Nekako cijeli život, slažemo se, prođeš u stanju šoka, jer si većinom nesvjestan u kakvom raju živiš, pa se onda sudariš s kadrom, sa slikom, s prizorom koji se baš tada otvorio pred nama. More. I nebo. I tračak sunca. I pramen vjetra. Sol miriše. Diši i živi, nemoj mislit, opusti se
Sve mu tako tepamo, kao da je živ, a ruku na srce – življim se i ne da biti, kada ti u utrobu stane 900 putnika, pa tome dodaj još i 37 članova posade i 270 vozila, velikih, malih…
On je trajekt. “Jadrolinijin” trajekt. “Zadar” mu je ime.
Odvezao nas je od Splita do Staroga Grada, pa nas je onda istim brazdama vratio doma. Sat i 45 minuta tamo, sat i 45 minuta natrag, put kojeg posada “Zadra” prođe šest puta dnevno.
Dok gledamo kako sa sunca u mrak ulazi auto za autom, kombi za kombijem, ljudi koji vuku torbe, ljudi koji se drže za ruke, ljudi koji trče za djecom, ne možemo se oteti domu kako se putovati mora. Ploviti se mora.
’Brod je moja druga kuća’
Davno je to “primio na znanje” zapovjednik Sebastijan Stipeć. I dok raspredamo kako se čovjek nebeskim nekim planom rodi uz more kako bi uz more i od mora živio, kapetan nam je izletio “van škvare”. Rođen je u Gorskom kotaru. Umjesto da skija, on plovi.
- Teta mi se udala u Kraljevicu, pa sam tamo bio redovit gost, njezin je suprug bio pomorac, vodio me onako malenog na ribe, barke su me osvojile zauvijek - sve će tako kapetan.
Infeta ga barba morem, zbog barbe je postao “barba”, sve se tako igramo riječima, dok doznajemo kako je zadnje tri godine zapovjednik, upravo na ovom mostu, na kojem zajedno stojimo, na zapovjednom mostu 115 metara dugog trajekta.
A pred nama u tom trenutku se “Zadar” sprema isploviti, splitska luka ko košnica, “Hrvat” taman siječe valove i ulazi u porat, “Petar Hektorović” se priljubio uz gat i miruje, a drugi pjesnik “Tin Ujević” ukotvljen stoji i čeka. Čekanje je veliki komad života na moru. Uvijek nekoga čekaju. Uvijek se njih čeka.
- Ovo je moja druga kuća. U svakom od nas je živa nostalgija za domom, to je nešto što je tako kako je, svako od nas se dugo borio sam sa sobom, ali kada odabereš more, ono odabere tebe i tu je borbi kraj - kazat će kapetan. Ili zapovjednik. Ili barba.
Radi ko švicarski sat
Uz njega prvi časnik palube, Šime Perinović mu ime, naravno da je iz Zadra i sad više ne možeš uz njega ostati živ koliko mu je rodni grad divan i krasan. Zapivali bismo mi “Hvalile se…”, ali nekako nije vrime za lokalpatriotizam. Šime je za mornare “chief”, a za zapovjednika je “desna ruka”.
”Sekondo” ili drugi časnik palube je Marin Stanić, a “terco” ili treći časnik palube je Ivan Perković. Upoznajemo i upravitelja stroja Tina Bolanču i pitamo:
Jel’ doli sve teče kako triba?
- Ništa ne teče - to će svi u višeglasju, ko zbor, u isto vrijeme.
Ne smije ništa teći, sve je ko podmazano, stroj radi, stroj zveči i zvoni i vuče i po 17 čvorova. Tu se već autorica ovih redaka pomalo gubi, jer matematika…
- Radi ko švicarski sat - škrt je na riječima “kapo od makinje”, ali na osmijehu ne škrtari pa opraštamo.
Razgovaramo i o tremi, koja je, doznajemo, dobrodošla, ne na način da strahom čovjeku zablokira prosuđivanje, već taman onoliko koliko treba adrenalinu da te drži budnim i prisebnim, spremnim na trenutnu reakciju.
Jer premda se pred provom opružilo more u svoj svojoj veličanstvenosti, pa tek tu i tamo naslućuje igru valova, premda djeluje mirno, poput majke koja tješi, zna ono biti opako. Naljuti se more, poglavito za juga…
- Iskopa jugo more, pa dok se pokrijemo Bračem bude gadno, a iza punte o’ Brača zna biti gadno za maeštrala - sve nam tako vele naši prekaljeni mornari dok se prisjećaju valova, popucalih cima, izrovane rive…
Nema straha kod ove ekipe, sve je to žulje natuklo ploveći, vele nam kako ne znaju je li “kriva” genetika ili dobar školski kurikulum što su baš naši pomorci cijenjeni i traženi po svijetu.
- To ti je urođeno. Genetski. Ka i balun - tako će.
Bože, koja lipota
Nemaju vremena baviti se nama, valja u luku uploviti, pa smo putnike stali gnjaviti pitanjima. Dosadni smo, ali se zabavljamo, i mi pitajući i oni odgovarajući.
- Ka dica smo “Jadrolinijom” obišli sve što se od otoka obići dalo - veli nam Frančeska.
- Kreneš iz A, stigneš u B, a možeš i jest i pit i prošetat - dodat će Bruna.
- Za oladit se imaš mista doli, pod palubom, za osunčat se imaš mista ovdi, na palubi - jednostavno će Doris.
Nekako cijeli život, slažemo se, prođeš u stanju šoka, jer si većinom nesvjestan u kakvom raju živiš, pa se onda sudariš s kadrom, sa slikom, s prizorom koji se baš tada otvorio pred nama. More. I nebo. I tračak sunca. I pramen vjetra. Sol miriše. Diši i živi, nemoj mislit, opusti se.
- Svaki put zahvalim Bogu u kakvoj lipoti živin - tako će šaptom Frančeska.
