"Fragmenti" je naslov izložbe Dragana Jelavića, koja će u ponedjeljak, 26. listopada, biti postavljena u zadarskoj Gradskoj loži. Kako je Dragan i predsjednik zadarskog HULU-a i profesor likovne kulture u osnovnoj školi, a i naš dugogodišnji kolega na mjestu grafičkog urednika, nije nam falilo motiva za razgovor.
Fragmenti su nešto novo u njegovom stvaralaštvu, što veseli i njega i nas. Po onome što smo od tog ciklusa imali prilike vidjeti "online", bit će to ugodna zadarska večer. Ako korona dotad ne umiješa prste, dodaje Dragan.
Ako si mogao čekati četiri godine do ovog ciklusa, možeš i još koji dan...
– Otprilike tako, možda tri godine ne sjećam se baš, ali uglavnom u ovom obujmu i varijantama još nigdje nije bilo izloženo. Jedan mali dio sam izložio u galeriji zadarskog HDLU Kapetanova kula, i dio u prekrasnom njemačkom gradu Paderbornu prošle godine, ali to je tek četvrtina svega.
Kad smo se prvi put čuli u vezi ovoga, spomenuo si mi kako su "Fragmenti" nešto sasvim novo... Po čemu sve?
– Za mene je novo, a vjerujem i za mnoge koji posjete izložbu, koji znaju što sam radio do sada, vidjet će da su slike izišle u treću dimenziju, mada se po koloritu moj rad lako prepozna. Kako radim razne stvari od drva u radionici u sklopu atelijera, od ostataka stvorila se slika vrlo bliska mojim prethodnim radovima, samo je izišla u 3D....
U jednom predgovoru za tvoju izložbu, njemački umjetnik Wolfgang Brenner bilježi kako si se sve više odvajao od svojih ranijih djela, apstraktnih pejzaža, da bi došao do estetskog jezika fragmentara. Kako taj i očiti i opipljivi umjetnički prijelaz izgleda u mentalnom procesu?
– Da, tu večer kada sam složio prvu kompoziciju nisam mogao spavati, od nekakve pozitivne uzbuđenosti. Stvarno se dogodio taj izlaz u treću dimenziju. Odmah sam to objavio na Fejsu, jer ako nisi objavio na Fejsu, ko da nisi ništa ni napravio. Reakcije su bile fantastične, gotovo kao moje. Mada, našlo se i onih koji su pokušavali pronaći gdje sam ja to skinuo, od kud sam ukrao... ali bez uspjeha, jer se to zbilja dogodilo u mojoj glavi, a u njoj ponekad ni ja sam ne znam što se sve događa.
'Slobodna' i sloboda
Primjećuje Brenner i kako "konstruiraš i dekonstruiraš, istražuješ senzualnu osjetilnost predmeta i korištenje materijala kao slikarski medij". Za to je potrebno i malo marangunske vještine, reklo bi se?
– Svakako, obožavam raditi u drvu. Radim razne reljefe, skulpture, stolice, lampe... U sklopu atelijera imam i radionicu za drvo tako da kad bi me pitao što mi je draže, slikanje ili obrada drva, ne znam što bih ti odgovorio. Ovisno o raspoloženju... Možda se zato sve to i spojilo u "Fragmentima", i drvo i slikanje.
Radio si barem 15 godina u "Slobodnoj", a i ona je prošla svoje prijelaze i transformacije. Sjetiš li se ičega od toga?
– Lipo je to bilo vrime. Sjećam se ljudi, velikih ljudi, od kojih mnogi više nisu s nama, čak i ne mogu vjerovati da su svi oni otišli. Sjećam se i da sam davno bio u zadnjoj postavi ugašene i meni jako drage Nedjeljne Dalmacije.
Sandro Pogutz kao urednik i ja kao grafički urednik napravili smo prilog "Lice", koji je bio prvi u potpunosti napravljen na računalu. Do tada se lijepilo kao nekad. Svakako bih iskoristio priliku i pozdravio ekipu u "Slobodnoj" s kojom sam radio. Bilo je baš zanimljivo.
Radiš kao profesor likovnog odgoja. Sad radiš s djecom a ovdje si radio s novinarima. Čovjek ne zna je li to najbolja ili najgora priprema...
– Sve se promijenilo, pogotovo u ovo današnje vrijeme. Škola se u potpunosti promijenila, ja se baš i ne slažem sa svime što se događa. Jednom sam pročitao da je Korado Korlević napisao kako ovo što se radi sa školom izgleda kao da mrzimo svoju djecu. U potpunosti bih se složio s time. Kad govorimo o novinarima, znaš i sam da se često spominje riječ sloboda: koliko je koji novinar slobodan, koliko može biti slobodan... E, nažalost, djeca u našoj školi danas nemaju slobodu, korona ili ne, djeca su zatočena u toj ustanovi kao u zatvoru, i mi zajedno s njima. Potpuna psihijatrija, to će imati puno teže posljedice od korone. Ja im pokušavam objasniti da im slobodu nitko neće darovati. Za slobodu se treba izboriti. Tako je i u kreativnom procesu. Ali sa slobodom se treba znati i nositi.
Hvali Rijeku, drži se Zadra
Karijera ti ide uzlaznom putanjom, od jugoistoka ka sjeverozapadu, od rođenja u Ravči i osnovne u Vrgorcu, fakulteta i zaposlenja u Splitu, do adrese stalnog prebivališta i atelijera u Zadru. Do mirovine ti ne gine Rijeka... Ili ti je Zadar sasvim dovoljan?
– Haha, da na takav način putanja je uzlazna, da. Zadar je lip grad, ali mišljenja sam da bi se u Zadru, a i mnogim našim gradovima, trebalo puno bolje živjeti. Teško da ću do Rijeke, ali nikad ne reci nikad, po mome mišljenju je to nekako grad možda najeuropskiji u Hrvatskoj, ali mene nikad nije posebno privlačio, kao ni Zagreb. Mada, sigurno, i jedan i drugi u ovome čime se bavim pružaju puno više mogućnosti.
Kao predsjednik zadarskog HDLU-a kako komentiraš umjetničku scenu možebitne prijestolnice Dalmacije?
– To o prijestolnici Dalmacije neću komentirati, haha, nešto sam pročitao ali nisam dovoljno upoznat s tom novom prepirkom. Zadarski HDLU ima šezdesetak članova, recimo da ih je polovica aktivna. Ima stvarno ljudi koji rade jako zanimljive stvari. Mi kao udruga napravimo do petnaestak izložbi na godinu, što gostujućih, što domaćih autora. Fali nam pristojna galerija u kojoj bismo mogli biti aktivni cijelu godinu, jer naša galerija Kapetanova kula nije baš galerijski prostor, i u zimskim mjesecima nije moguće održavati izložbe.
Fale nam i kupci, danas više nije lako prodati umjetnost. Rekao bih da smo smanjenjem satnice likovne kulture i ostalih kultura u osnovnim školama na jedan sat tjedno ubili mogućnost da djecu zarazimo umjetnošću. Tako da danas veliki broj ljudi, koji su stasali s jednim satom kulture tjedno, po sliku idu u "Lesninu" ili "Emmezetu".
Nekad je biti "na liniji" značilo biti ideološki pripitomljen, a danas kako-tako socijalno prisutan. Možda nije ni pristojno poželjeti ti punu Gradsku ložu u ponedjeljak?
– Volim kad na otvorenje dođe puno ljudi, kad bude fešta. Neka bude ljudi, trg je ispred, ulazit ćemo na smjene i, naravno, s maskama... Uh, što ne volim maske, u stvarnom i prenesenom značenju. Nadam se da će ljudi ako ništa drugo vidjeti neobičnu izložbu.
