Kada je skupina zadarskih entuzijasta, 1. siječnja 1952. godine, izašla u javnost s lutkarskom interpretacijom Nazorove ”Crvenkapice” nitko nije mogao slutiti kako će Jakša Fiamengo, 2007. godine, zaključiti da „Kazalištu lutaka Zadar u galaksiji hrvatskog lutkarstva pripada posebno mjesto. Oni su po svemu posebni, zasigurno su najkompaktniji lutkarski kolektiv“. Također, i Luko Paljetak, koji je svojedobno bio članom tog ansambla, svjedoči kako su bili "lutkarska velesila Europe". Ukratko, etablirali su se kao jedna od oznaka umjetničkoga i kulturnog identiteta Grada, kao pitanje: Što je Zadar bez Kazališta lutaka?!
Nisu su se svojedobno bez razloga u dnevnim novinama, jedan pokraj drugoga, javili napisi u kojima prvi ističe kako je Zadar „grad kojem očajno nedostaje sadržaja, nadasve kulturnog“, a drugi kako zadarsko Kazalište lutaka priređuje Mediteranski lutkarski festival za odrasle s predstavama iz Slovenije, Španjolske, Izraela i Francuske (SD, 30.VI.2018.).
Ili: kada zadarski ”Karlson s krova“ pobere na zagrebačkom PIF-u, 2017. godine, čak šest nagrada, kada iduće godine ”Kaštanka”, u samo deset dana, bude okićena s osam nagrada na pet međunarodnih festivala i pozvana na gostovanje u Peking(!), a ”Nikomu pravo“ zavrijedi tradicionalnu strukovnu nagradu Hrvatskoga glumišta za najbolju lutkarsku predstavu, tada se u javnosti s pravom zaključuje kako su se zadarski lutkari „etablirali u vrhu svjetskog lutkarstva i da nema dalje“.
No i nakon toga redateljica ”Kaštanke”, Vjera Vidov, biva pozvana na gostovanje u Tokio, Darko Petković postavlja izložbu zadarskih lutaka na međunarodnom festivalu u Izraelu, a ”Kaštanka” do konca 2020. godine nastupi na 28 festivala samo u Europi i pobere ukupno 29 nagrada!
Sve je to izraslo iz autentičnoga zadarskoga kreativnog potencijala što će ga vremenom prekriti mit o tome kako je Bruno Paitoni, utemeljitelj i prvi ravnatelj zadarskoga Kazališta lutaka, „donio lutku Guignol izravno iz Pariza“. Paitoni, međutim, nije znao čak ni ono što znaju obični lutkarski početnici, da svaka ručna lutka nije ginjol (niti je svaka lutka na žici marioneta). Nije on uprizorio ”Crvenkapicu”, već Mile Gatara, bez ikakva lutkarskog iskustva. Štoviše, sve ili gotovo sve predstave s Paitonijevim redateljskim potpisom režirao je Gatara, a kasnije i Zvonko Festini.
Začinjavci te burne prošlosti, prema popisu na kazališnom plakatu ”Crvenkapice”, jesu Nevenka Magaš (Filipović), Borna Šarić, Neda Cvek, Nives Banić, Kosovka Kužat (Spaić), Ilija Ivezić, Grgo Lasan, Vjera Ostojić, Mile Gatara, Marija Šale, Petronila Korljan i Jagoda Luetić. Među njima su profesionalni glumci iz Narodnog kazališta bili tek Mile Gatara, Ilija Ivezić i Borna Šarić, a od njih, pak, jedino je Ilija Ivezić imao strukovnu naobrazbu. Samo je on 1949. završio Glumačku školu u Zagrebu.