Ovo je priča o iskrenoj ljubavi, o besmrtnom brodu, o ratu na jednom otoku, o istraživanju obiteljskih tajni, o jednoj ženi koja je sve to spojila i odlučila otkriveno staviti na papir: napisati roman koji će zasigurno uzburkati strasti...
Sve je počelo prije četiri godine na jednoj kavi kada je Zadranka Anita Baradić sa svojom bakom, koja živi na otoku Silbi, ponovo pokrenula razgovor o Drugom svjetskom ratu, temi koja ju je oduvijek intrigirala. Iako je Anita završila geografiju, i to znanstveni smjer, povijest je bila ta koja joj je od malih nogu često odvlačila pažnju. Još je kao mala svima govorila kako će postati istraživačica. Ili spisateljica.
A život te nekad odvede baš tamo gdje si želio biti...
- Moja 90-godišnja baka često mi je pričala kako je izgledao život tih teških, ratnih godina na otoku Silbi odakle potječe njezina, odnosno moja obitelj. Baka je zapravo svjedok jednog vremena i njezine su priče poput vremeplova: tako vas lako prebaci u to doba za koje nismo svjesni koliko je bilo bolno. No, sasvim sam slučajno tog dana saznala da je ona zaista bila svjedokom jednog događaja koji je obilježio povijest tog malog otoka – počinje razgovor Anita.
Naime, njezina je baka, 1943. godine, kad je imala samo 11 godina, svjedočila pomorskoj havariji: vidjela je kako se jedan veliki brod nasukava na kamenu obalu otoka.
Bila je to "Niobe", nepotopljiva njemačka ratna krstarica, koja je plovila nazad prema Puli nakon što su je, na južnom dijelu otoka Pašmana, napali saveznički avio-bombarderi. Pustivši umjetnu maglu, izbjegla je bombe koje su pale u more.
- Plovila je prema Malom Lošinju i prolazila je Silbenskim kanalom, točno između Ista i Silbe. No tu je noć bilo veliko more i slaba vidljivost. Izgubila je kurs i nasukala se na obalu – govori Anita no tvrdi da postoji i druga strana priče, odnosno povijesti, koju namjerava iskoristiti u svom budućem romanu.
- Naime, u to su vrijeme Britanci bili na Istu, a partizani na Silbi i međusobno su surađivali. Postoje sumnje da je na brodu bila "krtica" koja je obavijestila njemačke snage da postoji mogućnost britanskog torpediranja. Zato su kapetani i časnici odabrali manje zlo: namjerno su se nasukali kako bi izbjegli sigurnu, užasnu smrt. Iako je i nasukavanjem bilo mrtvih. Poginuli su svi koji su radili u strojarnici, dok su većina na palubi bili ranjeni. I takvi su, tog hladnog 19. prosinca ‘43., izašli na kopno... – prepričava Anita koja je provela posljednje četiri godine strastveno istražujući povijest ovog posebnog broda.
- On kao da je pronašao mene... Cijela me priča toliko fascinirala da sam svoj život usmjerila ka ovome. Toliko da ovog ljeta planiram napraviti izložbu na Silbi posvećenu ovoj ratnoj krstarici! Zamislite, ja danas, nakon točno 80 godina od nasukavanja, ponovo otvaram put tom besmrtnom brodu. Želim kroz moju izložbu pokazati bogatu i važnu povijest otoka, kakao sumještanima, tako i svim turistima koji nas ovo ljeto posjete – najavljuje Anita koja već sad intenzivno radi na organizaciji ove zanimljive izložbe.
U nabavi određenih spisa i dokumenata pomogli su joj ljudi iz struke prije svega povjesničari, znanstvenici i pomoraca. Također, ima veliku podršku od lokalne zajednice. U procesu prikupljanja relevantnih stvari za izložbu, uspjela je pronaći i maketu broda.
- Kad sam konačno pronašla maketu "Niobe", koja se vodila u muzeju pod imenom ”Dalmacija”, morala sam se s njom slikati, i danas, godinu dana nakon, imam tu fotografiju na zaslonu mobitela: sebe i makete broda. Znam, većina žena ima muževe, djecu ili ljubimce, ja imam ratnu krstaricu - smije se Anita koja tvrdi kako nije uzalud ona stara ”nomen est omen”.
Naime, ispričala nam je i zanimljivu poveznicu do koje je sama došla istražujući ime i cijelu povijest ovog 104 metra dugog broda koji je sagrađen 1898. u Bremenu, u Njemačkoj.
- Oni su mu dali ime "Niobe" i bio je dio njihove velike flote. Nakon toga ga Kraljevina Jugoslavija otkupljuje 1925. godine i naziva ga "Dalmacija". Iako je to već bio poprilično star brod, specifičan je jer je imao mjedeni trup na kojeg se u toplim morima ne bi lijepile školje i alge te su ga zato željeli. Njima je služio kao školski brod za obuku vojnika. Ironično, nedugo nakon, napada ga talijanska i njemačka avijacija, ali on kao da je nepotopiv: ni jedna ga bomba ne pogađa – govori Anita.
Raspadom Kraljevine Jugoslavije 1941. godine, brod prelazi u ruke Talijanaske flote koji su joj dali ime “Cattaro“. U Puli je dočekala kapitulaciju Italije te je 1943. godine njemačka ratna mornarica preuzela sve talijanske brodove i tako on, nakon 17 godina, radi jedan puni krug, vraća se kući i dobiva novo-staro ime, "Niobe" s kojim završava svoj život.
- Prema grčkoj mitologiji to je nimfa koju je Zues, zbog nezine zavisti, pretvorio u kamen. Krstarica, osim što se nasukala na kamen, i sama je tijekom ovih 80 godina, postala kamen: željezni su dijelovi ‘srasli‘ s otočkim škrapama – gotovo u jednom dahu govori nam Anita te dodaje kako danas svjedoči vrlo malim brojem ostataka tog broda.
- Ima jedna željezna konstrukcija još uvijek na obali, dimnjak u kojem je također kamen, i neki sitni dijelovi koji su neprepoznatljivi. Ostatak je vjerojatno na dnu mora, prekriven slojevima pijeska. Za to nam trebaju ronioci no kako većim dijelom sve financiram sama, taj dio ipak nisam mogla – priznala nam je ova simpatična Zadranka, koja tvrdi da su žene koje se bave istraživanjem ratnih brodova često suočene s predrasudama.
- No kad shvate koliko o tom bordu znam, ostanu dosta iznenađeni, ali onda se samo nasmiju i uvijek mi rado pomognu – smije se Anita.
No, vratimo se u noć kad se "Niobe" s njemačkim vojnicima nasukala u blizini rta Južni Arat. Ti mahom mladi momci, izašli su ranjeni s broda i međusobno se pridržavajući, makadamima, kroz šumu, krenuli put sela.
- Nisam nikad uspjela doznati koliko je točno bilo vojnika na tom brodu, neki podaci kažu da ih je bilo 100, a neki 30... U svakom slučaju, ti su ljudi ušli u selo, prošli ulicom gdje je živjela moja baka, gdje danas ja živim. Ona je vidjela hrpu ranjenika koji su tražili doktora. Nažalost, tad je medicina bila na vrlo niskim granama pa su im mještani odlučili sami pomoći – prepričava nam Anita, naglašavajući kako je zanimljivo da ih nitko, ni partizani ni mještani nisu ubili, iako su slovili za neprijatelje.
- Tada je vladao strah otokom, i to ne samo zbog novih pridošlica. Naime, tri mjeseca prije nasukavanja broda, Italija je kapitulirala. Fašisti su prije toga postavili iznimno stroga pravila na otoku: nije se više smjelo pričati hrvatski, izlaziti se moglo samo u vlastita dvorišta, nije bilo posjećivanja susjeda, druženja. Jednostavno nije bilo slobode. Zauzvrat su otočani dobili obrazovanje, jer su Talijani otvarali škole, ali i toliko željenu hranu jer je otokom tad vladala velika glad. Zamislite situaciju da se baka moje bake morala odreći jedne unuke jer je više jela. Poslala ju je brodom na drugi otok kod rodbine, nikad ne saznavši je li stigla i je li dobro. To su strašne stvari koje ću također pokriti u romanu – govori nam Anita, naglašavajući kako je roman koji piše zapravo antiratni.
- Jednostavno znam da tim vojnicima, većini njih, to nije bio izbor, nisu svi željeli slijediti tu ideologiju. Kad su se već malo privikli na život na otoku, počele su i prve ljubavi. I o tome ću pisati, zapravo je to cijela fabula. No, ono što je možda najzanimljivije je da sam, pokušavajući preko bake otkriti sve detalje tog vremena i događaja, na njezinom tavanu otkrila i obiteljske tajne... – govori nam Anita koja je pronašla i kutiju punu starih pisama.
- Ne biste vjerovali, ali bila su to pisma mojih predaka iz tog vremena. Papir je sav požutio, a autori su zaboravljeni... Čitajući sam otkrila kako jedan pošiljatelj ide u vojsku, drugi odlazi navigati, a treći trbuhom za kruhom u Argentinu. Ali, ono što im je svima zajedničko je ljubav koja ostaje besmrtna. Količinu emocija koju sam pročitala u pismima neopisiva je. Neka od njih sam pročitala svojim prijateljicama i većina ih je, suznih očiju, komentirala kako ništa slično nisu čule i odmah su počele uspoređivati današnje muškarce i njihove manire s onima iz ratnog ili poslijeratnog doba – smije se Anita, pokazujući nam fotografiju krasopisom ispisanih starih pisama.
Upravo joj je to jedna od glavnih tema romana: usporedba tadašnjeg i sadašnjeg vremena kroz priču o brodu, ljubavi, ratu, ulogama žena u društvu...
Ni ne osjetivši, malo po malo, Anita je u posljednje četiri godine promijenila životne navike: svoje je slobodne vrijeme posvetila istraživanju, a osim što priča sa svojom bakom, intervujirala je i njezine prijateljice koje su preživjele i proživjele to doba te se i sama polako povezuje s tim godinama.
- Osjećam kao da dio mene pripada i tom vremenu... Želja mi je tu atmosferu, povijest, način života, sreću i tugu, ljubav i bol, pretočiti na stranice i nadati se da će i drugi ljudi, baš poput mene, otkriti kako su živjele naše obitelji prije ovog modernog vremena – zaključila je Anita.
