Kako izgleda autobusna stanica budućnosti? Odnosno, kako bi već danas trebala izgledati jedna autobusna stanica kao mikrolokacija u zelenom gradu?
Za početak, mogao bi to biti modularan i samoodrživ sustav koji bi svojom funkcionalnošću, dizajnom, novom tehnologijom i praktičnošću omogućio građanima da ih lakše koriste. Imala bi solarne panele i zeleni krov koji bi služio kao obrana od kiše, vjetra ili od prejakog sunca. Infoploča s obje strane nudila bi informacije o voznom redu, turističkim atrakcijama i zabavi u gradu, a tu je i prostor za parkiranje bicikla i spremnici za odvajanje otpada. Autobusna stanica budućnosti koju smo upravo opisali zove se “Adio vitre” i rad je troje mladih arhitekata: Nole Bokun, Romane Dusper i Gite Grah. Njihov rad modularni je sustav autobusnih stanica u gradu, koncept potiče iz problematike zadarskog javnog prijevoza, a njime se pokušao postići „branding“ ovih lokacija prepoznatljivom formom i pamtljivim dizajnom. Boravak na ovakvoj autobusnoj stanici nudi opuštenu atmosferu i smanjenje razine stresa, a važna je činjenica kako je njezin dizajn prilagođen i slijepim i slabovidnim osobama.
Upravo ovo rješenje proglašeno je najboljim i najkompletnijim na ovogodišnjoj Gradionici gdje je 18 mladih i kreativnih autora iz cijele Hrvatske ponudilo svoje viđenje i ideje kako bi autobusne stanice trebale izgledati u modernom zelenom gradu. Te mikrolokacije o kojima malo razmišljamo ili često na njih uopće ne obraćamo pažnju, javna su mjesta čekanja i susreta, točke informiranja te jedno od najpotentnijih mjesta za primjenu zelenih rješenja i IT tehnologije. One su i dio identiteta Grada, zbog čega trenutna kataloška rješenja bez identiteta, neprilagođena klimi i podneblju te u raskoraku sa suvremenim potrebama i tehnologijom često čeznu za promjenom. Upravo to i jest bio razlog zašto je četvrta po redu radionica o zapuštenim gradskim prostorima, koju organizira Društvo arhitekata Zadra u suradnji s Gradom Zadrom i udrugom Eko-Zadar, posvećena intervenciji u ovaj javni dio grada.
Drugo mjesto osvojilo je estetski dopadljivo i odvažno rješenje koje izlazi izvan okvira „čekaonice“ nazvano STANIca, čiji autori Frane Marinovića, Ivone Žabek i Ivone Peša potiču na korištenje javnog prijevoza putem atraktivnih „bivaonica“. Iako tehnički teško izvedivo u smislu sustava stanica, žiri smatra kako bi se ovaj rad mogao promatrati kao pojedinačna skulpturalna atrakcija. Trećim najboljim rješenjem proglašen je rad GIBAnica, autora Franke Omazić, Petre Omazić i Matka Puntijara koje nudi dinamiku izgleda same stanicu kao i kretanja kroz nju, kako mu i samo ime sugerira. Stanicu čine dva osnovna elementa: zeleni okvir, kojeg mijenja priroda, i pokretni paneli, kojima upravljaju korisnici zbog čega taj kadar nikad nije isti.
