Oldtimer klub Zadar proslavio je svoj dvadeseti rođendan, što je dobar povod za priču sa zadarskim ljubiteljima "mezimaca" na četiri ili dva kotača! Nismo imali prigodu okupiti se u njihovom dosadašnjem obitavalištu, u prostoru nekadašnjeg HAK-a, niti u novim prostorijama na Novom Bokanjcu, jer iste tek trebaju zasjati punim sjajem. Onda smo "okrugli stol" premjestili ispred brodomehaničarskog obrta čiji je vlasnik Aljoša Kubaska, predsjednik OTK Zadar, ponosni vlasnik motorkotača BSA M-20, proizvedenog 1939. godine, i dva još vremešnija ljubimca na dva kotača...
– Riječ je o motorkotačima Ariel Squarre Fouru iz 1932. godine koji sam nabavio u Splitu, dok je Ariel LF tri godine stariji(1929.), njega sam pronašao u Benkovcu. Listajući Deliver book, naišao sam na podatak kako su oba primjerka baš u ovom izvornom obliku otpremljena u jedno trgovačko društvo Ficher u Zagrebu, odakle su vjerujem isporučena kupcima u spomenutim gradovima – govori Aljoša.
Uz njega se na "okruglom stolu" našla i manja skupina članova kluba sa svojim vrijednim primjercima automobila i motora u godinama. Ali, još uvijek u voznom stanju, brižno njegovani....
– Ponosni smo na protekle godine, iako je jako teško napraviti neki presjek svega što je klub prošao, međutim, važno je kazati kako nije bila "mirna rijeka". Pritom mislim na činjenicu kako je bilo uspona, padova, ponekad i svađa, ali puno više radosti. Ma nema čega nije bilo – veli Aljoša.
Jaki smo u Europi
– Zadnjih godina bilježimo porast članova, što je uvjetovano vrednovanjem automobila i motorkotača. Imamo 82 člana i dvojica su u vodstvu Hrvatskog oldtimer saveza. Oni su povjerenici čiji je rad za istaknuti. Jer na osobito učinkovit način rješavaju probleme na koje nailaze članovi upravo kod spomenutog vrednovanja. Što se tiče naše zbirke kako li ću to već nazvati, u ovom trenutku prevladavaju automobili, nekako je veći interes, međutim, nimalo zanemariv je broj motorkotača. Uglavnom, sve skupa je respektabilno, te skupocjeno i prema ocjenama drugih jaki smo u Europi – zbori Kubaska ne propustivši istaknuti kako se ta priča oko toga tko vodi u kolekciji zna mijenjati ovisno o trendu.
– U ovom trenutku na vrhu su sportski automobili – podsjetio je Aljoša, ustvrdivši pritom kako je OTK Zadar u rođendansko slavlje projurio kao prvak u automobilskoj konkurenciji, dok su motori treći u Hrvatskoj.
Obitelj oldtimera također je zbog koronavirusa ostala bez nekih uobičajenih događanja, sajmova, relija, turističke promidžbe i svega ostalog.
– Ove godine ostali smo uskraćeni za naše susrete i druženja diljem Hrvatske, ali i za neke velike planove. Vjerujemo kako će nam u vremenima koja dolaze biti bolje i da ćemo opet moći uživati u našim oldtimerima. Jer svaki naš susret s drugim klubovima, doista, zna biti prava veselica. Praktički smo jedna obitelj u kojoj je u stranu gurnuta taština vezano uz razmišljanje tko od nas ima bolji ili vrjedniji primjerak. Onoga trenutka kad jedni drugima pomognemo to je nešto najvrjednije – ističe Kubaska kojeg raduje da su u klub pristigli mladi te voli kazati kako uopće ne sumnja u njihovu ljubav prema Mercedesima koju su naslijedili od svojih, pa tako i prema klubu.
– Osim oldtimera koji su na sceni, naš veliki dobitak su istkane niti brojnih prijateljstva, i to je po meni golem uspjeh. K tomu razmjena iskustava ili pak dijelova za automobile ili motorkotače nemjerljiva je bilo čime. Kad govorim o dijelovima, onda moram kazati da se uglavnom snalazimo na sve moguće načine, ali postoje i već uhodani kanali. Dobro je što se u ondašnje vrijeme izrađivalo dijelove gotovo pa univerzalne koji se onda kao takvi mogu ugrađivati u razne modele naših vozila. Ponekad znamo i sami izraditi ili doraditi neki dio koji se ne može pronaći na tržištu – zbori Kubaska.
Ništa iz proračuna
Zanimljivo, u OTK Zadar ne kukaju previše zbog činjenice kako se u Gradu Zadru za njihovo djelovanje ne izdvaja proračunski novac. Ali ih veseli nešto drugo...
– Moram izraziti zahvalnost Gradu Zadru što su iskazali veliko razumijevanje i dodijelili nam klupske prostorije. To je jedan drugi svijet! Na našim sastancima volim kazati: "Novac kvari ljude", kao i to da imamo homogeno članstvo, a novaca u klubu nikada nije ni bilo. S druge strane, s obzirom da je pojam oldtimera sam po sebi turistička atrakcija, žao mi je što s obje strane, naše kao kluba i Turističke zajednice grada Zadra nije došlo do "klika". Istina, jedni i drugi za tako nešto moramo uložiti više truda, međutim, rado smo viđeni u Pagu i Novigradu – kazao je Kubaska koji je naveo primjer desetog rođendana OTK Zadar.
– Te smo godine u Gradskoj loži imali izložbu u suradnji s Narodnim muzejem Zadar i prema njihovoj ocjeni bio je to jedan od najposjećenijih događaja. U svemu su uglavnom sudjelovali članovi kluba, od postavljanja izložbe, do čuvanja i prezentacije izloženih eksponata. Taj naš hobi i ljubav ljudi su prepoznali – kazao je Aljoša koji se odavno zaljubio u stare automobile, tako da je njegov prvi izbor automobila bio Opel Olimpya iz 1956., a ubrzo je odabrao i motorkotač proizveden iste godine.
Očevim stopama
Ranije je podcrtano kako su mladi zalog opstojnosti OTK kluba. jedan od njih je Karlo Stipčević (32)...
– Možda će zvučati čudno, ali član kluba sam od njegova osnutka jer sam slijedio svoga oca, koji je bio jedan od suosnivača OTK Zadar, pa sam pošao njegovim stopama. I kad tako od malena uđeš u svijet oldtimera to nekako nije samo hobi, nego postane način života. Otuda i činjenica da u našem voznom parku imamo automobile: Lanciu cupe iz 1969., onda Jeep SG 7 i Porsche 944 S. Od motorkotača tu su: Zündapp KS 601 iz 1952. g., Vespa super sport i Pusch 250 SGS jedan od rijetkih primjeraka. Uglavnom, ovo je skup "sport", ali je ljubav jača čak i u trenucima kad je jako teško doći do rezervnih dijelova. Najmanji problem su "ruke", jer postoje vrsni majstori svoga zanata kojima su oldtimeri izazov – veli Karlo.
Loren Kubaska, Aljošin brat, kao trogodišnji dječak se zaljubio u Vespe.
– Počelo je prije nekih 60 godina. I još me drži. A moja prva vespa bila je dugo sanjani san koji je postao stvarnost tek sa 20 godina. Gledao sam vespe po Splitu i sanjao kako ću ih i ja jednog dana voziti. Kad sam došao u godine da bih mogao tu želju i ostvariti, nitko mi nije htio prodati vespu. Kao nije to za tebe, pa ti si još balavac. Stvarno, privilegija nogometaša, pomoraca, privatnika, još je bila daleko od mene. Dok jednog dana slučajno nisam čuo razgovor mog kolege iz jedriličarskog kluba kako se dogovara s nekim tipom da mu proda vespu. Odmah je proradio alarm – prodaj je meni! I tako smo se nekako dogovorili – malo para i stari Becker autoradio. I vespa je bila moja! Nikad zaboraviti. 29.11.1975. Vespa na splitskoj rivi, dere bura, oblačno. Ja prvi put na motoru s mjenjačem. Trza, skače, ali ja se ne dam. Nokti pomodrili, suze mi se lede na ušima, ali srce juri metar ispred mene. Stižem kući, uzbuđen. "Mama, daj mi ključ od drvarnice." "Šta će ti?" "Da spremim vespu." "Koju vespu?" "MOJU!!!"