- Nadala sam se Tokiju, Olimpijske igre jedan su od najzahtijevnijih, a ujedno i najljepših novinarskih zadataka. Toliko pozitive i energije rijetko se sreće. Jako se radujem svojim četvrtim Olimpijskim igrama. K tome ovoga puta mi akreditirani predstavnici medija bit ćemo uz natjecatelje i timove jedini koji ćemo na licu mjesta gledati natjecanje, s obzirom da nema gledatelja. Samo mi. Bit će čudno i jedinstveno, kaže Zrinka Grancarić, urednica i novinarka na HRT-u koju gledamo u emisijama Otvoreno i Tema dana u Dnevniku.
Rođena Zadranka nije nimalo dvojila kad joj je šef projekta Viki Ivanović još prije tri godine predložio da i ona bude dio ekipe koji će ići u Japan. Tad u svijetu nije vladala pandemija koronavirusa zbog koje će Zrinka kao i ostali njeni kolege vidjeti manje Tokija nego što bi htjeli, no izvještavanje s Olimpijskih igara svejedno je raduje. Tim više što je svoju novinarsku karijeru započela upravo u sportskoj redakciji.
U trenutku kad ovaj intervju izađe vi ćete već biti u Tokiju. Jeste li već bili u Japanu?
- Nisam još, i jako mi je žao što zbog ograničenja radi pandemije neću imati priliku upoznati se s Tokijom i Japanom podrobnije. Prvobitna ideja mi je bila nakon Igara ostati u Japanu još barem tjedan dana na godišnjem, ali naravno sad ništa od toga, sprašit će nas domaćini kući čim prije.
Kako su tekle pripreme za put?
- Pa bilo je zapravo dosta zahtjevno. Puno uvjeta i obrazaca, stalno smo nešto popunjavali, instaliraj ovo i ono, prijavi se tamo i tamo, samo mi se vrtjelo u glavi jesam li popunila sve, i to kako treba. Malo nervozice je bilo kad smo išli na testiranje, dva PCR testa su bila obvezna prije putovanja, iako sam cijepljena s dvije doze ipak me malo mučila misao što ako test bude pozitivan. Srećom nije bio. Bit će ovo zbog Covida jedne doista sasvim drugačije igre.
Kakav uspjeh predviđate našim predstavnicima?
- U Riju su hrvatski sportaši osvojili rekordnih deset odličja. To je veliki zalogaj za ponoviti, no ima i nekih procjena koje nam daju i 15 medalja u Tokiju, iako nam je delegacija značajno manja. Imamo dosta pretendenata, ali nikad ne možeš sa stopostotnom sigurnošću reći da će zaista se i popeti na postolje. 15 medalja bi bio apsolutni spektakl, ali isto tako i da ponovimo rekord iz Rija. Veslači braća Sinković i teniski par Pavić i Mektić su izraziti favoriti, tu su Sandra Perković i vaterpolisti, gimnastičar Tin Srbić, strijelci Pejčić, Gorša i Glasnović od kojih uvijek poneko nešto ulovi, jedriličari braća Fantela i Tonči Stipanović, judašica Barbara Matić, tekvandoaši…Malo nas je, al' nas ima! Nadam se da ćemo se svi zajedno radovati što više.
Kako će izgledati jedan vaš radni dan? Očekujete li da ćete imati vremena da malo bolje upoznate Tokio?
- Teško. Osim brojnih obveza prvih 14 dana smo u takozvanoj mekanoj karanteni, odnosno smijemo se kretati isključivo na relaciji hotel – press centar – borilišta. Ako ne idemo raditi uopće ne smijemo izaći iz hotela. Samo je jedna iznimka – smijemo do trgovine hrane, pod uvjetom da se u hotel vratimo unutar 15 minuta. Nakon 14 dana smo slobodni, samo će trebati imati snage, jer u toj fazi Igara već je prisutan veliki zamor materijala, treba štediti energiju za odraditi posao do kraja. U osnovi, navečer se samo želiš srušiti u krevet. Radni dan je od jutra do sutra. Izvještavaš, snimaš, montiraš, pripremaš se za sutra i tako u krug. Od tri tjedna u Tokiju samo šest zadnjih dana nismo u karanteni, od završetka Igara do povratka imamo jedan dan... Pa eto. Koliko ulovim Tokija u 24 sata ulovim!
S obzirom na to da smo vas navikli gledati uglavnom u ozbiljnijim emisijama poput Otvorenog i Teme dana u Dnevniku hoćemo li sad imati prilike upoznati jednu drugu Zrinku?
- Pa svakako jednu opušteniju i nasmijaniju mene. U sportu nije toliko sklizak teren kao u politici, jednostavnije je.
Hoće li vam vremenska razlika odmoći ili pomoći u izvještavanju?
- U smislu slaganja izvještaja i reportaža bit će lakše, sedam sati smo ispred što nam daje puno vremena da smontiramo što treba i pošaljemo u Zagreb. Tu smo komotni, rokovi nas ne stišću. Ono što je šteta je što će većina prijenosa uživo biti u gluho doba noći po hrvatskom vremenu. Dio ćemo emitirati u snimkama, ali nije to isto kao kad se u realnom vremenu gleda. Također, otpadaju i uživo uključenja u naš središnji Dnevnik jer je tada u Japanu dva ujutro. Rio je bio pet sati iza pa je većina prijenosa bila u večernjim satima, što je bilo idealno.
Strastvena jedriličarka
Karijeru na HRT-u ste i započeli u sportskoj redakciji. Čega se najviše sjećate iz tog razdoblja? Nedostaje li vam?
- U to vrijeme sam bila u Zadru, jedino žensko među tamošnjim sportskim novinarima. Bila sam mlada, curetak, ali nitko to nije gledao čudno, bila sam dobro prihvaćena. Sjećam se ponajviše anegdota iz samih početaka, primjerice tada sam radila honorarno i u Zadarskom listu, i to jedno vrijeme i kao fotograf. Nas dvoje klinaca, novinar i ja, pratili smo četvrtu županijsku nogometnu ligu. Tučnjave na terenu su bile česta pojava. Na jednoj takvoj u jednom trenutku smo začuli: Pušt' suce, drž nov'nare! Srećom nam je auto bio blizu. Ne mogu reći da mi to vrijeme nedostaje, više mi nedostaje radio kao medij i ćakula u eteru.
Koji vam je najdraži sport?
- Oh, uživam u brojnim sportovima i u svakom bi se htjela okušati. Kako sam se pripremala za OI zaintrigiralo me streljaštvo, dogovorila sam da ću se okušati nakon Japana. Uživam u košarci, rukometu, vaterpolu, atletici, tenisu... Recimo da sam više pristaša tradicionalnih sportova. Ne poznam dovoljno nove olimpijske discipline i jasno da se i sport kao i sve mijenja, ali evo sad imamo skejt na OI. Nakon što pogledam kako to izgleda mogu zaista reći ima li to smisla ili ne, međutim ovako na slijepo, bez previše poznavanja detalja, rekla bih: skejt na OI... Ono stvarno?
Znam da ste strastvena jedriličarka s 25-godišnjim iskustvom. Je li vam se ikad dogodila neka nezgoda na moru?
- To je dio paketa. Neminovno. Vjerojatno ona najteža kad nam se na treningu slomio jarbol. Puhalo je jako jugo, jedrili smo niz vjetar, što je bila olakotna okolnost, jer kad se slomio sve se srušilo prema naprijed, inače bi nas bilo poklopilo. Prošli smo bez ozljeda, uz ponešto napora ostatke digli iz mora, u roku par dana ga pokrpali i zajedrili za vikend na regati. Jedrenje je odlična škola. Naučiš se nositi s brojnim neočekivanim izazovima i moraš se brzo snaći, u protivnom zadnji si i regata je završila, ili si nešto slomio ili si se ozlijedio.
Imate li nekih neostvarenih ambicija u novinarstvu?
- Oduvijek sam gledala urednike Otvorenog s divljenjem. U tom smislu dostigla sam vrh. Možda će zvučati čudno, ali htjela bih izvještavati iz ratne zone. Bila sam premlada kad je bio Domovinski rat, u srednjoj školi, i silno me frustriralo što sam maloljetna i žensko i ne mogu pomoći. Nikad nisam voljela sjediti sa strane. To ratno reporterstvo jedan je i od razloga zašto sam i htjela biti novinar.
Pretpostavljam da godišnji odmor i ove godine provodite u rodnom Zadru?
- Godišnji odmor ove godine malo će pričekati. Kad se vratim iz Tokija čekaju me obveze u mojoj matičnoj redakciji, nadam se ako bude moguće složiti neko zanimljivo putovanje oko Nove godine, a u Zadar, naravno, bježim svaki slobodni trenutak.