Poznati zadarski fotograf Zvonko Kucelin dobitnik je Nagrade za životno djelo Grada Zadra.
- Ma ja sam tek na pola puta za životno djelo – smije se Zvone kako ga zovemo svi među kolegama novinarima i fotoreporerima. Njegov je arhiv fotografija toliko veliki da ga neće niti jedna nagrada pa tako i ova za životno djelo, tako lako izbaciti iz igre.
- U njoj ima dovoljno mjesta za sve buduće događaje. Koji put bude i naporno, ali uglavnom volim to raditi – zadovoljno će.
Prvu novinsku fotografiju objavio je daleke 1981. godine u Slobodnoj Dalmaciji, uskoro će tome biti 44 godine. S novinarkom Ladom Stipić Niseteo bio je na Pašmanu i snimio cijev kako izlazi iz mora i donosi vodu na Pašman. Prije toga mu je još u Zagrebu na studiju cimer bio Mirko Faber čiji se otac bavio fotografijom, pa su u maloj komori zajedno počeli izrađivati prve fotografije. Faber je kasnije završio za filmskog snimatelja, a Kucelin u novinama. Kad se vratio u Zadar uključio se u Foto kino klub gdje je bila sjajna ekipa: Karavida, Sikirić, Mrlja, Neno Marčev, prof. Travirka koji je držao tečajeve i Zvone skupa s njim. Bila su to prava fotografska druženja.
- Postoji li u eri digitalije još uvijek zadarska škola fotografije?
- Zadarska škola fotografija koja je krenula još od braće Brkan nastavlja se i dalje, ime Zadra se u kontinuitetu spominje po svim svjetskim izložbama fotografije u svijetu. Mi nemamo samo jedan stil kojega guramo, što je i nemoguće jer se danas sve snima, ali bogata tradicija je nastavljena još od Sajma ribarstva 50-tih godina i izložbe Čovjek i more. Mi smo uz more vezani i sigurno je da imamo sjajnih motiva i odličnih fotografa koji tu tradiciju prenose – kaže.
Narodni list, Zadarski list čiji je jedan od osnivača, Slobodna Dalmacija, agencije Hina i Cropix, ali i svjetske agencije poput Reutersa, Associated Press... Dug je popis mnogih za koje je Kucelin radio ili još uvijek radi.
- Kad su Enija Meštrovića u lijesu donijeli ispred gradske uprave na račun Gradskog vijeća, tu je moju fotografiju prenio i AP. Najmanje volim crnu kroniku, ubojstva, prometne, poginule, to je mučno. Ovo drugo mi sve ide, pogotovo kad su neka lijepa događanja.
- Ali i lijepe žene se nađu u objektivu?
- Znaš, mi fotografi imamo tu sreću da slobodno možemo gledati i snimati takve prizore, a da nam nitko neće zamjeriti. Imamo opravdanje. Pitaju nas, pa zar nema muških na ulicama grada u fotogalerijama. Pa ima, ali ih ne vidimo...
Arhiv mu je, kaže, vrhunski sređen i na njemu svakoga dana radi. To je posao koji traje 40 godina. Ima oko 3,5 tisuće negativa s oko 100 tisuća snimaka. To je nemoguće sve skenirati, ali ima evidenciju po godinama i mjesecima, čak i po osobama i događajima. U elektronskoj arhivi ima više od milijun snimaka.
- Za nju pišem svakoga dana podatke. Ako upišem tvoje ime, arhiva će mi izbaciti sve slike na kojima si ti. Zašto? Pa zato što sam te upisao prije toga.
- Koje fotografije posebno pamti, pitamo ga?
- Kad bi sad birao bila bi to 1986. godina, košarka i ona legendarna titula KK Zadra, zatim NLO iznad Paga, fotografiju neobičnog nebeskog objekta kojega sam snimio s pok. novinarom Željkom Luburevićem. Od događaja to je fotografija Franje Tuđmana 1990. godine na prepunoj rivi uoči prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj. Ratnih fotografija bilo je puno, ali možda je najvažnija dan pobjede na kraju kad Knin oslobođen, veselje na Kalelargi, zastave, usklici. I trenutak euforije na Narodnom trgu kad je pročitana oslobađajuća presuda za Gotovinu, eksplozija oduševljenja koja je nekako označila i kraj rata, da nismo krivi za njega. Dolazak Pape Ivana Pavla u Zadar je jedan od najznačajnijih događaja, a i osoba koje sam snimao.
- I dalje je entuzijazam isti, baš kao na početku karijere?
- Pa je. Evo, prije nekoliko dana bio je baš gušt pratiti košarkašku utakmicu KK Zadra u prepunim Jazinama, bilo je baš kao nekad. Taj entuzijazam me zbilja ne pušta još od početaka karijere, kad sam se s poznatim zadarskim fotografom Željkom Karavidom često mijenjao u radnim zadacima. On je radio u Slobodnoj, ja u Narodnom listu, pa bi često uskakali jedan drugome kad onaj drugi ne bi mogao pokriti neki događaj. Bili smo praktično i jedini novinski fotografi tih godina u Zadru, i oslanjali smo se jedan na drugoga. Željko ode raditi nešto privatno, a ovdje ima radni zadatak. Ja bi to odradio i za njega, a sutra bi u Slobodnoj Dalmaciji objavljena slika, snimio željko Karavida. isto i kod mene u Narodnom listu. Tako da se često događalo da su mene zvali Željko, a njega Zvonko, jer vidi čovjek da sam snimio neki događaj, a ispod piše Željko Karavida. Jedan put nas je pok. urednik Slobodne u Zadru Jandre Širinić uhvatio „na djelu”. Bila je utakmica Zadar Cibona i izbila je žestoka tuča. Željko je imao neke obaveze i ja sam to pokrio i poslao navečer sliku telefotom, ali samo utakmicu, bez prizora tučnjave koju nisam stigao niti razviti. Zove Jandre Željka i pita ga je li snimao sinoć utakmicu? Jesam, kaže on. Jesi p... m.... Pa di ti je tuča? Zove mene Željko, daj mi brzo sliku te tuče. Pošalje on te slike, a nama dvojici će Jandre: „Znam da nisi ti bio, a da si ti slikao”. Ali nikad mu nismo priznali.
I dan danas nemam slobodan vikend i često odem na neki događaj, čak i ako nije moja smjena. Moram doći i uvijek pratim te događaje. Uđe vam to pod kožu godinama i ne možete više bez tog posla. Fotograf nije samo poziv, to je i način života. I zato dok god budem mogao držati fotoaparat u ruci, ja ću snimati – zaključuje majstor zadarske fotografije.