena, dobro pamti.
– Taj predio na kojemu smo snimali, zadarsko zaleđe, izgleda najsurovije i baš smo htjeli da publika dobije taj dojam. Radnja se odvija tijekom pakleno vrućeg ljeta, filmski junaci su bez hlada i vode, i to se mora osjetiti u slici. Počeli smo raditi u svibnju i čak smo se u nekoliko navrata malo i smrznuli. Ali kad je stigao lipanj, bili smo gotovi, jer na tim lokacijama nema prirodnog hlada. Kilogrami se gube kao od šale – uz smiješak će Pivčević.
U mislima vrti slike s ljetnog snimanja na Velebitu u svakodnevnom radnom tempu od po 12 sati.
– Proveli smo tamo oko šest tjedana. U toliko bi se vremena snimio prosječan hrvatski film, a mi smo, što se tiče minutaže “Nestalih”, napravili dva i pol. Četiri epizode od 50 minuta ili, u prijevodu, dvije epizode kao jedan dugometražni film – računa dugogodišnji filmski suradnik i prijatelj redatelja Milića.
Mirko i Kristijan generacija su sa zagrebačke Akademije, otkad datira i njihovo prijateljstvo pretočeno u niz filmskih projekata. Zašto su se HTV-ovi gledatelji “zalijepili” za ovaj, teško mu je ocijeniti. Kritičari i publika hvale njegovu fotografiju, režiju Kristijana Milića i glazbu brata mu Andrije, autentičnost, glumce...
– Uvijek sam bio loš prognozer za reakcije publike, sve sam do sada po tom pitanju promašio, ali očito je da su je junaci “Nestalih”, na neki način, kupili. Ne mogu racionalno prosuđivati stvari koje su friško napravljene. Još uvijek gledam što smo mogli bolje, a što nismo. Dvije ekipe radile su na šezdesetak lokacija, drugi tim, predvođen Goranom Rukavinom, pokrivao je sve što nisu bile glumačke scene. Naš najveći problem bila je bitka s vremenom... Uzet ću za primjer nekakav američki film, koji dnevno mora izbaciti 45 sekundi do minute finala. Hrvatski film ide preko tri minute, a serije preko deset do petnaest minuta. Nema stajanja... Intenzivno se i puno radi, jer nemamo novca za dovoljno vremena. Moramo biti užasno brzi, zato su glumci morali biti maksimalno pripremljeni i koncentrirani, a na svu sreću, nismo imali ni pretjerano opasnih situacija. Snimanje nekih kaskaderskih situacija prošlo je okej – govori Pivčević.
Dodaje kako se Joško Lokas odlično snašao u prvom projektu ovakvog tipa u životu, jer je neusporedivo voditi kviz i ekipu od šezdesetak ljudi na terenu, gdje vladaju potpuno drukčija pravila. Osobit kompliment su mu reakcije ljudi koji su proživjeli situacije iz “Nestalih”.
– Puno nam je pomogao Ivo Baždarić, mještanin sela Paljuv, zaseoka Baždarići, koje je uistinu prošlo rat. Ivo je bio sudionik rata, a nakon njegova završetka sa svojim je suseljanima odlučio da taj zaselak nikada neće obnavljati. Namjerno su ga ostavili porušenog kao nekakvu vrstu spomenika. Prve reakcije koje sam dobio stigle su upravo od njega u stilu: “Super, to je doista bilo tako.” Kristijan je pravi žanrovski režiser, neće mu stvari prolaziti ispod radara – primjećuje Pivčević.
Napominje kako su za sve vrijeme snimanja koristili usluge vojnih konzultanta.
– Brinuli su se o svemu, od načina na koji se drži puška dok hodate, a kamoli dok pucate, do načina kretanja, izviđanja, napada... To nisu ljudi iz svijeta filma, ali su jako dobro razumjeli što nam je potrebno. Profesionalci – opisuje ih u jednoj riječi.
O “Generalu” ne bi, nešto je pogledao, ali ne želi ga komentirati. Pred njim su već novi profesionalni izazovi – snimanje novog Kristijanova igranog filma “Božji gnjev” prema scenariju Josipa Mlakića, te novi rad Gorana Kulenovića, ekranizacija crnohumornog romana Zorana Ferića “Smrt djevojčice sa žigicama”. Oba trilera.
U njima će, nesumnjivo, primijeniti i znanja i iskustva stečena u radu na skupim stranim produkcijama. A one su, veli, neusporedive s domaćim terenom, počevši od uvjeta rada do zarade.
– Nenormalan je omjer honorara domaćih i stranih produkcija. To je puta najmanje pet, šest, sedam... za neke poslove vjerojatno i puta deset. Razlike su ogromne... Mi snimamo filmove za tržište od četiri milijuna ljudi, to je kvart u jednom većem svjetskom gradu – govori Pivčević.
Bez obzira na to što i u filmskom poretku u svijetu vrijedi ona “koliko para toliko muzike”, ipak se može probiti tunel kroz brdo skupe hollywoodske produkcije, što je na nedavnoj dodjeli “Oscara” dokazao južnokorejski film “Parazit”. Kako trasirati put hrvatskog filma k njegovu većem uspjehu?
- Nisam još stigao pogledati južnokorejski film, ali baš mi je drago što je trijumfirao na Oscaru. Borio se s enormno skupim filmovima poput Tarantinova “Bilo jednom u Hollywoodu”, Samom Mendesom i njegovom “1917.” Imao je ozbiljne produkcije za nadmetanje... Možda je Emir Kusturica najbolji primjer među ljudima s ovih prostora koji su uspjeli vani. S njim je snimao jedan izvrstan čovjek, slovenski snimatelj, danas pokojni Vilko Filač. Andrija Zafranović, Lordanov brat, bio je montažer, a Goran Bregović pisao je glazbu. Vani vas izbaci veliki film koji ste napravili doma... Evo, ja sad ne znam što Korejci misle o “Parazitu”, teško je staviti se u situaciju jesu li oni mogli predvidjeti situaciju na Oscarima. Ali ono što je iz ove perspektive sigurno jest to da smo mi malo zaboravili za koga se snimaju filmovi. Domaći festivali nikada mi nisu bili mjerilo uspjeha. Kao da se snimaju filmovi za sebe, premalo se razmišlja o publici. Možemo se mi izvlačiti na govorno područje i ostalo, ali evo, “Parazit” je primjer da se na to ne treba izvlačiti. Volio bih da se domaći film malo okrene na tu stranu. Jednom davno, dok su bile one velike rasprave o razlikama između hrvatskog i srpskog filma, pa se cijelo vrijeme govorilo kako Srbi imaju bolje glumce itd., u njih se uključio moj pokojni otac Andrija. Tada je već bio u zrelim godinama, imao je 60-ak, i sjećam se da je rekao: “Srbi snimaju filmove o tome kakvi su oni, a mi snimamo filmove o onome kakvi bismo htjeli biti. I to je ključna razlika zašto ne gledamo naše filmove. To nisu stvarni ljudi.”