StoryEditorOCM
Zadar plusABDULAH SEFEROVIĆ

Kad je prof. Petricoli prvi put došao u dopisništvo Slobodne rekao je kako je tu nekoć bio Casino Nobile. ‘I danas je kažino, profesore, ma no nobile‘

Piše Ivica Nevešćanin
21. lipnja 2020. - 11:20

Abdulah Seferović (1934.) ovogodišnji je dobitnik nagrade Slobodne Dalmacije „Joško Kulušić” za životno djelo u području novinarstva. Popularni Sefi cijelu je novinarsku karijeru, od 1964. do 1993. proveo u Zadru gdje se doselio iz Banje luke 1955. zbog studija slavistike. Kako je Filozofski fakultet u Zadru otvoren tek godinu kasnije, priključio se kao glumac dramskom ansamblu Narodnog kazališta, a nakon njegovog gašenja 1962. prešao je u glasovito zadarsko Lutkarsko kazalište gdje je glumio i režirao predstave sve do 1964. godine.

image
77. rođendan Slobodne Dalmacije obilježen je u Galeriji umjetnina u Splitu svečanom dodjelom godišnjih nagrada.
Na fotografiji: Srećko Šestan i Abdulah Seferović sa suprugom Nadom
Tom Dubravec/Cropix

Svojim novinarskim radom Seferović je, uz Jandru Širinića, dugogodišnjeg voditelja dopisništva i urednika Slobodne Dalmacije u Zadru, te također dobitnika nagrade „Joško Kulušić” za životno djelo 2005. godine, postao sinonim za vrhunsko novinarstvo i Slobodnu Dalmaciju ne samo na zadarskom području. Inficiran kazalištem i fotografijom, Sefi je kao novinar i fotoreporter Slobodne, ali i povijesni istraživač i publicist, ispisao nezaobilazna dijela zadarske kulturne povijesti.

U tom impresivnom opusu ponosno se ističe njegova „enciklopedija” „Photographie Iadertina” za koju je dobio brojne nagrade i priznanja, te monografije posvećene zadarskim kazalištima i njihovih prvacima, napose Kazalištu lutaka Zadar, za što je 2017. dobio nagradu „Zvonko Festini” za životno djelo u lutkarstvu.

Svestran, lucidan, kreativan i duhovit, Seferović je u Zadru, našao ljubav svog života i postao, kako sama priznaje, pravi Mediteranac, čovjek koji je svojim profesionalnim i autorskim radom generacijama Zadrana pomogao da otkriju, upoznaju i zavole grad u kojem su rođeni ili u njemu žive.

image
Luka Gerlanc/Cropix

Gospodine Seferović, kako ste iz Banja Luke došli baš u Zadar? Što je za to bilo presudno, studij na Filozofskom fakultetu ili nešto drugo? Je li taj odlazak/dolazak priča o izgubljenom ili pronađenom zavičaju?

- Studij je bio presudan. Nije se u ono doba moglo baš puno birati. Ljeti se nije išlo na more već na tzv. omladinske radne akcije. More sam prvi put vidio 1955. godine u Zadru. Vjerujem kako je ono odigralo odsudnu ulogu za ostanak u Zadru. I zadarska riva! Ponad svega, vedrina mediteranskoga duha. Način na koji sam odmah prihvaćen među vršnjacima na Kalelargi. Ipak, moralo se od nečega živjeti. Kako sam imao određeno iskustvo dramskoga amatera pokušao sam se zaposliti u Narodnom kazalištu. Pokazao sam ondašnjem ravnatelju Miru Marottiju i legendarnom redatelju Šimi Dunatovu ponešto od svojih uloga, a oni su - digli palčeve! Fakultet je otvoren sa zakašnjenjem, 1956. godine, pa sam mogao upisati studij i nastaviti angažman u Kazalištu. Faks i Kazalište brzo su se zbližili. Netko od profesora bi tijekom priprema nove predstave upoznao glumce s djelom i autorom, a glumci su uoči premijere demonstrirali uloge na odgovarajućoj katedri. Štoviše, prof. Dalibor Brozović bio je kazališni lektor! A među studenticama - moja buduća Zakonita! Bio je to nezaboravan početak potrage za zavičajem koji prihvaćam onako kako piše na kraju pjesme Željka Ivankovića: „Zavičaj ti daruje/ tvoj prvi odlazak/ tvoj prvi grob i/ prva suza nakon toga“.

U Slobodnoj Dalmaciji počeli ste raditi 1964. na nagovor Nikice Marinkovića. Kako je došlo do toga, zašto je baš vas odabrao? Jeste li prije toga imali nekih doticaja s novinarstvom?

- Nikica je bio tajnik Narodnog kazališta koje je, 1962. godine, (privremeno) ugašeno, pa je on prešao u Slobodnu, a ja u Kazalište lutaka. S lutkarima sam često gostovao po manjim mjestima u okolici Zadra i otuda, sve češće i češće, donosio Nikici po koju informaciju (nije onda bilo ovoliko automobila kojima se moglo lako stizati svuda uokolo). Novine su u ono doba, manje – više, bile partijski bilteni. U Slobodnoj su se sve više i sve češće počele javljati informacije o svakodnevnim događajima, što je za nas mlađe bilo relativno zanimljivo. Tako sam sve više ulazio u svijet novinarstva, a kada je Nikica, 1964. godine, prešao u Šibenik, mene je Sibe Kvesić (još dolje kod Pazara) primio za stalnoga dopisnika u Zadru.

image
Abdulah Seferovic Sefi, dobitnik nagrade za životno djelo Slobodne Dalmacije sa suprugom Nadom
 
Luka Gerlanc/Cropix

Gdje je tada bilo dopisništvo Slobodne u Zadru i tko je u njemu radio? Kako ste održavali komunikaciju sa Splitom, kako ste slali slike i tekstove? Tko je bio glavni urednik novine?

- Nije bilo dopisništva. Bio je samo dopisnik. Radio sam u stanu. Veće materijale slao sam poštom, a informacije o važnijim događajima diktirao telefonom stenodaktilografkinji Mileni. U početku s pošte, a kada sam dobio telefon u stanu – bio je to nevjerojatan luksuz! Sedamdesetih godina, kada je urednik bio Hrvoje Baričić, koraci su postajali sve brži i sve duži. Uspio sam od nezaboravnoga zadarskog gradonačelnika Kažimira Zankija dobiti jednu sobicu u Ulici don Ive Prodana. Dva stola, dvije sjedalice i telefon! Kasnije, ne sjećam se kada, preselili smo u današnji prostor na Narodnom trgu. Konačno ono pravo! Uskoro se pojavio teleprinter, ubrzo i faks! Nezamisliv luksuz! Čak i telefoto (molim mlađe kolege da se ne smiju!). Tek se od tada može govoriti o pravom dopisništvu. Jedno jutro iznenada nas je posjetio naš dragi prof. Ivo Petricioli. Gleda on okolo i veli: „Znate, kolege, ovdje je nekoć bio Casino Nobile“! Ni danas ne znam tko je munjevito odgovorio: „Je, je, gospodine profesore, i danas je kažino, ma no nobile“! U vrijeme Domovinskog rata čučali smo u podrumu Citadele (ondje smo imali agregat i telefon).

Kada uzimate fotografski aparat u ruke? Je li to bilo iz potrebe ili iz znatiželje? Kako je bilo biti i novinar i fotoreporter u tadašnjoj Slobodnoj, razvijati fotografije u kućnom kupatilu... i sl. Kako je izgledao jedan vaš radni zadatak u, primjerice, Ravnim kotarima?

- Gledati u Kazalištu Josu Špralju i Antu Brkana kako snimaju fotografije novih predstava, družiti se sa Špraljom, ići na teren s Brkanom, gledati lancune stranica Slobodne na velikom formatu, a biti mlad i nadobudan – nije moglo završiti drukčije nego nabaviti neku rusku „trapulu“ i početi sam snimati. Jednostavno sam osjećao kako dolazi doba fotografije. Pogledajte koliko prostora zauzimaju fotografije u današnjim novinama. No u one davne dane nije bilo ni lako ni jednostavno napraviti analognu fotografiju. U početku sam razvijanje filma i izradu fotografija povjeravao „Foto Vjeki”, ali sam ubrzo kupaonicu u stanu pretvorio u fotolaboratorij. Obitelj mi je, dakako, bila „oduševljena“! Velikodušno su mi odobrili noćni rad. Krstariti Ravnim kotarima i Zadarskim otočje bilo je isključivo pitanje snalažljivosti. Uobičajen način je bio prikrpati se kome tko ima mjesta u autu ili na brodu. Ili iskoristiti kakav događaj kao što je proslava elektrifikacije jednoga po jednoga mjesta na kopnu i na otocima.

image
Luka Gerlanc/Cropix

U Slobodnoj ste ostali do 1993., ali se i nakon toga člancima i feljtonima javljate kao istaknuti i produktivan publicist, istraživač zadarske povijesti i njegove bogate građanske kulture. Otkud ta fascinacija Zadrom i, kako kažete, potragom za njegovim izgubljenim građanskim identitetom?

- Jednom novinar, uvijek novinar! Još sam jedno vrijeme objavljivao u Slobodnoj feljtone o zanimljivijim događajima u prošlosti Zadra, a onda me jednostavno povijesna zadarska sudbina, u kojoj su presječeni korijeni građanskoga identiteta, potaknula da počnem propitivati prošlost gradskih kavana, kazališta (opernoga, dramskog i lutkarskog), razglednica, obrtničke fotografije… Nije to bilo, kako sam kasnije zapisao, sentimentalno uzdisanje za dobrim starim vremenima već svojevrsno prizivanje duhova. Potraga za onim čega više nema, a ipak je prisutno. Kao rođeni kontinentalac, da ne kažem morlacco, osjetio sam kako je u mediteranskom ozračju teško razlučiti mit od zbilje i kako su mediteranski gradovi više okrenuti prošlosti.

Je li Zadar pronašao svoj 'izgubljeni građanski identitet' ili ga još uvijek traži? Može li se identitet uopće izgubiti i pronaći? Nije li možda zadarski identitet upravo ta njegova nedovršenost, promjenjivost, obnovljivost i vitalnost koju je bezbroj puta pokazao kroz povijest?

- Danas grad često nastoje mapirati kao muzej (gledaj i ne diraj!). No grad gradom čine ljudi, a ne građevine. Svojedobno je dr.sc. Ivo Babić upozorio kako je „građanstvo u doslovnom smislu, ono koje živi sa svojim gradom, ono koje prenosi urbanu memoriju i kolektivni duh najvredniji urbani supstrat“. Identitet grada nije trajno fiksiran. Mijenja se vremenom. U pitanju je svijet memorije, sjećanja, uspomena. To je rasuta memorija. Slojevi memorije. To je uspostavljanje brane protiv zaborava.

image
Luka Gerlanc/Cropix

Prilikom primanja nagrade osvrnuli ste se na brojne kolege i kreativce s kojima ste radili. Koga se najradije sjećate, tko je najviše utjecao na vas, s kim ste se najviše smijali i tugovali, ali i proveli nezaboravne trenutke u novinarskom poslu?

- Odgovor na to pitanje pun je opasnosti i nigdje mu nema kraja. Uvijek se nekoga, baš u tom trenutku, zaboravi. A popis bi bio nevjerojatno dug. No bez ikakva redanja „po zaslugama“, onako na prvu, nezaboravni su mi u redakciji dva Joška (Kulušić i Frančeski), a u Zadru (nažalost, također pokojni) Zvonko Festini i Jandre Širinić.

Poznata je vaša anegdota kako ste se danima i mjesecima podrugivali Jandri Širiniću nakon što je napravio intervju s nekim „vizionarom” koji je govorio kao treba probiti tunel kroz Velebit. Danas to nije više smiješno, ali onda je bio predmet kolektivne zafrkancije...

- Mjesecima smo u bivšoj kavani „Central“ zezali Jandru na račun toga. Za nas koji smo se na putu u Zagreb drndali prašnjavim makadamskim cestama preko Velebita bilo je to nešto kao „Put oko svijeta…“ ili slična mašta. Danas se iz toga lijepo vidi kojom se brzinom svijet mijenja. Sada nam je i kroz tunel sv. Roka dug put do Zagreba.

image
Luka Gerlanc/Cropix

Nagradu „Joško Kulušić” doživjeli ste vrlo emotivno. Siguran sam da će se dugo pamtiti vaša sentenca na kraju zahvalnog govora: „Nima Splita do Splita, ni grada do Zadra”. Bolju kajlu na kampanilistička odmjeravanja dvaju gradova nisam čuo, iako ste malu prednost ipak dali Zadru...

- To je to što sam poprimio od mediteranskoga, točnije rečeno kampanilističkoga duha. Ako je car Dioklecijan odlučio sagraditi svoju palaču usred Splita, tada je i car Konstantin Porfirogenet znao što govori kada je 950. godine rekao kako latinski naziv Zadra (Iader, Iadera) znači Iam Erat, odnosno 'Već bijaše', što će reći kako je postojao prije Rima! Na koncu, imam i veliku (privatnu) nagradu koja potvrđuje moj afinitet za mediteranizam. Na nju sam osobito ponosan. Dodijelio mi je još jedan od nezaboravnih kolega iz redakcije i lutkarstva – Jakša Fiamengo! Svojeručno je u knjizi pjesama „Hynosovo ulje“ napisao: „Maslina je bitni arhetip Sredozemlja, ali to je i naš vrli Sefi, sam i u društvu sa svojom Nadom. Srdačno Jakša Fiamengo. Osijek, 5.5.2013.“

16. studeni 2024 12:47