Obnavljajući naslijeđe svojeg supruga u Sukošanu pokraj Zadra, Zagrepčanka Sanja Pavić još je prije pet godina imala želju na tome mjestu vidjeti bazen. Prostor iza kuće bio je prazan, zanemaren i pomalo bez karaktera - gotovo idealan za takav dodatni sadržaj.
No, zemljište u srcu ovog primorskog mjesta svojim oblikom i dimenzijama tu je ideju činilo teško izvedivom sve dok Sanja Pavić svoju zamisao nije predstavila zadarskom arhitektu Bogdanu Marovu. Njegova vizija, a kasnije i projektitanje tog prostora, stvorilo je od zapuštenog dijela dvorišta pravi mali komadić raja koji na iznimno efektan način oživljava tradiciju života na dvoru i crnih kužina bez kojih je svakodnevica u malim dalmatinskim mjestima nekada bila nezamisliva.
Ta originalna ideja ovaj je prostor, koji je prvobitno trebao biti samo dodatan sadržaj, pretvorila u mjesto u kojemu gosti žele boraviti cijeli dan jer bazen od 24 kvadrata vodene površine, terasa s pergolom i ljetna kuhinja, iako tri odvojena prostora, čine skladnu i otvorenu cjelinu koja jednako dobro funkcionira danju i noću.
Centralni dio koji dominira prostorom i od koga je sve krenulo kameni je zid, zamišljen kao reminiscencija suhozida i mocira, tradicionalne dalmatinske gradnje bez veznog materijala. Zidan je od benkovačkog kamena, s otvorenom i neispunjenom fugom. Kako je kamen za pravu, originalnu mociru danas gotovo nemoguće pronaći, a da se ne ošteti postojeće mocire, benkovački kamen je bio najbliže željenom rješenju. Taj kameni zid, koji je zapravo odredio cijeli prostor, iz prve je oduševio investitoricu, a jednaku rekaciju izaziva i danas kod svakog gosta koji po prvi put ulazi u taj prostor. Pod dnevnim svjetlom jednako je moćan i nenameljtiv dok noću, kada se upali njegova ambijentalna rasvjeta, postaje čaroban.
- Arhitekt Marov je od tog prostora čudnih i neobećavajućih proporcija izvukao pravo čudo. Kada smo krenuli u cijelu priču, bilo je pitanje je li tamo moguće uopće izgraditi bazen, da bih na kraju dobila predivan prostor ispisan njegovim jednostavnim a moćnim i modernim rukopisom ravnih linija koji iskazuje pripadnost podneblju i poštovanje prostora kojemu je udahnuo život - kaže investitorica.
Uz zid, druga poveznica sa životom na dvoru je drvena pergola koja izlazi iz unutrašnjeg prostora kuhinje i natkriva terasu – sunčalište. Jasna je asocijacija na elemente tradicionalne arhitekture, drvenu međukatnu konstrukciju s gredama koja se nekad nalazila iznad konoba. U ovoj modernoj izvedbi pergola je dobila dodatak - platneno zasjenjenje koje se može pomicati po potrebi.
- Ideja je bila da prostor, što je više moguće, podsjeća na tradicionalnu konobu, na tadašnji način organizacije i oblikovanja prostora, a da pritom u izrazu bude vidljivo kako je riječ o današnjem vremenu. Jer nema smisla ni potrebe da se ide u smjeru oponašnja ili citiranja nekih oblika kojih više nema jer se od tada do danas značajno promijenili način gradnje, materijali kao i korištenje prostora. Zato se u cijelom rukopisu vidi modernost, ali se poziva na tradiciju, na način života koju nam je primjeren i poznat, na vrijeme kada se živjelo na dvoru. To i jest glavni razlog zašto smo se odlučili samo za domaće materijale, kamen i drvo, koji ničim ne odudaraju od svog prirodnog okruženja - govori nam arhitekt Marov.
Sada gotovo zaboravljene crne kužine nekada je imao svaki dvor, kao mjesto okupljanja i opuštanja. Ova, svakako finija i luksuznija verzija tog dijela dalmatinske tradicije, u istoj je funkciji: druženja i ugode ili, zbog brzih vremenima u kojima živimo, točnije bi bilo reći - predaha. Zato se o svakom detalju pomno vodilo računa. Počevši od unutarnjeg zidanog kamina do projektirane rasvjete koja nije sama sebi svrha već naglašava najvažnije elemente večernjeg boravka i kretanja.
Unutarnje uređenje prostora potpisuje sama vlasnica koja je od početka znala kako u ovakvoj konobi ne želi klasične kuhinjske elemente, upravo kako ne bi zaklanjali ljepotu kamenog zida. Zato su elementi zidani i neprimjetni, dok su podne pločice, kako bi se postigao kontrast dominantnoj boji kamena, svaka različite nijanse što prostoru daje taman potrebnu dozu živosti i dinamičnosti. Ista je filozofija bila i pri izboru namještaja. U obzir nije dolazilo ništa masivno što oduzima previše pažnje i zato je izbor pao na efektne sjedalice od kovanog željeza koje se izvrsno nadopunjuju sa jednostavnim i diskretnim, a opet upečatljivim visilicama iznad masivnog stola. Kako su vlasnici tijekom zime u Zagrebu, ali u Sukošan dolaze uglavnom vikednom, i ova se "ljetna", dvorska kužina tome domišljato prilagodila. Zahvaljujući kliznoj stijeni, prostor može jednako dobro funkcionirati i ljeti i zimi.
Dodatnu dimenziju cijeloj priči dalo je zelenilo koje se iznimno lijepo prožima sa cijelim ovim prostorom. Zanimljivo je kako su doslovno svako stablo masline ili samonikli grm authotnih dalmatinskih vrsta, poput ružmarina i lavande, zadržani u svom izvornom obliku i da nove sadnje, izuzev živice koja je poslužila kao zaštitni zid, nije ni bilo.