Jesam li lezbijka, gay, biseksualac...? Što uopće donosi "outanje"?

"Teško je odrastati u društvu koje svoje važne probleme tretira kao nepostojeće, jednostavno je nemoguće pripadati tome društvu i boriti kako bi se napravila promjena", napisao je 1958. godine pisac Paul Goodman, a upravo je njegovom rečenicom predavanje o "izlasku iz ormara" otvorila mr. spec. kliničke psihologije Iva Žegura, koja radi u Klinici za psihijatriju Vrapče.

Tim je citatom željela poručiti da smo i danas, ne samo u pedesetima prošlog stoljeća, svjedoci različitih referenduma koji pokušavaju uskratiti različite ljudske slobode, često i onu vezanu uz seksualnost, u kojima obično stradavaju manjine, pripadnici LGBT zajednice (lesbian, gay, bisexual, and transgender), a upravo nedostatak obrazovanja potiče nerazumijevanje. Žegura je u Kneževu palaču stigla na poziv zadarskih studenata psihologije iz Udruge "Kasper", koji su osmu godinu zaredom organizirali Dane seksualnosti i uz pomoć te manifestacije ponovno otvorili neke tabu-teme u društvu, prisutne potaknuli na razmišljanje i dijalog.

– Živimo u 21. stoljeću i još uvijek nemamo zdravstveni seksualni odgoj u školama. Nemamo ni zasebni obvezni kolegij o seksualnosti na medicinskim i filozofskim fakultetima – nastavila je Žegura, kazavši potom i da je cilj obrazovnog sustava pripremiti djecu za život u svim segmentima, pa i onom seksualnom, kako bi postali odgovorne mlade osobe.

Iskorak, izlazak iz ormara, outanje, razotkrivanje (...) koji god naziv upotrijebili, on obvezno uključuje prihvaćanje vlastite seksualnosti i/ili rodnog identiteta te obznanjivanje vlastite homoseksualnosti užoj i široj okolini. LGBT osoba koja se odluči na to često je izložena neodobravanju okoline i psihički je ranjiva.
Iva Žegura je pionirka u bavljenju problemima LGBT populacije u hrvatskoj psihologijskoj struci, autorica je nekoliko knjiga o toj temi i iza nje je dugogodišnji rad u psihološkom savjetovanju. Stoga je prisutnima na predavanju i iz vlastita iskustva ispričala s kojim se sve izazovima susreću ljudi koji se odluče "outati". Prema autorici Vivienne Cass, postoji šest stupnjeva razvoja LGBT identiteta i Žegura je tako kroz šest faza koncipirala svoje predavanje.

Prva faza je "konfuzija identiteta", propitkivanje je li moj seksualni identitet uopće O.K. i kako će se uklopiti u represivnu sredinu u kojoj živim. Druga faza je "usporedba identiteta"; osoba sebi postavlja pitanje: jesam li lezbijka, gay, biseksualac...? Gdje ću pronaći partnera, hoće li me napustiti prijatelji? Kako će reagirati moji roditelji? Hoće li mi uskratiti školovanje? Treća faza je "tolerancija identiteta", u kojoj osoba stječe kakvo-takvo samopoštovanje, pomalo počinje gubiti sram. Slijedi faza "prihvaćanja identiteta", u kojoj osoba izlazi iz ormara, ali selektivno, bira kojoj će grupi ljudi prije reći istinu o svom seksualnom identitetu, hoće li uopće reći svima. U ovoj fazi također dolazi do smanjenog kontakta s heteroseksualnom zajednicom, a u sljedećoj fazi "ponosa zbog identiteta" osoba čak može početi dijeliti ljude na gay (dobre) i hetero (loše) i jedinu podršku tražiti u LGBT populaciji. Kako doznajemo od psihologinje Žegure, šesta faza je "sinteza identiteta", u kojoj ga osoba tek u potpunosti prihvaća i tako seksualni identitet postaje tek jedna od sastavnica osobe, a ne cijelo njegovo postojanje.

Prema istraživanjima provedenim u SAD-u, 56 posto obitelji izražava anti-LGBT stavove pred svojom djecom, a oko 61 posto djece koja se bore sa svojim seksualnim identitetom misli da nisu vrijedni pažnje i roditeljske ljubavi. Velika većina LGBT populacije koja osjeti da ih okolina odbacuje, u bilo kojoj fazi procesa outanja ili neoutanja, da ne zavrjeđuju ljubav, koji osjećaju stigmatizaciju i neodobravanje, traže pomoć psihologa, ne toliko psihijatara i crkve. Zato, zaključila je psihologinja Žegura obraćajući se budućim psiholozima: "Mi možemo učiniti puno!" I poentirala: "Od svih izama koji postoje – rasizma, primitivizma, šovinizma, seksizma, nacionalizma – priznajem samo – biciklizam!"