StoryEditorOCM
Zadar plusKORONA I TJESKOBA

„Na početku epidemije najvažnije je bilo jesti, piti i imati 100 kuna. A što sada?“ Evo što kaže zadarski psihoterapeut Ivica Milanja

Piše Lada Burčul
23. travnja 2020. - 17:16

Akutna reakcija na stres izazvana epidemijom corona virusa je iza nas – najavljeno je popuštanje strogih mjera, što bi, uz veći osjećaj slobode i dolazak sve ljepših i sunčanijih dana, svima trebalo donijeti olakšanje i bolji osjećaj.

To je, na žalost, samo zabluda. Stručnjaci – psiholozi i psihijatri - upozoravaju da je ispred nas period u kojem će se većina ljudi tek suočiti sa posljedicama koje je cjelokupna situacija ostavila na mentalno zdravlje.

U razgovoru sa zadarskim psihoterapeutom Ivicom Milanjom na površinu su „isplivala“ stanja koja se nisu uočavala u svakodnevici, a kojima je on kao terapeut svjedočio. Stoga on s iznimnim oprezom pristupa fazi „popuštanja mjera“.

- Tek kroz neko vrijeme ćemo vidjeti prave razmjere posljedica epidemije, i svega što se proteklih mjesec i pol dana s tim u vezi događalo, na mentalno zdravlje građana – kaže Milanja, objašnjavajući da sada dolazi do popuštanja mjera i da će upravo to sa sobom povući suočavanje sa pravim ekonomskim efektima kod svakog pojedinca.

- Ekonomski dio priče tek nas stiže. U Zadru su mnogi naslonjeni na turizam, a upravo u tom dijelu brojni turistički djelatnici već sada razmišljaju o bavljenju drugim poslovima. Turizam nije samo iznajmljivanje. Suočavanje s ekonomskim posljedicama, u koje spadaju i nužna investiranja ili smanjene plaće, a već sada obiteljski budžeti su 'nategnuti', neminovno će kod mnogih izazvati depresiju, tjeskobu, anksiozne kliničke slike – pojašnjava Milanja, koji je prvu fazu nakon uvođenja mjera zatvaranja i zabrana, kod ljudi nazvao „kolektivnom psihozom“.

- U tih prvih 15-ak dana nitko nije od mene tražio pomoć, ljudi nisu trebali terapeuta, zavladala je psihoza punjenja domaćinstava hranom i svim mogućim zalihama. To je bio pravi primjer akutne reakcije na stres: tjeskoba, panična ataka, opsesivno-kompulzivna klinička slika... Najvažnije je bilo jesti, piti i imati 100 kuna u džepu. Funkcioniralo se kao po nalogu „Preživi!“ – kaže psihoterapeut Milanja.

Jako je dobro, istaknuo je Milanja, da su nakon nekog vremena otvorene krizne telefonske linije, pa je bilo moguće o svojim strahovima razgovarati i sa psiholozima.

- Uslijedila je „druga faza“, koja je donijela vezanost uz kuću i početak traženja pomoći psihoterapeuta. Ne trebam napominjati da je kriza katalizator promjene i da ja mogu govoriti samo o promjenama na gore, jer mi se javljaju ljudi sa teškoćama. Ono što je donio drugi period je porast konzumacije alkohola i psihoaktivnih tvari. Pod ovim drugim ne misli se samo na drogu, već i na sve psihofarmake, tablete koje su ljudi uzimali u većim količinama od propisanog, ili bez dozvole liječnika. Toga ima puno. Drugo, porastao je broj agresivnih reakcija. Agresiju možete čak i na ulici uočiti, u prometu, u komunikaciji. No agresija između četiri zida je narasla jako, mene zovu žene koje trpe nasilje i agresivno ponašanje. Iako sam na početku krize zamislio raditi putem skypea, zbog ovoga sam uveo „outdoor terapiju“, jer većina nije u kući imala uvjete da sa mnom otvoreno razgovara – kaže Milanja. Negativne osobine, u obiteljima gdje je već postojala loša klima, više se nisu mogle držati pod kontrolom u uvjetima epidemije u kojem vlada moto „ostanimo kući“.

- Mjere sada popuštaju, doći će do određenog opuštanja, no i do suočavanja, spomenutih depresivnih reakcija na ekonomsku situaciju. Okolnosti trenutno jesu teške i zahtjevne, utječu na cijeli niz naših životnih područja. Ja ne mogu dati univerzalni recept, ali mogu skrenuti pozornost na činjenicu da okolnosti ne upravljaju nama, da to treba osvijestiti. Svatko od nas ima mogućnost istražiti što je najbolje što može učiniti za sebe, kako se što bolje nositi s okolnostima. To nam onda stvara osjećaj kontrole nad sobom, a to je ono što nam najviše treba. Sebi ne treba postavljati pitanja „zašto“ (se nešto dogodilo), to pitanje nas vodi do uloge žrtve i nikada neće donijeti rješenje. Umjesto toga, pitanje treba glasiti „što mogu napraviti s tim“ – kaže Ivica Milanja.

- Vanjske okolnosti jesu važne, ali nisu presudne. Ni za moju sreću, ni za moj dobar osjećaj. Taj stav o vanjskim okolnostima se može usvojiti, to je ono na čemu terapeut treba raditi sa klijentima – zaključio je Milanja.

15. studeni 2024 00:48