Zadranin Juraj Aras, glumac Kazališta lutaka Zadar, producent Teatra VeRRdi i kulturni aktivist, dobio je u Splitu godišnju nagradu „EN FACE ::: ANFAS“, u kategoriji „novo nadahnuće“ u umjetničkom djelovanju. Inicijativni odbor građanki i građana Dalmacije 'En face - Anfas' ustanovio je ovu nagradu kako bi afirmirali i promovirali „djelovanje onih pojedinaca koji su nas zadužili i inspirirali na otpor društveno retrogradnim pojavama i konceptima“, a dodjeljuje se svake godine povodom Dana oslobođenja Splita.
Vaša kćer Maruška objavila je na Facebooku „Moj tata je najantifašist godine“, a nagrada je, između ostalog, obrazložena vašim postavljanjem djela Vladana Desnice u zadarski javni prostor?
- Desničinim književnim djelom počeo sam se baviti iz intimnih razloga, snažne povezanosti s njegovom građanskom umjetnošću. Činjenicu da dominantno nacionalistička kultura pokušava zaobići činjenicu zadarskog dalmatinsko srpskog kulturnog kruga nisam mogao zaobići. Da bih dao do znanja i važnosti toj činjenici sam, osim predstave, napravio i performans postavljanja ploče na njegovu rodnu kuću na Narodnom trgu 5, čije je komunalno uklanjanje izazvalo reakcije u novinama na nacionalnoj razini i ozbiljne polemike u Gradskom vijeću Grada Zadra. Rečeno je da će se obratiti pažnja na isticanje tog dijela zadarske kulture u javnom prostoru. Konačno, građani tog kulturnog kruga još su uvijek i naši sugrađani. Ali na kraju nije bilo ništa i evo nas opet: lamentiramo na istu temu već godinama.
Vezano uz Desnicu, u obrazloženju se navodi i da bi „jednom već trebalo prestati naše vječno mutavo prešućivanje i zatajivanje“. Zašto se to uopće događa?
- Zato što je dominantna kultura i politika Grada Zadra (kao uostalom i hrvatske države) zatvorena u svoju novonastalost, u svoju samodovoljnost, frustrirana potisnutim nedostatkom građanskosti, nesposobna preuzeti različitost i multikulturalnost kao kvalitet koji zadarska kultura baštini i duguje generacijama različitih Zadrana i ne-Zadrana. Kad tome pridodamo isključivost, neobrazovanost i nesudjelovanje u vlastitom kulturnom životu grada, dobijemo mutavost. Čast iznimkama, nije ih tako malo da bi bili samo pravilo. Samo ih je premalo u poziciji moći.
Zašto ste naveli da je u tom dijelu povijest „nepametno“ brisana?“
- Zato što postoji trauma koja se liječi na krivi način. Pogled nije usmjeren na razumijevanje među ljudima, nego na sukob među kolektivitetima. Temperament Zadra nije integrativan i to nije nova stvar. Nije, na primjer, bio važan jedan napor generacije da izgradi Novo kazalište, preimenovano u začecima iredente u Teatro Verdi, da bude neko arhitektonsko djelo, izraz epohe. Važno je bilo simbol jednog sistema koje je to djelo zloupotrijebilo zbrisati. U inat tome sam organizaciju nazvao Teatro VeRRdi. Zanimljivo je kako nijednoj vlasti u Zadru nije smetalo biti u fašističkoj vijećnici, jer neće svoj svoje rušiti, kultura je njima tuđa. Tako Zadar briše svoje identitete ili ih nasilno preuzima. Samourušava se. Da se mene pita, ja bih svu poslijeratnu arhitekturu Poluotoka ulaštio da sjaji i da od toga napravimo brend. Poslijeratna urbanizacija Zadra je bila jedan ozbiljan zahvat, primjeren čovjeku i danas je zanimljiv dokument vremena, kako nama samima tako i našim gostima. Zadar se mora više ogledati u svojoj drugoj polovici 20. stoljeća. No, iz tog nedostatka i nepametne kapitalističke paradigme nema više ni građana u gradu, na Poluotoku, odselili su. I tu sva priča staje. Toj paradigmi ja se osjećam nepripadno.
Možete li obrazložiti vaš stav da se osjećate „kao Desnica u komunizmu ili Desnica danas – nepripadno, kao i većina pristojnih građana.”
- Tako se osjećam stoga što je pripadnost jednom kolektivitetu koji negira individualne slobode meni neprihvatljiva, kao i većini pristojnih građana. Pristojan građanin u prvom redu znači biti pristojan, slobodan i antifašist, a onda i s osjećajem odgovornosti i angažmanom za izgradnju slobodne, solidarne i održive društvene zajednice.
Vas su opisali kao osobu koja se svjesno, poput Ivana Galeba, udaljava od onoga što ljudi smatraju velikim ljubavima: „Patriotizmi, ideološke privrženosti, vjerničke odanosti, fanatizmi svih vrsta - uistinu su samo naličje velikih mržnja.“ Slažete li se?
- Velike ljubavi su prave ljubavi. A ti veliki „izmi” su izrazi kolektiviteta koji teže kvantiteti po istosti, pri čemu velika strast u njihovoj obrani često biva destruktivna za sve različito. Zato je pripadnost antifašizmu važna, jer je pripadnost po kvaliteti društvenog odgovora, a ne dogovora da smo mi isti u pravu zato što smo isti. Pa onda, ako nas je tim više, tim bolje jer postižemo kvantitet. Da bi se lovilo u mutnom nema boljeg do stvaranja neprijatelja i produciranja mržnje. Samo uz preduvjet antifašizma svi ostali „izmi“ mogu ne postati naličja velikih mržnja. Jedino komunizmu antifašizam nije pomogao u tome, jer je nastao u isto vrijeme u brutalnim okolnostima i asimiliran je. Iako je komunizam na ovim prostorima bio napredak društvenog ugovora i većina mu se priklonila, bez obzira na groznu realizaciju ideje i tiraniju koja je iz nje proizlazila, ta dva „izma“ treba znati odijeliti. Govorim to iz obiteljskog nasljeđa u kojem su moji preci, industrijalci i kapitalisti, vlasnici tvornice „Cetina“ u Omišu, išli u partizane i poginuli za ideju građanske pravde i slobode, dok je njihov preživjeli brat, moj djed, otac četvero kćeri, krpao kraj s krajem, deklasiran. O svojim roditeljima i njihovoj borbi da i ne govorim. Njima sam posvetio ovu nagradu.
Možemo li u Zadru stvoriti „institucionalno nezavisni skup građana?“ Do kad ćemo „kriviti“ Domovinski rat za izostanak građanskog načina života?
Republika Hrvatska nije nastala samo na Domovinskom ratu. Toj mantri u „subnorovskoj“ maniri treba stati na kraj. Borbe su stoljetne i raznih žrtava je bilo, od NOB-a do narodnih preporoda u kojem su novo-osviještene hrvatske i srpske nacionalne pripadnosti pokušavale zajedno graditi bolju budućnost. I ovo što danas živimo nije najbolji oblik Republike. Treba izboriti treću Republiku, ravnopravnih i situiranih građana i građanki, kojima nacionalna pripadnost boravi u građanskom, običajnom i intimnom okruženju, kojem i vjera treba pripadati. Građanin je pripadnik Republike, seljak na plugu, vojnik na straži, menadžerica u firmi. U javnom prostoru Republika treba biti skup „institucionalno nezavisnih građana i građanki“. Radili oni u instituciji ili ne, važno je da su slobodni svojim znanjima i radom slobodno živjeti.
Za Vladana Desnicu ste napisali: „Komunistima je buržuj, buržujima je odmetnik, Hrvatima je Srbin, a Srbima Hrvat, vjernicima ateist, ateistima mistik – a ono: samo Čovjek.“ Gdje je Čovjek u tom kaosu?
- Čovjek je u kaosu. Kolektiviteti su utočišta za eutanaziju kaosa bez odgovornosti i ostvaruju se u Državi. Čovjek se ostvaruje u Republici i njoj se samostalno bori za slobodu od vlastitog kaosa. Čim prije osvijestimo pojmovnu grešku koju u svakodnevnom govoru činimo, kad Državu zamijenimo Republikom, tad ćemo Čovjeku dati dostojanstvo, odgovornost i slobodu. I prestat će nam smetati sporedni atributi i pripadnosti. Ugledat ćemo Čovjeka, golog i nezaštićenog u svojoj borbi za vlastitu slobodu – rekao je Juraj Aras.