Evo što je Sefi rekao na dodjeli nagrade Slobodne Dalmacije za životno djelo: ‘Nima Splita do Splita, ni grada do Zadra!‘

Abdulah Seferović je bio maestralan novinar i fotoreporter. Kao rijetko tko prije njega, u Slobodnoj Dalmaciji uspijevao je od dva temeljna novinarska elementa – riječi i slike – stvoriti nenadmašnu reportersku priču, vijest ili komentar.

Seferovićev interes za kulturno istraživanje, duboko razumijevanje društvenih procesa i strast za novinarskim bilježenjem, uzdigla ga je među ponajbolje novinare-fotoreportere i fotoreportere-novinare u povijesti Slobodne Dalmacije. Seferović je riječju i slikom bilježio život u njegovoj suštini, a kad god je mogao zarezivao je dublje u to stvarnosno tkivo i na površinu iznosio ono nevidljivo, a svima zajedničko, duboku prožetost osjećajem pripadnosti mjestu, poklanjajući jednaku nesebičnu pažnju njegovim malim ljudima i naizgled nevažnim svakodnevnim događajima, kao i ljudima i događajima koji su tu svakodnevicu nezaustavljivo mijenjali.

Bilježeći tu materijalnu i nematerijalnu događajnost kao novinar trajno fasciniran snagom fotografije Seferović je Zadru izgradio veličanstven monument, ne samo novinski već i intelektualni. Ponajprije kroz tri desetljeća na stranicama Slobodne Dalmacije, zaigran okupirajućim temama kulturne i društvene preobrazbe poslijeratnog Zadra, a kasnije, odlaskom u mirovinu, kroz svoj publicistički rad, zadužujući Slobodnu Dalmaciju i Zadar za svoju neprocjenjivu ostavštinu. Seferović se potvrdio kao istraživač (povijesti zadarskog kazališta, lutkarstva i fotografije) bez premca i kamen temeljac zadarske novinske kritičke misli, ne samo o Zadru poslije Drugog svjetskog rata, već i kao neizostavan protagonisti tog vremena u kojem je osobno neizmjerno doprinio.

Za svoj novinarski, fotografski i publicistički rad dobitnik je brojnih domaćih i međunarodnih priznanja, dio je međunarodne „kuće slavnih” kazališnih lutkara, njegov fotografski opus uvršten je u kanon hrvatske novinarske dokumentarističke („life”) fotografije, njegova istraživanja o povijesti zadarske fotografije, primarno objavljivani na stranicama Slobodne, učinile su taj jedinstveni fenomen kunsthistoričarskim relevantnim ne samo u Hrvatskoj nego i svijetu.

Novinarskih erudita kakav je Seferović danas je sve manje, ne samo u našoj kući, nego uopće u profesiji koja prolazi kroz još jednu materijalnu, ali i duhovnu krizu. Seferović je kroz svoj radni vijek u Slobodnoj Dalmaciji prošao na desetke takvih, nekad dužih nekad kraćih razdoblja, ali nikad zbog toga nije odustao od temeljnog postulata novinarskog zanata: svjedočenju i bilježenju života.

Seferović nije samo novinarski doajen, on je postao trajna veličina bogate zadarske novinarske tradicije, zadarska kulturna i intelektualna referenca, gorostas skriven u sjeni crno-bijele fotografije koji nas svaku malo na svom „ZadaRetru” opominje da prolaznost može biti čvrst oslonac ako je prihvatimo kao egzistencijalni smisao. Sefi nas je naučio kako nema boljeg poziva od novinarstva koje tu životnu istinu može bolje zabilježiti.

Abdulah Seferović Sefi (Banja Luka, 1934.). Diplomirao slavistiku (Filozofski fakultet u Zadru, 1961.), glumac (Narodno kazalište u Zadru, 1955.-1962., Kazalište lutaka, 1962.-1964.), novinar i fotoreporter (Slobodna Dalmacija, dopisništvo u Zadru, 1964.-1993.). U mirovini istražuje prošlost zadarskoga kulturnog i građanskog identiteta, objavljuje knjige, monografije i članke o zadarskoj prošlosti, ponajviše o kazalištu, lutkarstvu i fotografiji.

Seferović je došao u Zadar 1955. godine kad se trebao otvoriti Filozofski fakultet. Kako je početak rada odgođen za 1956. godinu Seferović se u međuvremenu angažirao u tadašnjem Narodnom kazalištu kao dramski glumac. To su bile njegove "najvruće" godine: fakultet, kazalište, Zadar mali grad sa svega 20 tisuća stanovnika sav u ruševinama i puno mladih ljudi koji nisu imali ništa osim svoga duha. U Zadru će upoznati svoju buduću suprugu Nadu, tadašnju splitsku studenticu, s kojom je zasnovao obitelj i nepovratno se vezao za Zadar.

Kad je 1962. godine ukinuto Narodno kazalište, Sefiju se nije išlo iz Zadra pa se "preselio" u Kazalište lutaka. Već ranije je sudjelovao u nekim njihovim radovima, a danas se cijeni njegova režija u predstavama „Mačak Tošo” i „Zlatni pjetlić”, s dotad neuobičajenim izričajima na lutkarskoj sceni.

Seferović se fotografijom počeo baviti 1964., kada na nagovor Nikice Marinkovića dolazi u Slobodnu Dalmaciju. Uz Jandru Širinića, dugogodišnjeg urednika i voditelja Dopisništva, bio je desetljećima sinonim za Slobodnu Dalmaciju u Zadru.

Ulaskom u novinarstvo Seferović nije mogao zaboravio kazalište i lutkarstvo. Za Slobodnu piše prikaze i osvrte na kulturna događanja, a kao reporter i fotoreporter perom i kamerom obilazi grad i okolicu stvarajući pozamašan arhiv dokumentarističke građe, od Paga i Ravnih kotara, do Bukovice i izgradnje poslijeratnog porušenog grada. Preko 400 Seferovićevih fotografija iz tog razdoblja, od sredine 60-ih do kraja 80-ih, danas su čuvaju u fotografskoj zbirci zadarskog Narodnog muzeja.

Seferović je aktivan dio poslijeratnog kulturnog i intelektualnog života Zadra i kruga Zadrana koji se okupljaju oko Narodnog kazališta, Kazališta lutaka i fotografskog ateljea braće Brkan, mjesta susreta i druženja književnika, novinara, pjesnika, kao što su Luko Paljetak i Roko Dobra. Društveni impakt tih „institucija” na Zadar za Seferovića će ostati neiscrpno područje analize mnogih kulturnih i umjetničkih pojava do današnjih dana.

Od 2002. godine počasni je član Hrvatskog centra UNIMA-e. Na Međunarodnom lutkarskom kongresu u Rijeci 2004. godine, postavio izložbu o razvoju hrvatskoga lutkarstva. Autor je sličnih izložaba u Splitu i Zagrebu 2007. godine te izložaba o stvaralaštvu Branka Stojakovića (Zagreb 1996., Osijek 2009.). Najnoviju studiju „Moje lutke, moji snovi” posvetio je svojem velikom prijatelju Zvonku Festiniju (Karizmatični bard hrvatskog lutkarstva, Zagreb, 2015.).

Godine 2012. Rovinj Photodays nagrađuju Seferovića za životno djelo, kao svojevrsno priznaje za monografiju Photographie Iadertina, enciklopediju zadarske fotografije, za koju je 2009. godine dobio Nagradu grada Zadra.

Crno-bijela fotografija Abdulaha Seferovića stilski je svrstana među ekspresivno-dokumentarističku, tipičnu za life fotografiju, u tradiciji Toše Dabca, Milana Pavića, braća Ante i Zvonimira Brkana, Mladena Tudora i drugih.

Godine 2008. do 2018. sam vodi, uređuje i piše web stranicu ZadaRetro, mozaik, kako je to on sažeo, „ogleda i dokumenata nastao u dugogodišnjoj potrazi za sadržajem pojma zadranizam koji neće biti oznaka nove vrste tradicionalnoga dalmatinskog kampanilizma, a još manje lažne političke svijesti. U pitanju je potraga za korijenima zadarskoga građanskog identiteta, presječenima tijekom dvaju svjetskih ratova i poraća; drukčije rečeno, zainteresiranost za duh grada i za sve ono što može potaknuti imaginativni doživljaj gradske prošlosti i sadašnjosti." Stranice ZadaRetra danas se čuvaju u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a nakon gašenja 2019. zbog troškova održavanja stranice (u Zadru nije mogao naći sredstva!), akcijom Slobodne Dalmacije ZadaRetro 2020. postaje dio digitalne arhive Zavičajne zbirke Gradske knjižnice Zadar.

U 2018. godini Hrvatska televizija o Seferoviću snima dva dokumentarna filma, "Dobri duh Zadra" i "Grad po mjeri Sefija".

Godine 2014. Slobodna Dalmacija objavljuje „Zadarski vremeplov” Abdulaha Seferovića, zbirku crtica i fotografija iz bogate zadarske prošlosti, svojevrstan nastavak čuvene rubrike Slobodne Dalmacije „Zadranima malo poznato”.

Godine 2017. dobiva priznanja “Zvonko Festini” za životno djelo u lutkarstvu.

Na vijest o nagradi za životno djelo Slobodne Dalmacije, prisjetio se Ranka Marinkovića i njegovog don Florija u „Gloriji”: „Nisu ovi veliki spektakli za našu malu župu“!