- Svi me pitaju dva pitanja - zašto baš ta destinacija i jesam li koju boleštinu donio u naše malo selo. Tanzanija je jedna od sigurnijih afričkih zemalja, a drugo - vratio sam se doma živ i zdrav – kaže Filip Brala, nagrađivani zadarski fotoreporter koji se nakon mjesec dana putovanja Tanzanijom zajedno sa djevojkom vratio kući prepun dojmova i s desetak tisuća fantastičnih fotografija.
Filipu je ovo bilo prvo putovanje u Afriku, ali ne i prvi odlazak u takozvane egzotične zemlje. Prošle godine je mjesec dan boravio na Kubi, prije toga je bio u Nepalu i Indiji, u međuvremenu na Islandu, Tajlandu i Kambođi, a Europu je više-manje prošpartao uzduž i poprijeko. Još samo Južna Amerika, Rusija i Kina, pa će onda to biti to, zafrkantski će Filip čije su slike s putovanja pravi hit na društvenim mrežama, gdje ga prati nekoliko tisuća fanova.
Tanzanija je bivša britanska kolonija s preko 40 milijuna stanovnika. Smještena je na istočnoj obali Afrike, između Kenije i Ugande na sjeveru te Zambije, Malavija i Mozambike na jugu. Glavni grad je Dodoma, a najpoznatiji Dar es Salam na obali. Tanzaniju oplakuje Indidijski ocean u kojem se nalazi i turistički najatraktivniji otok Zanzibar. No Tanzanija je posebno atraktivna zbog svojih brojnih nacionalnih parkova i safarija, a baš tim nekim redom u upoznavanje zemlje krenuo je i Filip.
- Prije puta pitah za savjet kolegu fotografa Zorana Marinovića, iskusnog putopisca, gdje, što, kako? On mi kaže: "Imamo ti mi tamo našeg svećenika, Tomislava Mesića, u blizini Arushe (grad na sjeveru Tanzanije), pa se lipo njemu javi preko fejsa". I tako bi, javio sam se čovjeku i on nam je rekao da dođemo slobodno, ali samo da mu donesemo malo pršuta, sira i maslinovog ulja. I jesam... Dočekao nas je na aerodromu ispod Kilimandžara u tri ujutro i otpeljao u svoj dom u Monduliju, udaljen oko dva sata vožnje – priča Filip.
Misionar Tomislav Mesić, inače rodom iz Slavonskog Broda, u Tanzaniji je već šest-sedam godina, a Filipu je bio odličan vodič kroz sjever zemlje, nacionalne parkove Tarangire i Nogornogoro. U Tarangire su posjetili pleme Hadzabe koje živi udaljeno od suvremene civilizacije isključivo kao lovci i sakupljači, dok je Nogornogoro, kojeg još zovu Rajski vrt, zapravo krater ugaslog vulkana prije 100 tisuća godina. Tu je Filip upoznao malobrojno plema miroljubivih Maasaija, a potom se upustio u dvodnevni safari. Svaki dan plaćali su 150 dolara po glavi.
- U taj iznos je uključen cijeli aranžman, od vožnje džipovima do spavanja u bungalovima, a vode vas kroz pravi afrički zvjerinjak. Pored nas su prolazili lavovi, nilski konji, slonovi, vidjeli smo žirafe, zebre, nojeve, majmune, gazele, bivole, ali i leoparda kako se odmara na stablu. Nije jeftino, ali se isplati – priča Filip.
Sa safarija put ih je odveo do građića Moshi podno krova Arfirke Kilimandžara gdje je snimio nekoliko javnih škola koje polaze muslimanska i kršćanska djeca.
- Djeca k'o djeca, nasmiješena i znatiželjna. Kao da nemaju nikakve brige. Kad sam materi poslao njihovu sliku, ona mi kaže kako ova djeca nisu musava, kao naša. Nisu, i sretna su. Siromaštvo je pojam koji u Africi znači nešto drugo nego kod nas. Djeca su bila presretna, skakala su po kiši i igrala nogomet s nekakvim čudnim balunom koji je njima bio dovoljan za razonodu. Malo im za sriću triba, eto baš to! Skakali su ispred mog objektiva u školskim uniformama, ne samo što su veseli, nego i zdravi. Snježnobijeli zubi kakve imaju samo naši celebrityji bili su mi najoučljivija stvar u cijelom kadru. Što bi ono Bob Marley rekao: "Some people feel the rain. Others just get wet.", njima je super i ne triba im ništa...
Drugi primjer, na Zanzibaru, gdje su neki Talijani dali jednoj djevojčici malu Nutellu. Ona je prst umakala u čokoladu i tako podijelila cijelu Nutellu ostatku ekipe. Znači, sve se dijeli i nitko ih ne dijeli. Ni slatkiši, ni novac, ni religija. Dijete ne mrzi dok mu ne pokažeš kako – zaključuje Filip.
Do otoka Zanzibara i istoimenog najvećeg grada došli su avionim iz Arushe. Otok začina, kako ga zovu, okružen je tirkiznim morem, a dojmovi koje je s njega ponio staju u rečenicu: "Odmah bi se tamo preselio". Otok se od sjevera do juga može proći za dva sata, a najviše što mu je smetalo je turistifikacija i izloženost bogatim strancima koji su pokupovali hotele, resorte, restorane, apartmane...
- Zanzibar je prekrasan otok, nazivaju ga spice island (otok začina). Stonetown je glavno središte otoka u kojem je dovoljno ostati par dana. A što se ostalih mjesta tiče, definitivno Nungwi. Mjesto na sjeveru, u ovo doba godine nema previše turista. Zapravo, na plaži nije bilo nikog osim vesele djece koja žica novac za slikanje i ribara koji bi došli iz noćne smjene s brodovima punih srdelom.
Smještaj su, kaže, rezervirali na licu mjesta, 30 dolara soba za dvoje s doručkom, 50-ak metara od obale.
Sutradan su krenuli na jednodnevni izlet "Safari blue" (300 kuna po glavi). Brodićem od 10-ak metara vode vas na mali otočić na kupanje i doručak (svježi ananas, kokos, banane, lubenica, avokado i sl.). Iza podneva se ide na drugi gdje im je bio poslužen kraljevski ručak: pladanj s gril tunom, škampima, lignjama, hobotnicom, kumpirom i rižom s povrćem u šugu.
- I kad smo sve to "potaracali", došao je i šjor jastog. Komad ipo za svakog. Uglavnom, spiza za deset. Usput, na Zanzibaru nema morskih pasa, jedino nešto meduza, a kuriozitet otoka je rodna kuća Freddie Mercuryja koja je danas pretvorena u luksuznu turističku rezidenciju – ispričao nam je Filip Brala.