Što je još moglo poći po zlu?! I, „zar nije dosta što je jesen?”
Bio je petak i bio je trinaesti, u Zadru je baš tog dana korona srušila dotadašnji rekord i popela se do brojke od 75 zaraženih...A onda su, uz sve to, odmah po izlasku s trajekta u Brbinju doletjele i prve kapi kiše. Nisu to baš neki obećavajući ulazni „podaci” za priču o dugootočnom svjetioniku Veli Rat.
- Vozi Jure! Ako je bilo dobro onoj prelijepoj saudijskoj princezi, neće ni nama ništa faliti...
I onda, svjetionik Veli Rat. Čim je „Škoda” utihnula, pojavila se želja da ostanemo i ne vratimo se. A to se, otprilike, prije trideset godina dogodilo i svjetioničaru Zvonimiru Škvorčeviću.
- Radio sam kao tokar u Tvornici alata Nova Gradiška, onda je sve pošlo nizbrdo, počele su kasniti plaće, znate tu priču. Nekoliko godina sam radio kao konobar. Dvojica mojih sumještana su bili svjetioničari, pa sam u razgovoru s njima shvatio da to nije loša ideja. Poslao sam molbu i zadovoljio uvjete: bio sam oženjen i imao sam nešto svojih stvari. Došao sam na Kornate, na Tajer, i tamo ostao deset godina, prisjeća se 57-godišnji Zvonimir svjetioničarskog početka.
Obratite pažnju: on je tada postao treći svjetioničar iz Davora, slavonskog sela i rodnog mjesta Ivice Olića!
- Malo su me čudno gledali. I evo me danas, zadovoljan sam svojim životom, miran! A oni što su mi govorili „što ćeš na hridi” su nezadovoljni, zabrinuti, puni stresa i nervoze. Kod mene je sve OK. Prije 30 godina su mi govorili da će svjetioničari izumrijeti, da će sve biti automatizirano, ali Plovput još radi i plaća mi nikada nije kasnila! Volim ja otići u grad, prije u Split, sada u Zadar, ali ne više od nekoliko dana, stan me počne gušiti. Navikao sam na ovu tišinu, mir i slobodu. Kod svjetioničara se panika pojavi tek pred odlazak u mirovinu, kako će se snaći bez svjetionika...
Pa, je li počela panika?
- Ne, već znam da ću i u mirovini ostati na Dugom otoku, imam neke planove, uzet ćemo kuću i ostati ovdje. Djeca će narasti, morat će u srednju školu u Zadar, ali ja ostajem tu. Volio bih da jedan od njih postane svjetioničar, nadam se tome, ali tko zna što će biti, priča Zvonimir sat vremena nakon što je iz škole u Božavi dovezao sinove.
Nikola Šimun je u trećem, a Valentin u drugom razredu. Kćer Ivana živi u Zadru. Na pitanje hoće li i on biti svjetioničar, Nikola Šimun je u trku, jurcajući po platou uz svjetioničarsku zgradu, dobacio jedno neodređeno „možda”.
I Zvonimirova supruga Danijela je iz Davora i znala je kakav je život čeka.
- Nikad, baš nikad se nisam pokajala! Oboje smo bili u zadarskom kraju, radila sam u Pakoštanima, znala sam što slijedi. Kad se dogodi romansa svejedno ti je, svjetionik, džungla, grad, selo... Dođu nam na odmor i naši Slavonci, sviđa im se preko ljeta, ali, kažu, ne bi oni mogli na svjetioniku. Super je nama ovdje, malo nas muči što je liječnik tek u Božavi, ali sva sreća pa nam nikada ništa hitno nije zatrebao, priča Danijela.
Zvonimir otkriva da se Danijela boji samo potresa!
- Onaj nedavni smo samo čuli, tutnjava i ništa više. Ni svjetionik ni zgrada se nisu ni mrdnuli, tješi se ona.
- Kako će se drmati, pa ti su kameni zidovi debeli metar, metar i dvadeset. Pogledajte gore, svjetionik je izgrađen 1849. godine, visok je ukupno 42 metra, najviši je svjetionik na Jadranu dometa svjetla od 22 nautičke milje. Ožbukan je negdje oko 1900. godine, još i sada, u dijelu kojeg farbam, ispod izbije originalna žuta boja, a žbuka nigdje nije napukla niti je popravljana, ubacuje se Zvonimir.
Po legendi, svjetionik je ofarban žumanjcima...
- Po priči, koristili su pijesak, vapno i 100.000 jaja. Bilo je tu i jaja od galeba, sigurno, njih je više od koka, misli Zvonimir.
Milijuni ljudi kad-tad požele biti svjetioničari...
- Pogotovo ljeti! Tada svi misle da bi to mogli, ali ne bi. Kad padnu kiše, kad naiđe olujno jugo, kad naplavi tone smeća, velika većina njih bi odustala. Ja nisam, za mene je ovo ne samo najveći nego i najljepši svjetionik na našoj obali Jadrana.
Ima li taj posao neku manu?!
- Možda ljetne nevere na svjetioniku na kojeg dolaziš brodicom. Gadno je ako te nevrijeme uhvati. Ali, to je ništa naspram slobode, imaš svoj mir, posao prilagodiš sebi, dogovoriš se s šefom plovnog područja, sam organiziraš svoje vrijeme. Ma nikad ne bih mijenjao posao!
A usamljenost?
- Jednom sam na Blitvenici kod Žirja 45 dana bio potpuno sam. Ne osjećam usamljenost jer se moraš naći u ovom poslu, moraš paziti da sve funkcionira, održavati elektroniku i cijeli svjetionik, sebi uvijek moraš naći nekog posla. Na Kornatima sam zidao suhozide koje nitko nije dirnuo 50 godina! Tako ubiješ vrijeme i zadovoljan si onim što si napravio. Aktivnost ne pušta usamljenost i depresiju blizu svjetionika, to je lijek protiv vrludanja misli. Samo pozitiva i sve će biti u redu.
A čemu služi ona freza u dvorištu?
- Imam OPG, bavim se poljoprivredom. U Velom Ratu žive samo starci. Kad sam došao, pa progovorim kao Slavonac, a oni se smiju, ne znaju što govorim. Sada sve znam! Ljudi su me lijepo primili, ja sam se prilagodio i sve je u redu. Ustupili su mi svoja polja, stajala su neobrađena, pa sada tamo zasadim i po 1.000 sadnica iako mi treba možda 100. Pomidore, papriku, kupus, krumpir... Rekao sam im da uberu što god i kad god im treba. Tako i u polju imam posla. Ljeti, kada je kamp kraj svjetionika pun, prodajem te svoje proizvode turistima, nautičarima. Zanimam se i time.
Ribarenje?
- Odrastao sam na Savi, bavio se ribarenjem, ali ovo je more, drugačije je. Imao sam kolege svjetioničare iz Splita i Opuzena, oni su me naučili bacati mreže, a ja sada ronim na dah, dva-tri puta tjedno preko cijele godine, lovim lignje, nešto hobotnica. Dok god mogu, dobro je.
I dok nema korone...
- Ma kakvi, neće ovdje korona. Otok je ovo, ljudi se vraćaju jer znaju da je ovo izolirano mjesto. Ovdje, na svjetioniku, a skoro i na cijelom Dugom otoku, koronu nismo ni osjetili. U sklopu svjetionika su i dva apartmana koja Plovput iznajmljuje. Bili su popunjeni preko cijele sezone, kamp je radio kao nikad, dolaze turisti, traže mir i samoću. A to i imaju. I pobjegli su od korone!
I na kraju, kada smo već jednom nogom bili na putu prema trajektu, Zvonimir Škvorčević slučajno otkriva da je i član saljskog Dobrovoljnog vatrogasnog društva, da je i član Općinskog vijeća. Ali, to je za neku drugu reportažu.
Jeste li ovako zamišljali priču jednog svjetioničara?