Čovjek je eksperiment, a život poniženje u kojem nema prostora za pobunu i promjenu. Institucije su inertne sklone zlostavljanju, često iz čiste zabave, a čovjek postaje zamorac morbidnim manipulantima. Čovjek sa socijalnog dna se rađa gol i umire gol, između toga stoji samo bol.
Jasen Boko, „Uzbudljiva završnica“
Sparna ljetna večer, petak 20.kolovoza 2021. Kolone turista se polagano i besciljno cijede zadarskim ulicama i trgovima. Sa svih strana dopire glasna glazba. Crkva sv. Dominika. Vrućina. Prašina. Premijera predstave nezavisnog kazališta Dragon teatar. Po prvi put u povijesti zadarskog teatra čak dvije predstave prema djelima Georga Büchnera: Leonce i Lena, Woyzeck. Jedina kazališna predstava nakon zatvaranja Zadarskog kazališnog ljeta. Institucije kolektivno odmaraju. Svoj odmor naplaćuju skupim najmovima, ili odbijenicama programa pod izlikom programske nekompatibilnosti ili pred određenošću programa koje su božanskim vijećima determinirane godinama unaprijed.
Kultura je na samrti, što zbog inertnosti institucija, što zbog pandemijskih mjera koje vrijede za kulturu, ali ne i za obližnje kafiće i restorane gdje ljudi jedni drugima sjede u krilu.Sreća je što kulturna muka sadašnjeg trenutka savršeno komunicira s predstavom o kojoj je riječ.
Dragon teatar je možda sasvim nesvjesno pogodio ovog puta u samu srž problematike.
Autor djela prema kojima nastaje predstava široj publici je nepoznat iz banalnog razloga jer je još uvijek i na žalost hrvatskog naroda ne preveden.
George Büchner njemački je dramski pisac rođen u pokrajini Hessen 1813. godine. Njegov kratki životni vijek urodio je brojnim dramskim plodovima koji i danas suvereno vladaju svjetskim pozornicama, a Woyzeck, nedovršena drama, postaje jedna od najizvođenijih njemačkih drama uopće.
Georg Büchner je od rane mladosti pokazivao svoje izražene intelektualne sposobnosti te je, nastavivši obiteljsku tradiciju, krenuo na studij medicine u Strasbourg u Francuskoj. Njegova se medicinska naobrazba uvelike odražava na Woyzecku, posebno u tkanju lika liječnika i odnosu prema medicini koja stoji rame uz rame uz dehumanizirajući vojni sustav.
Smatra se da je Büchner pripadao pokretu Mlade Njemačke, socijalistički orijentirane, a glavna joj odrednica polazi iz njena pozivanja na sekularnost i socijalnu jednakost. Mnogi su pripadnici ovog pokreta, pa i sam Büchner, bili daroviti pjesnici i pisci, no bez obzira na sanjivo stvaralaštvo romantizma koje je obuzimalo Europu, njihova je težnja bila na trezvenom razgovoru o političkoj i društvenoj nepravdi. Upravo u takvu kontekstu Büchner svojim dramskim djelovanjem pokreće nove tendencije njemačkog stvaralaštva te izlazi iz ustaljene poetike ranog 19. stoljeća koja je vladala Njemačkom, a i Europom, oslanjajući se na djelovanje Goethea i Schillera koji u umjetnosti vide idealizaciju i put k otkriću. Nadilazi pojam drame kao univerzalne istine o otkrivanju životnih univerzalija te temelji svoje dramsko stvaralaštvo na socijalno-političkom realizmu. Možda su upravo ovi radikalni potezi u njegovim dramama razlog zbog kojega je prihvaćanje, pa čak i samo njihovo izvođenje bilo odgođeno i nekoliko desetaka godina.
Büchner je tijekom svojega života napisao tri dramska teksta: Dantonova smrt (1835.), Leonce i Lena (1836.) i Woyzeck (1837.), nedovršenu dramu inspiriranu stvarnim događajem.
Može djelovati čudno što pored djela s izrazitim tragičnim osjećanjem i snažnim uporištem u realnosti u Buchnerovom opusu stoji i jedna komedija koja sliči na bajku, Leons i Lena .
Leonce i Lena
Leonce i Lena djelo je koje se smatra komedijom, ali zapravo je satira zastrta humorom. Napisana je u proljeće 1836. godine za natječaj "za najbolju komediju u prozi ili stihu u jednom ili dva čina" koji je sponzorirao stuttgartski izdavač Cotta. Međutim, Büchner je propustio rok za prijavu i predstava mu je vraćena nepročitana. Premijerno je izvedena gotovo 60 godina kasnije, 31. svibnja 1895., u izvedbi kazališta Intimes iz Münchena na otvorenom, u režiji Ernsta von Wolzogena, ilustrirajući činjenicu da je Büchner istaknut kao pisac tek u 20. stoljeću.
Erich Kästner smatrao je Leoncea i Lenu jednom od šest najvažnijih klasičnih komedija na njemačkom jeziku.
Koliko se Dantonova smrt i Woyzeck svojim gubitkom koturni i spuštanjem u svijet običnog i svakodnevnog odvajaju od klasične tragedije, toliko se Leonce i Lena odvajaju ne samo od tradicionalne komedije, nego i od one stvarnosti kojoj i Danton, i Lenz, i Woyzeck toliko duguju. Buchnerova tragična književnost izvodi pred čitaoce istinite junake, uzete iz života, i to iz „nižeg“ života. Komedija, naprotiv, upošljava prinčeve i princeze i odigrava se u svijetu „uzvišenog“ i nerealnog, izmišljenom svijetu iluzije.
Ali, kakav je status iluzije?
Princ Leons iz carstva Popo i priceza Lena iz carstva Pipi, obećani jedno drugome po odluci vladarskih kuća, pokušavaju, svatko za sebe, pobjeći od predodređene sreće. Svijet je, međutim, zatvoren krug. Kada stigavši ponovo u točku iz koje su pošli, skinu maske i nađu ono od čega su vjerovali da su pobjegli.
Nad beskonačnim komičnim i para komičnim nadmudrivanjem male komedije lebdi izvjesna sjenka nesreće koja sugerira kako je osjećanje nesreće sadržano u samoj činjenici da se živi. Leonce i Lena ostali su komedija jer „luda“ o kojoj govori Valerio ima dva lica. Prvo je očajanje koje obuzima i ostale Buchnerove junake suočene s nepopravljivom ravnodušnošću jednog nevjerojatno stvarnog svijeta. Drugo je lice dvorske lude, koje svjesno zanemaruje taj stvarni prizor.
U ulozi Kralja Petra Vladara kraljevstva Popo izvrsno se i karikaturalno snašao mladi glumac Kazališta lutaka Zadar Dominik Karakašić. Kralj Petar zaboravljivi je vladar koji se često zapetlja u vlastitu zbrkanu filozofiju. Želi svog sina Leoncea oženiti i predati mu kraljevsku vlast. Dominik, uz polugolog kralja, koji sugerira komparaciju s Andersenovim carom iz „Carevog novog ruha“ igra i Valeria, pratitelja princa Leoncea. Mogli bi ga opisati kao hedonistu u njegovoj zaokupljenosti hranom, pićem i ugodnim životom, a ovaj grubo materijalistički aspekt njegova lika u potpunoj suprotnosti sa sanjivom, kontemplativnom melankolijom Leoncea.
Princa Leoncea, prestolonasljednika Popa pompozno, Hamletovski uvjerljivo i dinamično igra Goran Vučko, član ansambla Kazališta Virovitica. Lik Leoncea otužan od melankolije, ne može podnijeti neiskrenosti i plitkosti dvorskog života i političkih odgovornosti. Iako svjestan svoje dužnosti prema očevim željama, bježi iz carstva.
Princezu Lenu, prestolonasljednicu kraljevstva Pipi, igra Lucija Matković, Zadranka, studentica pete godine MA na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Lena se poput Leoncea boji ideje o dogovorenom braku i nije u stanju shvatiti zašto država mora "zabiti čavao u dvije ruke koje se nikada nisu tražile". I ona bježi sa kako bi izbjegla prijetnju nametnute sudbine. Lucija Matković igra i Rosettu, konkubinu princa Leoncea, duhovito i poetično u savršeno razigranoj i čini se pedantno koreografiranoj mizanscenskoj igri. Rosetta „voli“ Leoncea ili njegov „položaj“, ali zauzvrat se Leonce prema njoj ponaša proročki okrutno. Prema riječima Leoncea, "dosadno je voljeti je", i čini sve napore tijekom njihova susreta kako bi ugušio preostali osjećaj koji gaji prema njoj.
Predsjednika tajnog vijeća jednog od bezličnih, nabrijanih službenika dvora Popo, koji se trenutno klanjaju svakoj kraljevoj riječi, igraju Dominik Karakašić i Goran Vučko, vješto se izmjenjujući u različitim scenama. Predsjednik je skiciran frakom, cilindrom i najzad predimenzioniranim prednjim zubima, koji podsjećaju na neku vrst glodavca feudalnog sustava, a ujedno pružaju pregršt uspjelih komičnih, glasovnih i mimičkih mogućnosti izražavanja.
Predstava završava maskiranom scenom u kojoj se gosti predstavljaju kao kartonski „Mehanizam ljubavi“. Redateljica kroz mehanizam postavlja klišej bračnog života i braka kao institucije. Poput virusa prikradaju se pomno odabrani njemački izrazi, dok sam kraj biva potpuno izveden na njemačkom jeziku u dijalektu pokrajne Hessen u čast samog neprevedenog pisca. Najuglednije njemačko književno priznanje koje od 1923. godine dodjeljuje Njemačka akademija za jezik i književnost Deutsche Akademie für Sprache und Dichtung, nosi naziv Nagrada Georga Büchnera, Georg-Büchner-Preis.
Predstavu je popratila pomno probrana glazba barokne Venecijanske skladateljica Barbare Strozzi koja je bila jedna od najvažnijih skladateljica talijanskih kantata i baroknih arija. Njezina osjetljivost na tekst i eksperimentiranje s oblikom i stilom ponudili su nijansu i visoku razinu emocionalne osjetljivosti podatnu za scensku glazbenu pratnju predstave Leonce i Lena.
Woyzeck
Nakon kraće pauze, publika je uronila u tamni svijet drame, u drugi dio jedinstvenog ljetnog događaja , predstavu Woyzeck.
Priča je to o vojnom brijaču Woyzecku koji zbog teškoga imovinskoga stanja i potrebe za prehranjivanjem obitelji daje vlastito tijelo u svrhu liječničkih eksperimenta. Tragičnost Woyzeckova lika proizlazi i iz ubojstva kojega je počinio u kojemu stradava njegova ljubavnica Marie, žena s kojom ima nezakonito dijete. To se ubojstvo događa u naletu ljubomore i ogorčenja izazvanih njezinom prevarom. Determinizam Woyzeckova lika, te specifična stilska jednostavnost ovoga dramskoga teksta otvorili su vrata za mnoga iščitavanja i dopisivanja određenih scena te dorađivanje završetka drame. Upravo je zbog svoje fragmentarnosti i nedovršenosti, ovaj dramski tekst postao zanimljiv mnogim dramaturzima i redateljima.
U drami Woyzeck, pisac opisuje ljudsku bespomoćnost uspoređujući često čovjeka s majmunom, dresiranim subjektom. Ovu tvrdnju potvrđuje sama interpretacija lika Woyzecka koji je istovremeno individua i kreatura bez vlastita identiteta, predstavnik obespravljene mase. Osim međuodnosa koji je vidljiv kod ovih dvaju drama, uviđa se paralelu između Woyzecka i Otella, ističući da su oboje prevareni (ili naizgled prevareni) te da reagiraju na isti ljubomoran način. Misao koju iz ovoga razmatranja i dovođenja Woyzecka u vezu s Otellom možemo zaključiti jest ta da je svaki čovjek samo čovjek, a možemo ju zamijetiti i u Dantonovoj smrti i u Woyzecku. Protuprirodno je stanje ono u kojemu takvo što ne važi i u kojemu se duhovne ili moralne razlike među ljudima nastoje utemeljiti na njihovim imovinskim stanjima i socijalnim statusima. Sam dramski izraz protagonista potvrđuje ovu tvrdnju budući da Woyzeckove riječi neprestano šetaju među klasnim položajima.
Woyzeck je drama koja se može okarakterizirati modernom, koja iznosi tragičnog junaka iz prašine i njegovu istinsku izmučenu psihologiju, prva tragedija radničke klase. Bez obzira na to što je dramski tekst ne samo nedovršen, već i postoje četiri verzije samoga teksta iz kojih je moguće crpiti inspiraciju, njegov je utjecaj na modernu njemačku dramu bio odlučujući, u prvome redu na Brechta i Wedekinda. Woyzeck je inspirirao i mnoge redatelje, a stilski je često smještan što među naturalističku, što među ekspresionističku dramu.
Oslanjajući se na spomenutu fragmentarnost redateljica Maja Šimić, po primarnoj vokaciji, uz akademsku izobrazbu, profesorica hrvatskog jezika i književnosti, slobodoumno i smjelo uspostavlja veliko dramaturško skraćenje. Skraćenje svega nepotrebnog, svih ponavljanja i viškova i vodi predstavu „in medias res“ .
U tijeku je cirkuska predstava u kojoj izvikivač s dresiranim konjem pokazuje okupljenom mnoštvu trikove. Scena je od posebne važnosti u kojoj na površinu izlaze Büchnerova promišljanja o dehumaniziranom stanju duha maloga čovjeka. Središnji je protagonist opisan kao siromašan vojni brijač kojega promatramo u središtu drame kojeg tumači Dominik Karakašić, zagasitim ali snažnim tonovima poniženog vojnika.
U drugoj sceni susrećemo Marie, Woyzeckovu ljubavnicu s kojom ima izvanbračno dijete. Marie je posrnula u nevjeru te skriva naušnice koje je dobila od svog novog ljubavnika Kapetana. Marie igra Lucija Matković koja nakon slatkih uloga princeze i konkubine iz prethodne predstave, suvereno ostvaruje lik posrnule žene, majke, ljubavnice, pokajnice.
U idućoj sceni uvodi se lik od posebne važnosti za promatranje razvoja misli drame, liječnik. Slijedi njegovo prikazivanje Woyzecka kao eksperimentalnog subjekta. Saznajemo da je Woyzeck podvrgnut mnogim eksperimentima pomoću kojih dolazi do dodatnih financijskih sredstava kojima skrbi za obitelj. Jedan od eksperimenta kojemu ga je liječnik podvrgnuo odnosi se na hranjenje Woyzecka isključivo graškom te promatranje učinka navedene prehrane na njegovo fizičko i psihičko stanje. Studija Woyzeckova dehumaniziranog stanja nastavlja se od odnosa s liječnikom prema razgovoru s Kapetanom kojega brije. Ovaj razgovor, a posebno nasilna intimnost koja nastaje u pritisku Woyzeckove britve uz kapetanovo lice, razotkrivaju svu Büchnerovu genijalnost u kreiranju uvida u elementarnu otuđenost lika te njegovu psihološku i socijalnu predodređenost.
Ulogu Liječnika i Kapetana bravurozno tumači Goran Vučko. Liječnik podsjeća na ozloglašenog doktora Mengelea, a Kapetan na sve bahate kapetane svih vojski svih vremena. Redateljica izvršava sintezu pripadnika vojne kaste sublimirajući ih u jednog samodostatnog lika Kapetana. Oba lika su oličenje rigidnih i inertnih masa koje održavaju institucije na životu, a pojedince na samrti..
Zatim uočavamo rast napetosti između Marie i Woyzecka koji ju napada i optužuje za nevjeru. Njegovo će stanje nastaviti degradirati što možemo pratiti u pomno izrežiranoj sceni fizičkog odnosa Marie i Kapetana dok simultano Woyzeck doživljava svojevrsni lom. Svaka riječ koju Woyzeck izgovara nije ondje slučajno, njegove su riječi odraz besmisla njegova postojanja, svojevrsna nesvjesna auto analiza. Slijedi okršaj Woyzecka i Kapetana kao i okrutan kraj odnosa Marie i Kapetana. Nakon umorstva promatramo Woyzeckovo stanje poremećene svijesti, on zapada u paniku i pokušava pronaći nož kojim je ubojstvo počinio. Mrtva Marie preuzima priču proročke babine bajke , metafore Woyzeckova položaja, njegove usamljenosti, napuštenosti i jada . Potresnu sliku djeteta koje plače u potpuno mrtvom i pustom prostoru lako je dovesti u vezu s glavnim junakom drame , pogotovo poslije ubojstva Marie, ali i prije njega.
Bajka naglašava kontrast između Woyzecka i svijeta, ruga se uobičajenim bajkama, njihovom smislu, njihovoj funkciji, njihovoj poruci. Provocira čin koji teži oslobođenju i buni se protiv agonije patnje. U toj „bajci“ zaista nema ničeg utješnog . Sve čime je dijete okruženo ružno je, hladno, ravnodušno. Dijete pati ali suosjećanja nema niotkud, a ni izgleda da patnja ikad prestane. Bajka završava prezentom: na kraju priče, dijete, samo samcato, i dalje plače. Ta slika ne izaziva sažaljenje nego užas. Otvoreni kraj Buchnerovih djela podcrtava bespomoćnost tog užasa.
Za kraj citirala bih izvrsno promišljanje Jasena Boke kako je „O aktualnosti Woyzecka danas suvišno trošiti riječi, vrijeme koje je slijedilo Büchneru pretvorilo je ovu dramu u jednu od rijetkih modernih tragedija, a čovjeka u bezličnu, manipuliranu jedinku, potpuno otuđenu od sebe i ljudi koji ga okružuju…Čovjek je eksperiment, a život poniženje u kojem nema prostora za pobunu i promjenu. Institucije su inertne sklone zlostavljanju, često iz čiste zabave, a čovjek postaje zamorac morbidnim manipulantima. Čovjek sa socijalnog dna se rađa gol i umire gol, između toga stoji samo bol.