Djelo "Armenia sacra“ Miljenka Domijana (ArTresor naklada, Zagreb) teško se ispušta iz ruku. Nije lako odlučiti treba li prije gledati slike ili čitati monografsku raspravu o armenskoj sakralnoj arhitekturi („biti Armenac isto je što i biti kršćanin“). Kako odustati od čitanja kada se u tom kontekstu, na primjer, spominje i ranokršćanska faza zadarske crkve sv. Šimuna? Jedno je zanimljivije od drugoga. Rijetko privlačnim fotografijama smisao još više podiže znanstveno utemeljen tekst, a on, pak, ne bi bio to što jest da nema fotografija. Jedno se preklapa preko drugoga.
Čini se kao da sam duh ove knjige izvire iz upečatljive aure Domijanova kreativnoga zavjeta. Još tamo, davne 1973. godine, kada je na strukovnom predavanju vidio dijapozitive armenskih sakralnih spomenika, nadahnula ga je, kako sam veli, „vizualna objava nadasve dojmljive snage“! Otada je, kaže, „maštao na javi“, ali se, treba dodati, počeo pripravljati i za provedbu zavjeta. No Domijan ne bi bio Domijan kada bi krenuo utabanim stazama ondašnje tzv. umjetničke i reportažne fotografije.
U poduljem vremenskom razdoblju snimit će ne baš malen fotografski opus i definirati osobni vizualni jezik, tako da ga u Armeniji neće zanimati birane likovne forme ili poetske metafore. Neće se okretati ni za egzotičnim panoramama ili događajima. Ostat će ležeran i smiren, onako kako to diktira dostojanstvo armenskih spomenika. Kolor na njegovim slikama neće biti agresivan niti sam sebi svrha. Zagasit je i topao. Što je najvažnije, ne potire značenje slike. Najčešće izvire iz boja kamena od koga su građeni spomenici.
Domijan, također, ništa ne prepušta slučaju. Sve provjerava. Čak, kada je konačno, 2010. godine, snimio armenski ciklus, prvo je ispitao njegov učinak u galerijama i katalozima. Uzgred je pogledao što nastaje ako u knjizi poveže fotografije s crtežima, što će dr.sc. Željku Ćorak navesti da zaključi kako se „u crtežu ispovijeda“. Kao da je slutila kako je u pitanju ispunjenje zavjeta!
Za jedan od tipičnih primjera autorskoga postupka mogu poslužiti fotografije mitskog Ararata koji se nalazi u Turskoj, a ipak je dio državnoga grba i oznaka nacionalnoga identiteta Armenije. Domijan ga snima tako da stvara dojam njegova udaljavanja u beskraju. Uz jednu takvu fotografiju postavljena je fotografija bijele golubice ispred tamne pozadine samostanskoga sklopa koji se jasno ocrtava na svijetloj pozadini neba. Ta je slika, dakako, već viđena na izložbama, ali sada je uz nju dodan citat iz Byronove pjesme o golubici koja je u Armeniji našla počinak poslije općega potopa. To je to što upućuje na posve drukčiji smisao.
Realizaciju takva koncepta podupire sjajan grafički postupak Franje Kiša. Diskretnim dimenzioniranjem slika i teksta, njihovim ritmičkim rasporedom na stranicama, oživljava Domijanovu zamisao o spajanju fotografije i teksta u jedinstvenu cjelinu. Ali ne bilo kakvu. Ovo nije knjiga fotografija niti knjiga o fotografiji. Ovdje slike ne ilustriraju tekst niti tekst pojašnjava slike. Domijan definitivno slike stapa s riječima, a riječi sa slikama.
Kada ne bi bilo patetično, moglo bi se reći: I zavjet mu bi uslišan! Napravio je vrsno, ležerno i stručno djelo. Ponad svega, djelo puno smisla, djelo koja spaja intelektualno i emocionalno znanje, svjetove znanosti i duha. Zadire u područje znanstvenoga priručnika, što će mu zajamčiti posebno mjesto u zadarskoj fotografskoj publicistici. Zacijelo i šire.