O planetarnim dimenzijama Nirvane ovdje nećemo trošiti puno riječi. U našim medijima njihov član Krist Novoselic često je bio spominjan u kontekstu svojih zadarskih korjena. Na tragu toga Peti Kantun objavljuje skračenu verziju razgovora Johna Hughesa (Krist Novoselic: Of Grunge and Grunge (An oral history).) napravljenog 2009. godine s g. Novoselicem. U neformalnom i ležernom tonu Krist opisuje svoje adolescentske dane u gimnaziji "Juraj Baraković", odnos prema svojim korjenima iz sadašnje perspektive te odrastanje na relaciji USA-Hrvatska u kojoj je prekoračio važne životne stepenice koje su ga formirale kao osobu i glazbenika.
Uostalom, podloga šaljive najave - Dobro večer, mi smo Bijelo Dugme, kojim je 16.11.1991. otvorio Nirvanin koncert u Trstu, nakon pročitanog intervjua postaje mnogo jasnija. Nije od jučer, ali razgovor objavljen na blogu „Peti kantun“. prenosimo zbog niza zanimljivosti koje Novoselić otkriva.
J.H: - Molimo vas da se predstavite svojim punim imenom i prezimenom te mjestom i datumom rođenja.
K.N: - Zovem se Krist Anthony Novoselic. Rođen sam 16. svibnja 1965. u Comptonu, Kalifornija.
J.H: - Krist drugi ili junior?
K.N: - To je izvedenica od starog hrvatskog imena Krsto što znači kršten ili blagoslovljen. Ime sam dobio po ocu Krsti a u angliziranom obliku sam dobio ime Chris. Igrom slova promijenio sam ime u Krist, dobio novu putovnicu s tim imenom te krenuo na svjetsku turneju s Nirvanom. Ljudima je moje ime bilo neobično, ali svi su reagirali da je cool.
J.H: - Poznajem mnogo djece hrvatskog podrijetla čiji su očevi ratovali u Drugom svjetskom ratu i Koreji - Bebich, Bogdanovich, Vekich. Svi oni uvijek govore da su "tough little sons of vitches" (op. a. J.H. aludira na završetak prezimena -ić). Čini se da ste svojstveni po pitanju genetske slike čvrstine i žilavosti.
K.N: - Da. Vučemo podrijetlo iz slavenskih plemena koja su došla s područja Karpata i naselili se po području Srednje i Istočne Europe. Plemena Hrvata naselila su područje oko Jadranskog mora te tamo potisnula Rimljane.
J.H: - Čini se da dobro poznaješ povijest.
K.N:: - O povijesti sam mnogo učio u gimnaziji (op.a. gimnazija Juraj Baraković) koju sam pohađao u Zadru, Hrvatskoj 1980.-e godine. Razredna nastava se dosta razlikuje od američke pa sam tamo dosta naučio iz povijesti.
J.H: - Poznaješ li i svoje obiteljsko stablo?
K.N: - Moj otac je u arhivu lokalne crkve pronašao podatak o našem pretku Blažu Novoseliću koji datira iz 1770. godine. Obiteljsko stablo nam je manje više dokumentirano otada.
J.H: - Reci nam nešto o svojim roditeljima.
K.N: - Otac Krsto je iz Velog Iža, jednog od brojnih otoka na Jadranskom moru. Iz grada do tamo potrebno mi je oko dva sata plovidbe sa manjim brodskim dizelskim motorom. Moja majka Marija (djevojački Mustač) porijeklom je iz Privlake. Te lokacije blizu su grada Zadra.
J.H: - Slike izgledaju prekrasne.
K.N: - Doista je prelijepo. Kamen, masline i borovi. Sve izgleda tako uredno.
J.H: - Kada je otac emigrirao?
K.N: - Moj otac napustio je Jugoslaviju sredinom pedesetih. Bio je izučeni strojar te je završio u Italiji na nekakvoj industrijskoj pokretnoj traci. Potom odlazi o Köln gdje je i dalje radio osam godina kao strojar. Rođen je 1935. godine.
J.H: - Dakle, bio je vrlo mlad u doba poslijeratne Europe.
K.N: - Da, država se u to vrijeme zvala Jugoslavija. Godine 1949. Josip Broz Tito politički se odvojio od Staljina pa je nastupila neka nova vizija socijalističkog sistema. Pretpostavljam da to ujedno i nije bila vizija mog oca pa je stoga krenuo na zapad. Inače, fascinantan je način na koji je Tito porazio Nijemce u ratu, Staljin je sigurno znao da ne bi baš tako olako prošao s vojnim osvajanjem.
J.H: - Sad mi je možda jasniji izraz "tough little sons of vitches".
K.N: - Bili su do zuba naoružani i dobro organizirani. No, vratimo se na mog oca. Iz Njemačke potom seli u SAD, točnije u San Pedro, Kalifornija. Tamo se ženi mojom majkom koja je također doselila 1964. godine, te sele u Gardenu, Kalifornija. Majka je tad radila kao frizerka a otac kao dostavljač flaširane vode. Ja sam se rodio u Comptonu (Kalifornija) 1965. godine. Ne sjećam se previše odrastanja u Comptonu jer ubrzo selimo u Los Angeles 1970.-e. Iz tih dana u sjećanju mi je jedino ostala vrtička učiteljica, gospođa Boneto, koja nam je neprestano pričala o svom sinu koji je poginuo u Vijetnamu.
J.H: - Kako ti je proteklo odrastanje u LA?
K.N: - Otac i majka stalno su radili pa sam morao čuvati brata i sestru, visjeli smo često po susjedstvu a u to vrijeme bio sam ovisan o teškim dozama televijskih programa. U isto vrijeme jako sam se zainteresirao za muziku, dosta sam upijao radijske frekvencije. Razlog zbog čega i danas volim VW bube su taj što je i moj otac posjedovao jednu u to vrijeme koja je imala kazetofon. Kad bi krenuli negdje u vožnju uvijek smo slušali Rolling Stonese, Dick Dalea i Chuck Berryja. U dobi od jedanaest i dvanaest godina otkrio sam i različite vrste glazbenih izvođača kao što su Kiss, Aerosmith, Led Zeppelin, Black Sabbath. Život u Kaliforniji bio je život u blizini centra glazbene industrije. 1979.-e opet se selimo, ovaj put u Aberdeen.
J.H.-Zašto Aberdeen?
K.N: -Tamo je vrijedilo nepisano pravilo - "kupi tu kuću, dat ću ti i posao". Uselili smo tako u veći dom a meni je slijedilo privikavanje na sasvim drugačiju društvenu sredinu u kojoj su se odijevali drugačije te slušali neku drugu glazbu. U školi nije bilo mnogo djece s kojom sam se po pitanju glazbenog ukusa slagao, kao ni općenito s bilo kojim drugim interesima, pa sam se osjećao prilično izoliranim među vršnjacima. Osjećao sam se da sam malo bio po tom pitanju ispred njih, npr. svi su me ismijavali jer slušam Aerosmith, da bi ih ti isti počeli slušati par godina poslije i slovili njihovim velikim fanovima. To je bila sredina u kojoj nisam bio sretan i moji roditelji su to primjetili. I tada je jednom za obiteljskim stolom pala rečenica - "Ok, pošaljimo Chrisa u Hrvatsku da vidimo hoće li to djelovati na njega".
K.N: - Pa ni sam nisam znao, ali bilo je tu dosta disfunkcionalnih stvari u obitelji koje su dosta osobne prirode. Tako je jedna stvar povukla drugu i ja sam tako završio u Hrvatskoj, točnije u Zadru.
J.H: - Dakle kao četrnaestogodišnjak?
K.N:- Imao sam petnaest godina. To je bilo 1980. godine.
J.H: - I kako je izgledao "povratak" doma?
K.N: - Doputovali smo, bilo je ljeto i dobro sam se zabavljao. Osjećao sam cijelu tu situaciju kao nekakvu mentalnu eksploziju. U jesen sam se morao upisati u školu. Sustav edukacije tamo je sadržavao mnogo zahtjevniji nastavni program nego američki. Imali smo matematiku, marksizam, povijest i jedan predmet koji se zvao civilna obrana (ONO i DSZ). U par navrata učitelj je u razred donio ogromnu strojnicu da nam pokaže kako se ona rastavlja u djelove te ponovo sastavlja. Morao sam mnogo učiti i školovanje je bilo jako zahtjevno. Činilo se da su standardi u hrvatskim školama bili mnogo veći što se tiče općeg znanja nego američki.
J.H: - Živio si kod rodbine?
K.N: - Da, živio sam kod svoje tete, očeve sestre.
J.H: - Sa engleskim jezikom kao maternjim vjerojatno si imao komunikacijskih problema?
K.N: - Nisam, hrvatski je moj maternji jezik. Kad sam kao dijete krenuo u vrtić, nisam savršeno govorio engleski. Recimo to ovako - odrastao sam uz multijezičnu okolinu. I danas dobro govorim hrvatski.
J.H: - Znači nije baš bilo da ste bili bačeni s jednog kraja svijeta na drugi?
K.N: - Ne, nikako. U zadnjih desetak godina kad je pola Sarajeva preselilo u Seattle pojavila se cijela jedna nova scena bosanskih iseljenika gdje sam stekao mnogo prijatelja. Komuniciramo na hrvatskom jeziku. Zadivljeni su mojim znanjem jezika i kažu da ga govorim izvrsno. Primjećuju mi i malo dalmatinskog dijalekta.
J.H: - U zadarskoj gimnaziji koju si pohađao bilo je dosta dijalekata u hrvatskom jeziku?
K.N: - Bilo je mnogo različitih dijalekata i vjerojatno je još uvijek tako. Nisam već neko vrijeme bio tamo. Ali u moje vrijeme mogli ste razlikovali djecu koja bi dolazila iz ruralnijih krajeva i imali su tvrđi naglasak. Isto tako kad pričate s nekim iz Zagreba i oni imaju svoj autentični naglasak, nekako su bliži Mađarima i sa svojom tradicionalnom nošnjom. Dalmatinci su bliži Talijanima po tom pitanju. Inače, Dalmatinci su poznati i po svojim psovkama, po njoj ih prepoznaju ljudi iz cijele bivše države i to takvim strašnim psovkama kakve ne možete ni zamisliti da postoje.
J.H: - Gore od naših f-word i c-word?
K.N: - Samo mogu reći da su prestrašne.
J.H: - Ok. Govoriš dobro hrvatski jer si Hrvat, ali kako si se snašao u smislu različitog kulturološkog segmenta? Ispričaj mi kako je to izgledalo na relaciji Južna Kalifornija-Aberdeen-Zadar.
K.N: - Prvi kulturni šok bio je dolazak iz Kalifornije u Aberdeen. Najteži trenutak mi je bio dolazak u Aberdeen. To je bilo vrijeme prije interneta pa su i moje konekcije za glazbom koju sam upijao bile otežane. Privikavanje na taj šok olakšao mi je i dolazak u Zadar. Glazba je ta koja me uvijek spašavala od neplaniranih situacija u životu. U to vrijeme dosta je dobre glazbe izašlo iz Londona, uključujući Stiff Records. Godine 1980.-e u Zadru sam slušao Elvis Costella i Madness.
J.H: - Znači tamo je radio prijem bio dobar po pitanju svih avangardnih stvari?
K.N: - Svakako. Na državnoj smo televiziji gledali Stalkera u režiji Andreja Tarkovskog, Posljednji tango u Parizu s Marlonom Brandom u necenzuriranoj verziji. Filmovi su se prikazivali u komadu bez da bi u njih ubacivali komercijalne reklame. To je bio socijalistički ideal umjetnosti i izražavanja.
J.H.- Postoji vrlo malo dijaloga u tom filmu, samo puno snošaja.
K.N: - Da. Tada sam bio petnaestogodišnjak i to mi je bio pravi šok pogledati takav film i to na državnoj televiziji. Od radija se i dalje nisam odvajao, izbor radio stanica je bio dobar, živio sam u zgradi na dvanaestom katu pa bih dobro hvatao i talijanske stanice s druge strane Jadrana. Na kratkovalnim frekvencijama pratio sam programe pod nazivom "Rock nešto", ne mogu se više sjetiti, gdje bih čuo za nove bandove. Također sam mnogo slušao klasični rock poput Deep Purple, Black Sabbath… sve su to imali. Uglavnom je prevladavao hard rock.
J.H: - Kako je izgledala glazbena scena u Hrvatskoj? Da li je bilo domaćih bendova?
K.N: - U Zadru sam se u stvari i zarazio punkom. Bilo je i nekoliko sjajnih domaćih rock skupina. Bili su vrlo, vrlo dobri; Zabranjeno pušenje, Azra, Prljavo kazalište... Morat ću opet kopati i krenuti u kolekcioniranje te glazbe.
J.H: - Da li se radilo o punk ili hard rock profilu bendova?
K.N: - Imali su različite stvari. Sve je to bio dio kulture mladih. Tako su neki mladi bili punkeri i slušali bi punk glazbu. A neki su izgledali bili poput hipija i slušali bi nešto poput The Doorsa. Tamo je Jim Morrison bio poput boga. Na Morrisonovom grobu u Parizu postojala je skulptura iz Jugoslavije sve dok je netko nije ukrao. Neki jugoslavenski fan napravio je bistu Jima Morrisona.
J.H: - Da li si stekao mnogo prijatelja tamo?
K.N: - O da, i bili smo vrlo bliski. Uvijek smo radili nekakve zabave gdje bih donosio ploče ili kazete. Imao sam naviku raditi kompilacije pjesama koje bih snimio na radiju i za koje sam mislio da će zainteresirati nekog iz društva.
J.H: - Ali vratimo se na onaj sudbonosni dan kad su vaši roditelji rekli - "Chris, pa zašto ne otiđeš u Hrvatsku". Da li si stvarno želio otići tada?
K.N: - Apsolutno da. Pomislio sam, dovraga, zvuči kao prilika. I ostao sam tamo godinu dana.
J.H: - Zašto si se vratio?
K.N: - Vratio sam se jer je bilo nekakvih obiteljskih problema. Ne bih baš o tome.
J.H: - Razmišljaš li o tome što je moglo biti? Npr. da si ostao tamo?
K.N: - Da, ne znam što bi se dogodilo. Mislim, moja je obitelj bila u Aberdeenu pa sam se vratio svojoj obitelji. Nedostajali su mi i vjerojatno je to bilo mjesto gdje sam pripadao. Zato sam se vratio i otišao u Aberdeen High School. Školsku godinu koju sam završio u Zadru na kraju mi nisu priznali pa sam morao ponavljati razred.
J.H: - Da li si došao u kontakt s narodnom glazbom za vrijeme svog boravka u Hrvatskoj?
K.N: - Vrlo je interesantna i raznolika na području cijele bivše države. Hrvatska narodna glazba prepuna je lijepih harmonija ali zna zazvučati i pomalo turobno. Prilično je vokalno orijentirana sa mandolinama u pozadini. Imam i neke ploče sa dalmatinskom glazbom. A onda kad kreneš prema zagrebačkom području opet je više srednjoeuropskih i mađarskih zvukova. Zanimljiva mi je i srpska i bosanska narodna glazba. Proputujete li tragom glazbe prema Bosni i Srbiji, onda dobijete onaj zvuk balkanske vruće krvi, tzv. turbo-folk.
J.H: - Turbo folk??? (smijeh)
K.N:- Da, dominira harmonika, tonovi koje dolaze do vas zvuče kao da slušate Jimmyja Hendrixa na harmonici. Stvarno ludo. Ako si slušao Gogol Bordella ili moji prijatelje iz Kultur Shocka iz Seattlea, možda bi se tu mogle naći neke poveznice. Mislim da sam tu frazu "turbo folka" prvi put susreo u New York Timesu. Bila je riječ o nekakvom srpskom pjevaču povezanim s nekakvim nacionalističkim pokretom pa ga je novinar New York Timesa s prilično prijezirnim tekstom opisao vulgarnim nazvavši ga turbo folkom. Moji prijatelji Gino i Mario, oni su bosanski emigranti u Seattleu, donijeli su ovdje turbo folk. Imaju bend pod nazivom Kultur Shock, ali su u osnovi rock and roll.
J.H.- Vezan si za hrvatsku kulturnu baštinu?
K.N:- Vrlo sam joj blizak, ali ja sam ipak rođeni Amerikanac, kako kultorološki tako i politički ukorijenjem u američke ideale.
J.H: - Posjetio si Hrvatsku u nekoliko navrata tijekom rata.
K.N: - Bio sam u Zadru i Zagrebu za vrijeme rata. Situacija je dosta oblikovala neke moje poglede na svijet o vladavini prava i stabilnosti. Pomislio sam - pa to nije moguće da se dogodi ovdje. Zadar sam posjetio i nakon rata negdje oko 2000.-e uoči spomen dana za sve poginule branitelje. Kada preletite pogledom sve godine rođenja na spomenicima, tužno je vidjeti da su to bili ljudi u ranim dvadesetima. A što ih je tjeralo da se bore? Borili su se za svoje domove i njihove obitelji protiv agresora.
J.H: - Vjerojatno i neki od vaših školskih kolega.
K.N: - Da, i to je strašna stvar. I ironična je činjenica da će se nakon raspada jedne zajedničke države, Srbi i Hrvati opet naći ujedinjeni u drugoj - federaciji EU.
J.H: - Mislite li da je takav razvoj događaja dobar za njih?
K.N: - Mislim da su ljudi koji su manipulirali njima upalili vatru nacionalizma zbog vlastite koristi. Morate se sjetiti toga da Hrvati, Srbi i Bošnjaci živjeli zajedno dugi niz godina. Ja se barem tako sjećam. I imali ste pojedine Hrvate kao i Srbe koji su potpirivali nacionalističku histeriju. I to nisu učinili s najboljim namjerama.
J.H: - I dalje održavate bliske kontakte s osobama koje ste poznavali iz škole i rođacima? Otac vam je u penziji i se vratio na otok.
K.N: - Da, i s ocem se čujem vrlo često.
J.H: - Tamo gdje je živio mogao je promatrati granatiranje Zadra.
K.N: - Tamo gdje živi nije se moglo vidjeti ali mogle su se osjetiti detonacije. Nakon granatiranja vidio bi prelijetanje neprijateljskih zrakoplova.
J.H:- Hrvatsku si posjetio nekoliko puta. Kakvo je sad stanje tamo nakon rata?
K.N: - Nisam bio tamo od 2000.-e ili 2001.-e ali imao sam priliku raditi s glasnogovornikom Bijele kuće Frank Choppom gdje smo primili delegate hrvatskog parlamenta.
J.H: - Većina Hrvata koju poznajem su katolici. Je li crkva bilo velik dio tvog života i odrastanja? Jesi li otišao na misu, služio kao ministrant i sve to?
K.N: - Pa i ne baš, premda sam primio sakramente. Moja obitelj nije vjerska. I još nešto o obitelji mog oca, to je zanimljivo, upoznao sam rođaka koji je odselio u Britansku Kolumbiju. Bio je staljinist.
J.H: - Wow! Staljinist!?
K.N: - Da, kao takav je bio veliki problem u Jugoslaviji. Krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća u Jugoslaviji je tada došlo do velike podjele komunista, a njega su tada smatrali boljševičkim revolucionarom.
J.H: - I antireligoznim?
K.N:- Da, kad sam živio u Zadru, znao sam otići na neke obiteljske sprovode. Tada sam primjetio da su na crkvenim ceremonijama sprovoda predani socijalisti obično stajali pred vratima crkve dok obred ne završi pa bi se tek onda priključili povorci. U selu gdje je živio moj stric, kad bi netko umro, on bi dolazio u kuću pokojnika, popio rakiju a potom bi ga s metrom izmjerio. Po tim mjerama sutradan bi došli s napravljenim lijesom. Cijelu noć konzumiralo bi se piće i jelo, dok bi uža familija naricala a ostali bi išli izraziti poštovanje pred položenim pokojnikom. Međutim, bilo je slučajeva da bi se neki znali i prilično morbidno našaliti u takvim situacijama. Meta je bio neki tip, koji je tamo neprestano pio i jeo te su mu rekli: "Hej, ovdje jedeš i piješ satima a nisi se udostojio odati poštovanje pred pokojnikom." Rekao je: "O da, da, idem odmah to učiniti." Tako je otišao pred pokojnika i ostao u šoku kad je ugledao svoj kaput na njemu. Odjenuli su mrtvaca s njegovim kaputom.
K.N / J.H: (Prolom smijeha)
J.H: - Pa ovo je stvarno ludo!
K.N: - Zar nije? Dalmatinci imaju poseban smisao za humor. Čovječe!
„Sićan se ja tog mulca…“
" Ma sićan se ja tog mulca, nisi ga moga ne primjetit, onako previsok za svoju dob, amerikaniziranog naglaska, nije odvaja pogled sa naših instrumenata. Kao da je sve upija kako sviramo, pratio nas je očito s velikim interesom. To je bilo u vrime kad smo svirali u Studentskom oko 1981.-e, znalo nas je biti i po 12-13 na bini, to je bila klica benda koja će izrasti u Speedy Gonzales. Vidio sam ga nakon toga tek negdje oko 2000.-e, kratko se zadržao u gradu pa je nastavio prema Ižu. (M. Buterin - basist Speedy Gonzalesa)"