Zavičajni muzej u Biogradu na moru, koji čuva i svjetski vrijednu zbirku potopljenih predmeta s mletačkog trgovačkog broda “Gagliana Grossa” koji je potonuo početkom studenoga 1583. godine kod obližnjeg otočića Gnalić u Pašmanskom kanalu s dragocjenostima za harem sultana Murata III, u idućih nekoliko godina postat će potpuno novi, preuređeni muzejski prostor a – sudeći prema idejnom projektu – može ga se već sada nazvati novom senzacijom koja će u Biogradu oduševljavati i privlačiti domaće i strane posjetitelje.
- Mi smo taj projekt nazvali Rekonstrukcija zgrade muzeja i Izrada stalnog postava. Radi se zapravo o dva projekta, jedan se odnosi na kompletno uređenje i preuređenje sadašnjeg prostora i zgrade muzeja u njenim postojećim gabaritima, a drugi dio se odnosi na izradu muzeološke koncepcije. Želimo ispričati priču unutar samoga obnovljenoga muzeja i ta bi priča bila dvojaka. Jedna bi se odnosila na povijest samoga grada Biograda od njegovih početaka iz prapovijesti, preko Antike, Liburna, Rimljana, ranokršćanskog razdoblja s naglaskom na Srednji vijek i vrijeme Petra Krešimira IV kada je Biograd bio prijestolnica Hrvatske, zatim na dio kada je Biograd bio srušen od strane Mlečana, pa do vremena kad figurira doslovno kao selo uz prikaz svih društava koji su djelovala kroz biogradsku prošlost, od Gradske glazbe do Hrvatske sloge, Sokola i raznih drugih zajednica uz prikaz izvornog govora u Biogradu, običaja... Znači cjelokupna biogradska prošlost do razdoblja Domovinskog rata i to od prizemlja pa stubištem do samoga vrha muzeja gdje završava povijest Biograda, a počinje jedinstvena priča s naglaskom na kompletnom arheološkom nalazištu brodoloma kod otočića Gnalić i ostataka potopljenoga broda – kaže ravnatelj muzeja Draženko Samardžić.
U razgovorima oko biogradskog muzeja jedna od najvećih dvojbi bila je da li obnavljati postojeću zgradu ili preseliti na neku sasvim drugu lokaciju.
- Odlučili smo se za postojeću zgradu, a jedan od osnovnih razloga bio je taj što je zgrada u vlasništvu Zavičajnog muzeja, a i nalazi se na jednom odličnoj poziciji, na samoj biogradskoj rivi, u samom srcu poluotoka. Kad govorimo o prošlosti, ona se odvijala upravo na biogradskom poluotoku, tu je i blizina mora, trajektne luke i u kontekstu je s onim što muzej priča. Tražila se i neka lokacija gdje se mogao napraviti veći muzej, ali s obzirom da sam obuhvat zgrade iznosi 1100 kvadratnih metara, stručnjaci su uvjereni da se tu može ispričati jedna vrhunska priča koristeći sve današnje multimedijalne mogućnosti – ističe ravnatelj Samardžić.
Sveukupna rekonstrukcija zavičajnog muzeja u Biogradu koštala bi između 35 do 40 milijuna kuna. O tome se razgovaralo i u Ministarstvu kulture gdje je izražena želju da muzej zbog važnosti Gnalića bude barem na drugom ili trećem mjestu njihovih prioriteta.
- Nismo stajali skrštenih ruku, već idućih dana dogovaramo sastanak u razvojnoj agenciji ZADRA i kandidiranje obnove muzeja preko EU fondova. Nalazište Gnalić izuzetno je atraktivno i dio je ne samo europske već i svjetske baštine koja izlazi izvan nacionalnih okvira tako da postoje velike mogućnosti da se projekt kandidira za EU sredstva. Željeli smo istaknuti važnost Gnalića jer smo se nažalost uvjerili da u Hrvatskoj još nije javnost dovoljno o tome senzibilizirana. O Gnaliću više znaju stranci nego mi i ja vjerujem da ćemo za 4 do 5 godina dovršiti obnovu muzeja i tako napraviti veliki iskorak kojim bi Biograd dobio jednu novu datost nemjerljivog sadržaja i kulturne baštine te bi tako pokazali što je Zavičajni muzej imao tolike godine u sklopu stare zgrade koja je izgrađena u drugoj polovici 19. stoljeća, a da zapravo nismo bili niti svijesni. Prvenstveno ovdje govorimo o Gnaliću, ne umanjujući vrijednost niti drugih zbirki, etnoloških, arheoloških i umjetničkih koje se nalaze u našem muzeju – ističe Samardžić.
Posebno je važno što su koncem prošle godine uspjeli registriratri sve muzejske zbirke. Muzej ima ukupno 18 zbirki i nešto manje od 56 tisuća predmeta koji su popisani i valorizirani, registrirani su u Ministarstvu kulture i zaštićeni kao kulturno dobro, što je značajno za izlazak na zahtjevno „tržište“ potpora i kandidiranje za sredstva Europske unije.
Prvi dio posla oko idejnog projekta već je odrađen, sad je u tijeku raspisivanje natječaja i provođenja procesa javne nabave vezan za dovršetak i izradu samog idejnog projekta. Posao je zapravo pokrenut još 2015. godine kada je projekt kandidiran na javne potrebe Minisarstva kulture koji je financirao do sada jedan manji dio izrade idejnog projekta, dok je veći dio osigurao Grad Biograd. Ove je godine Ministarstvo kulture za nastavak projekta odobrilo 70 tisuća kuna, dok će čitav iznos do 300 tisuća kuna koliko je potrebno za dovršenje idejnog projekta, osigurati i financirati grad Biograd kao osnivač i vlasnik muzeja. Ukupno će idejni projekt koštati oko 500 tisuća kuna, a radi ga arhitektonska kuća AB Forum iz Zadra, odnosno arhitekti Iva Letilović i Igor Pedisić koji su se već okušali na brojnim muzeološkim projektima. Radili su Turistički info-centar u Zadru, prvu fazu Kneževe palače u Zadru, stalni postav u Arheološkom muzeju u Zadru...
- Upravo će posebno atraktivan biti sam vrh zgrade, gdje ulazimo „u štivu“, odnosno u utrobu broda gdje nas čeka priča o pronalasku mjesta brodoloma kod Gnalića, povijest istraživanja, susret s predmetima i puno drugih stvari, od matične luke broda u Veneciji gdje roba dolazi iz cijele tadašnje Europe, pa do ukrcaja tereta, plovidbe istočnom obalom, dolaska u Pašmanski kanal i stradavanje od nevremena ili čak požara što se u zadnje vrijeme ne isključuje. Tu je priča oko trgovaca te robe, osiguranja predmeta, naručitelja sultana Murata III i njegova harema, veza između Venecije i Otomanskog carstva... Postoji jedna cijela povijest koja će biti bazirana na otkrivanju broda, na arheološkim istraživanjima koje se još uvijek provode, na arhivskim dokumentima i povezanosti tog mediteranskog bazena što Biograd stavlja u centar pomorske baštine i tradicije, te ističe važnost i samoga Pašmanskog kanala koji je oduvijek bio jedna žila kucavica povezanosti Mediterana s otvorenim morem. Zbirka Gnalić ima više od 52 tisuće predmeta i želja je bila pokazati što veći broj, tako da izložene vitrine ujedno budu i depoi. U budućnosti, kada dovršimo ovaj muzej, možemo razmišljati i o jednom prezentacijskom centru gdje bi isključivo bio samo Gnalić, istraživanje, proučavanje, konzervacija predmeta, restauracija i sve ostalo što čini to, u svijetu jedinstveno, nalazište – zaključuje ravnatelj Samardžić.
Vanjski gabariti i izgled zgrade ostali bi isti, ali bi unutra došlo do intervencija i promjena. Cijelo prizemlje bila bi jedna otvorena pozornica za povremena događanja, izložbe i sl. Sa strane bi bio otvoren još jedan dodatni izlaz. U sadašnjem lapidariju uredili bi se sanitarni čvorovi, a bit će postavljen i lift za osobe s posebnim potrebama. Na katu poviše priča se povijest Biograda, na drugom katu taj se prikaz nastavlja, te na samom vrhu se silazi u „štivu broda“ gdje se priča Gnalić... Bilo je dilema da li graditi poseban muzej samo za Gnalić, ali dosta sličan muzej je onaj posvećen Apoksiomenu koji je sličnih gabarita, a uspio je ispričati jednu vrhunsku priču. Grad Biograd je zadnjih godina u ekspanziji, sve bliže je realizacija golf terena, uskoro se dovršava zabavni park „hrvatski Gardaland“..., tako da se obnova muzeja odlično uklapa u sve te planove, kaže Samardžić.
Do 70-tih godina, dok nije postavljena arheološka zbirka, a onda i zbirka tereta potopljenog broda, zgrada je služila za potrebe Kotarskoga suda. Ona je tako i izgrađena. Kad je car Franjo Josip došao u Dalmaciju 1875. godine, grupa Biograđana dočekala ga je sa zahtjevom - kako je u to vrijeme Biograd bio sjedište Kotara - da bi bilo dobro imati na području Biogradskog kotara posebnu zgradu u kojoj bi bio smješten Sud. Tako je ta zgrada i sagrađena godinu dana kasnije, u postojećim dimenzijama i gabaritima. Sedamdesetih godina osim muzeja tu su bile i razne druge institucije, od Radio Biograda, Pučkog učilišta, čak jedno vrijeme i Knjižnica, zatim tvrtka Obalac čiji su djelatnici obavljali utovar i istovar brodova. A od 1977. godine cijela zgrada stavljena je u funkciju Zavičajnog muzeja.