Marijana Jakelić: Od Zadra su napravili debila s mornarskom majicom, falsifikat malog mista kraj mora s diskretnim šarmom fašistoidnog tradicionalizma

Većina nas je u djetinjstvu upoznala Maju, malu, lijepu brinetu u plavoj haljini koja na stranicama dječje slikovnice upoznaje idiličan svijet odraslih. Maja iz dječjih slikovnica i našeg djetinjstva u digitalnoj obradi Marijane Jakelić, umjetnice iz Zadra, postala je ambivalentna, virtualna metafora naše svakodnevice, britki komentar i satirični pogled na svijet oko nas u kojem su temeljene vrijednosti izokrenute naglavačke.

Marijana Jakelić u svojim kolažima i montažama Maju stavlja u uloge pravoga malog društvenog terorista koji svojim subverzivnim djelovanjem taj izokrenuti svijet zapravo vraća na svoje mjesto, u neku nepostojeću ravnotežu. Barem se nekima čini da je tako jer za druge je dezidealizirana Maja, lišena utopističke malograđanske savršenosti, čisti nihilizam, bogohuljenje i širenje ideologije defetizma. Prema toj maloj izmišljenoj djevojčici nitko nema ravnodušan odnos i zato je Maja u „umjetničkoj obradi” vrlo brzo postala kulturna činjenica.

Marijana Jakelić je samozatajna umjetnica. U galerijama rijetko izlaže, nije u fokusu muzejskih kuratora, njezin jedini salon je virtualna stvarnost, Facebook stranica XMJ Files. Od 2016. do danas objavila je nekoliko stotina raznih fotomontaža, kolaža, videa i GIF-ova, a radova samo o Maji ima više od stotinu. U svima njima Jakelić na neki način tumači ili komentira našu stvarnost tjerajući nas na gorki smijeh.

- Maja (u originalu Martine) je naslovni lik u nizu knjiga za djecu koju su na francuskom jeziku izvorno napisali Belgijci Marcel Marlier i Gilbert Delahaye, a izdao Casterman. Prva, „Maja na farmi”, objavljena je 1954. godine, a slijedi još 59 knjiga koje su prevedene na mnogo različitih jezika. Serija je prodana u oko 100 milijuna primjeraka i jedna je od najprodavanijih serija knjiga do sada.

Nakon Delahayeove smrti (1997.), priče je nastavio pisati Marlierov sin. Serija završava 2011. godine, posljednjom 60. knjigom, kada je ilustrator Marcel Marlier umro u dobi od 80 godina – uvodi nas Jakelić u Majin svijet na početku našeg razgovora.

Evolucijski su djeca složenija bića

Zašto ste izabrali dječju slikovnicu o Maji za glavnu junakinju svojih satiričnih radova „Maja u Vejstlendu”?

- Maja nije slučajno stekla svjetsku slavu i izvrsnu prođu u svim zemljama i sistemima svijeta, od Vladivostoka do Washingtona.

Ona je jednodimenzionalan lik bez identifikacijskih faktora poput ideologije, vjere, svjetonazora, ičega. Iskreno, bila mi je jezivo dosadna, jednodimenzionalna, i niti blizu vrste literature kakva bi me u djetinjstvu na bilo koji način dotakla.

Mnooogo ljeta kasnije, mejnstrim Maja mi je sinula kao savršena, neutralna platforma za utjelovljenje nestašluka.

S godinama koje su polako demantirale cijeli inicijalni kapital mojih iluzija, došla sam do stadija "ubij svoje idole" i stvori ih sam. Sjedobradi mudraci ozbiljnih njuški, buntovni pokojnici i njihove pompozne izreke i naputci nisu put do ljudskog srca. Maja će taj posao odraditi bolje.

Linearno promatranje vremena nas drži u uvjerenju da su djeca mlađa od nas, što je posve netočno - djeca su zapravo starija, njihov je podatkovni materijal veći od našeg, imaju čitavo naše kolektivno iskustvo uvećano svojim i evolucijski gledano su složenija bića.

Radove s Majom počeli ste objavljivati 2016. godine. Što je bio okidač da ju pretvorite u svojevrsni alter ego?

Maja, i njen prijatelj Mišo, su izmišljeni likovi, ali Vejstlend, u kojem odrastaju, vaš je sinonim za Zadar. Zašto baš „pustoš, pustopoljina”? O Vejstlendu ste svojedobno izradili i zapaženu seriju fotomontaža...

- Da, Maja i Mišo su izmišljeni likovi iz priče, no ni ovaj moj grad nije baš utvrda stvarnosti i zgusnute materije. Tako je nastala serija nadrealističkih kolaža „ZD postcards Ltd”.

Zadar je vječno poprište okrutnih povijesnih silnica i preokreta, poput nekakvog prokletog hotela koji stalno zaposjedaju novi gosti. Tako smo došli do šizoidne slike grada s tri tisućljetnom poviješću obučenog u debila s mornarskom majicom, falsifikata malog mista kraj mora s diskretnim šarmom fašistoidnog tradicionalizma.

Grad s mučnom, konfuznom, neprobavljivom smjesom gorkih povijesnih zalogaja u želucu iznenada postaje Barbie koja češlja zlatne uvojke u jednom od neponovljivih zadarskih sutona i smješka se turistima.

Histerični ljetni napadaji astme i hinjene kulturne ponude izmjenjuju se sa zimskom kliničkom smrti. Gradske su vedute izložene kao dota, posječena je i zadnja divlja smokva, da ne bi omela taj dojam šupljih kulisa u teatru apsurda.

Poluotok izgleda kao malograđanski dnevni boravak neke tetke, koja svaku slučajnu ljepotu nereda doživljava kao anomaliju i rješava je usisivačem. Poremećeni sustav vrijednosti vrišti iz svake realizacije planova prostornog uređenja.

Žalim zbog uvenulih fikusa

Majine „dogodovštine” su zapravo duhoviti i oštri društveni komentari na hrvatsku stvarnost, čini se da Maji ne nedostaje „avantura”? Naprotiv, Maja nerijetko ima subverzivne namjere. Na primjer, kad posjeti Sabor koji izgori u plamenu, ili je u društvu s Hitlerom u mornarskoj majici, ili kad eksperimentira s drogama...

Jesu li ti radovi bili razlog zašto vam je već tri puta Facebook potpuno uklonio stranica XMJ Files?

- Da, ponekad se u Vejstlendu jednostavna kirurška rješenja doimaju kao najelegantnija. Pojednostavljene slike stvarnosti izazivaju zgražanje, možda bi prstohvat šljokica ublažio bol u očima promatrača.

Ispričavam se ovim putem vjernim prijavljivačima što im je od Majinih brutalnih objava uvenuo fikus u pitaru.

Virtualna smrtna presuda je sjajna, uvijek pomislim kako bih u nekim drugim vremenima bila spaljena na lomači.

Je li bilo lakše davati glas Maji dok ste bili u razmjernoj „internetskoj anonimnosti” nego nakon što su vas otkrili mainstream mediji, i kada su hejteri isukali očnjake?

- Ljudi više manje lako otkriju tko vodi stranicu, ali naravno da medijska pažnja, pogotovo ona afirmativna, izluđuje jadne hejtere. Jasno, netko te skaradne, blasfemične, zloguke sličurine naziva nekakvom konceptualnom umjetnošću, a crnjake društvenom stvarnošću. To je trulo i bolesno.

U Zadru ste rođeni i živite cijeli život i izuzetno ste kritični prema njemu. Govorite o Zadru kao konvertitskom gradu bez identiteta. Kako je živjeti i stvarati u takvoj sredini?

- Živjeti i stvarati u Zadru ima prednosti i mana. U savršenoj oazi nedogađanja nema stvari koje vam odvlače pažnju, pa se stoga možete mirno posvetiti radu.

Loša je strana što je za osobni i umjetnički razvoj nužna radna atmosfera i nekakva društvena klima, naprosto druga bića s kojima ćete razmjenjivati duhovne i idejne iskre.

Potrebna su i mjesta gdje ćete viđati sebi slične luzere, kako biste jedan drugom rekli da takav rad ima smisla.

Kako vam izgleda Zadar prije i nakon zadnjeg rata, odnos sada kada smo dio „europske obitelji”?

- Prijeratni snovi Zadrana bili su jednostavni: sjaj tršćanskih izloga na Kalelargi, dolce vita. Nakon usvojenja, kao pastorčad za trpezom europske obitelji osjećamo se još gladnijima nego kao domska djeca socijalizma. Tek je sad izbliza jasno kakvim nedostižnim bogatstvom raspolažu naši zapadni susjedi.

Moć većine često pokaže monstruozno lice

Maja se nerijetko „obračunava” s konzervativcima, crkvom, društvenim licemjerjem, političkim autoritetima... Je li Maja punoljetna, odnosno izlazi li na izbore i za koga glasa?

- Da, Maja pokušava poljuljati stupove društvenog hrama, pokazati da oni nisu sačinjeni od pouzdanog materijala, već od stiropora. Čvrstima ih drži samo naša glupost.

Prije podne je anarhist, a poslijepodne priželjkuje vojnu huntu sa šarmantnim generalom na čelu. Zašto ne, u Vejstlendu je sve relativno. Izbori u demokraciji čudna su priča, moć većine previše je puta u povijesti pokazala svoje monstruozno lice.

Prošle godine, povodom uručenja antifa nagrade ANFAS u kategoriji nova nadahnuća, spomenuli ste svoju obiteljsku anamnezu, djeda koji je bio na strani fašističkih snaga u Sjevernoj Africi, i oca koji je politički robijao u Titovoj Jugoslaviji. Koliko su te obiteljske priče utjecale na vaše formativne godine i svjetonazor?

- Kao što rekoh tom prigodom, dobitnica sam antifa nagrade koja baš ne dolazi iz obitelji s antifa pedigreom.

Ove obiteljske tajne sam kao dijete tu i tamo načula sa strane kao neke tihe natruhe koje me se nisu previše ticale, tek kao odrasla sam te činjenice uvrstila u svoju obiteljsku anamnezu. Očito, moj ambivalentan društveni svjetonazor nije došao niotkud.

U jednoj od zadnjih epizoda, Maja i Mišo žele biti epidemiolozi da bi mogli zajebavati ljude. Jesu li vas zbog toga zvali iz Stožera?

- Hahhahh, hvala vam na ovom pitanju. Nedodirljivi institut stožera ne reagira na sitne kamenčiće kojima se netko nabacuje na njegov bedem, a epidemiolozi su čuđenje u svijetu.

Katkad pomislim kako su trenutno oči čitavog čovječanstva uprte u krivi virus, dok nam drugi, daleko opakiji, razara mozak. Službena je znanost, ne tako davno, tvrdila da je Zemlja ravna ploča, zašto smo tako sigurni da je ovo što priča danas istina?

Bili cvitak iznad Dublina

Maja živi isključivo u virtualnom prostoru, kako to da nije dospjela do neke galerije? Je li stvar u sadržaju ili u umjetničkom mediju?

- Virtuala je Majina prirodna biocenoza. Bilo je riječi o klasičnom galerijskom pojavljivanju, ali nisam se usudila objesiti je na zidove. Bojim se da bi je to naljutilo.

Pozivi su, naravno, iz redova nezavisne kulturne scene. Teško da bi se neka dvorska galerija drznula gricnuti ruku koja je hrani.

Mnogi danas dižu moralnu paniku zbog preslobodnog interneta i lako dostupne tehnologije. Čini se da je to za vas novi prostor slobode čiji potencijal maksimalno koristite za umjetničke i druge poruke. Ili se varam...

- Taj vrli preslobodni internet ipak voli da ljudi sa stvarnim imenom stoje iza svojih nedjela, i da odgovornost za svoju elektromagnetsku aktivnost snose kako na nebu, tako i na zemlji. Inače nisi relevantan.

Maja je već odavno otišla u Irsku, a vaše troje djece živi na tri kraja svijeta. Jeste li ikad razmišljala o odlasku iz Zadra?

- Maja svake godine na Dan domovinske zahvalnosti spušta bili cvitak tamo iznad Dublina, a moje su jabuke zaista pale daleko od kruške. Maša živi u Hong Kongu, Borna u Manchesteru, Hogar u Berlinu. Itekako sam uspjela otići odavde!

Koliko će ovakav medijski interes za Majom utjecati na njezin život? Hoće li Maja konačno nešto reći i o nama, medijima?

- Ne znam... preobražaj u instagramušu "Maja nokti novi profil"?

Baš kao i ostale djelatnosti, mediji daju ono što potrošačko tijelo želi. Odavno ne postavljaju standarde, nego ih prate. Sretno izuzecima.