Lisabon.
Zadnji kilometri ceste nestaju pred biciklama Ive Morovića i Tomislava Barbića, dvojice prijatelja koji su na put prema dalekom Portugalu krenuli na dva kotača pogonjena pedalama. Morović, brijač iz kultne zadarske brijačnice koja se jedina može uspoređivati s legendarnom Meštrovom iz Velog Mista, iz svoga Svetog Filipa i Jakova odlučio se na put dug 3.200 kilometara. Barbić mu se priključio kasnije, u Španjolskoj, odakle su zajedno „potegli“ do Lisabona.
Mjesec dana je Morović pedalirao na svom Kona biciklu preko Italije, Francuske, Španjolske, sve do Portugala. Uglavnom u majicama kojima je „reklamirao“ svoj Sveti Filip i Jakov, sa hrvatskom zastavicom iznad stražnjeg kotača, po suncu, kiši, vjetru u leđa i prsa, sumraku i mraku, po makadamu, znanim i neznanim putevima, kroz nepregledna „mora“ maslinika. Spojio je zadarski brico Jadran i Atlantik, došao sve do mjesta odakle je čuveni Kristofor Kolumbo otplovio otkriti Ameriku. Ive se „dobacio“ do Portugala i to je filipjanskom avanturistu i sportašu-rekreativcu do sada najduži i najzahtjevniji pothvat.
- Eto nakon skoro misec dana i malo više od 3200 kilometara došao sam do kraja ove avanture. Veliko fala svima vama koji ste mi pomogli i koji ste me pratili - napisao je Morović na društvenoj mreži gdje je dnevno objavljivao svoje dogodovštine i garnirao ih sa zanimljivim fotografijama, tako da je čitava Zadarska županija, a bome i Dalmacija, putovala pomoću njegovih zapisa zajedno s njim.
Nakon dolaska na cilj, stigla mu je i supruga s prijateljima u Lisabon. Malo su razgledali grad, rastavio je bicikl i spakirao ga u kutiju, te su se avionom vratili nazad, doma. Tek što je malo odmorio po povratku, sjedimo s njim na rivi u Svetom Filipu i Jakovu. Lagani burin puše, a Ivi neprestano prilaze mještani i čestitaju mu na podvigu. Ive objašnjava kako se zadnja dva dana morao obraniti od poziva novinara koji su ga željeli intervjuirati. Ne želi, kaže mi, praviti od toga neki spektakl, jer putovao je zbog sebe, a ne zbog neke medijske slave. Ipak, Slobodnu Dalmaciju i Zadarski.hr ne može odbiti, mi smo ga pratili svakoga dana i objavljivali vijesti o njegovu pothvatu. A i znamo se s Kalelarge, brijačnica i redakcija udaljene su par desetaka metara, dijeli nas tek zgrada izgorena početkom ovoga ljeta…
Kako je psihički uspio odvoziti 3.200 kilometara, odnosno po stotinjak kilometara svakoga dana?
- Ključ je bio prepustiti se putovanju. Ostaviti da se stvari događaju, ići im u suret. Onda se dobre stvari događaju. I fokusirati se na dnevni cilj, a nikako ne na krajnji. Već je prvi dan bilo vrlo teško. Kreneš razmišljati „umoran sam već nakon 10 kilometara, pa di je još 3.200, ima li ovo smisla?“ Ne možeš na takav način razmišljati, a to je poveznica i na život. Jutros ti je teško, ko će ovako još 15 godina? Tko će raditi, završiti fakultet… Fokusiraš se na dnevni, pa čak i poludnevni cilj. Idem do ručka, pa ću malo odmoriti, pa dalje, do večere. I onda kažeš, fala Bogu, proša jedan dan, manje kilometara, idemo sutra razmišljati smo o tom danu – kaže nam.
Nije osjećao da „troši“ po pet tisuća kalorija dnevno, kako je to izračunavao tempomat na mobitelu. Ništa posebno nije jeo niti uzimao energetske dodatke. Gledao je da se zdravo hrani i da spava uredno na pristojnim mjestima koliko je god moguće.
- Čitav sam život sportaš i znam svoje tijelo, u treningu sam, pripremao sam se za putovanje da budem fit. Ne volim neke puste filozofije oko svega toga, jer onda nigdje nećeš doći. Sve je kako posložiš stvari u glavi. Što je opet poveznica sa životom. Najteži je prvi korak, krenuti. I prvi brig, a onda je sve lakše – priča nam.
Putovanje je počelo iz Splita odakle se trajektom prebacio do Ankone. Tamo je odmah sreo jednoga Francuza Gilberta, s kojim je vozio jedan i pol dan.
- Bilo je svakakvih dogodovština na putu. Voziš kroz Španjolsku i – mora maslina. Nema im kraja. Na tisuće hektara, same masline, koliko ti pogled seže. I nigdje žive duše, čak niti trgovine nisu radile iako je radni dan. To me zbilja iznenadilo. A onda nas je na jednoj planini „od nikud“ odjednom napao čopor pasa. Nigdje nikoga, što sad? Jedva smo ih otjerali nekim letvama. Uhvati te panika, što ako te koji dohvati po nozi, hoće li to biti prekid putovanja. Pa da se ne probuši guma, mada sam imao i rezervne zračnice, jer sam imao 25 kilograma tereta u torbama na njoj, od šatora, vreće za spavanje, kuhala, nešto hrane, alata… Nekoliko puta me već mrak hvatao, nisam znao gdje ću zanoćiti i odjednom bi se našlo rješenje, netko bi iskrsnuo i ponudio mi mjesto za smještaj, barem za šator razapeti na sigurnom terenu. To je ta čarolija putovanja, kaže nam.
Zadarskog bricu i njegovog prijatelja, u Sevilli je u svom domu ugostio i proslavljeni hrvatski nogometni internacionalac Ivan Rakitić! Dvojica putnika popili su kod Rakitića pivo, razgovarali s njim, fotografirali se za uspomenu, a na odlasku im je legendarni Raketa darovao svoje potpisane dresove.
Niti tu stvari nisu bile jednostavne. Ivan živi na potpuno suprotnom kraju grada pa su dodatno trebali pedalirati do njega i nazad, ali kako to propustiti? I nastavak putovanja bio je uzbudljiv, suočili su se s jakim vjetrom u prsa i kišom, a ovoga puta pomoglo im je ime - Luke Modrića!
- Idemo na zapad kroz Huelvu pa prema Portugalu na mjestu gdje brod vozi preko rijeke između dvije države. U Huelvi se slikamo s kipom Kolumba i saznajemo da je baš iz luke u Huelvi krenuo na svoje čuveno putovanje, možda i najpoznatije svih vremena. Nakon izlaska iz grada postoje dva mosta. Jedan autocesta, a drugi lokalni. I baš taj drugi je zatvoren zbog radova. Dolazi zaštitar i primjećuje našu zastavu. Jučer nas je ugostio Ivan Rakitić, a danas nam vrata otvara Luka Modrić. Zaštitar odmah kaže "Luka Modrić! Real Madrid!", ja dodajem "Mateo Kovačić". Smije se i otvara nam ogradu, pušta nas i kaže da će javiti kolegi s druge strane. Tako je i bilo, čekala nas je otvorena ograda. Spasio nas je – prepričava Morović.
Putem su mu pomagali i neki iseljenici iz zadarskog kraja koji žive u gradovima kroz koja je prolazio, ali i potpuno nepoznati stranci koje je prvi put u životu vidio. Jedan ga je dječak u Italiji iz automobila u prolazu pozdravio „Croatia, we love you“…
- Tamo si sam na putu, prepušten si sebi i to ti nevjerojatno da snage za dalje. Ili voziš uz brdo, a čovik prolazi i digne ruke s volana da bi ti zapljeskao. Brdu nikad kraja. Ali znaš da je iza dol, pa ćeš nizbrdo. Tako je i u životu. Uvik je nešto. Dok sam vozio sam, imao sam vitar u leđa, kad se pridružio prijatelj, imali smo vitar u prsa. Uvik nešto… kaže Morović.
Pitamo ga, je li koga ošišao putem do Lisabona, barem za popuniti proračun?
- Mladi turisti backpackersi sviraju gitaru sa šeširom na ulici, a meni je palo na pamet ako mi pofali šoldi putem da stanem na trg i – ošišam nekoga, za 2 eura po glavi. Kao pravi brico na pedalama. Bila je to rezervna opcija, ali na svu sreću nije bilo potrebno, kaže Morović ističući kako je zahvalan i poslodavcima brijačnice što su ga pustili na put.
A sad ga čeka čitava kolona mušterija koji su za vrijeme njegova puta – zarasli! Bit će mu teže sad šišati nego pedalirati. Ali bit će zato ove zime pred zrcalom priča u izobilju…
- Kad sam se vratio još više volim moje Filipjance i moje Zadrane. Odeš li na ovako dalek put, još bolje shvatiš kako je lip život kojega živiš doma. Ali nisam se bojao. Ljudi bi manje ratovali kad bi više putovali. I uvidjeli da onaj za koga misliš da ti je neprijatelj, da će ti baš on pomoći na putu. Trebamo biti otvoreni prema životu i svim ljudima. Ne gledati ih po vjeri, naciji, boji kože... Biti pravi čovik, normalan, otvoren prema životu. I onda se dobre stvari događaju - zaključuje Ive Morović.
Brico na pedalama.
