Zadarski pjevač i skladatelj Đani Maršan u subotu nastupa u Arsenalu – osam godina nakon koncerta na istome mjestu, kad je proslavio 40 godina glazbenog rada i djelovanja, svojoj publici priprema predbožićni koncert s pratećom grupom "Central".
Iako je pripadnik stare estradne garde, uz Olivera, Mišu Kovača, Duška Lokina, Milu Hrnića, Đani ne nastupa puno, a još rjeđe istupa u javnost i daje intervjue. Gotovo "vojnički" samozatajan i zatvoren, Maršan se vrlo teško otvara i odmjereno bira riječi sa sugovornikom. Možda mu je to ostalo i od desetogodišnje diplomatske karijere, ali prije će biti da je to osobina njegova karaktera i činjenice da je u skromnoj, ali poznatoj zadarskoj obitelji bio stariji brat pokojnih Tomislava Ivčića i Vedrana Ivčića, također velikih pjevača, te da se kroz život uporno i mukotrpno probijao.
U razgovoru koji smo vodili s Maršanom uoči njegova koncerta u Arsenalu, otkrio nam je ipak i neke dosad nepoznate i zanimljive detalje iz svoga života i karijere. Ali krenimo najprije od koncerta u Arsenalu.
Počeci s Lokinom
– Ja sam uvijek bio dosta na zemlji što se tiče karijere. Ne volim često nastupati, pogotovo ne na istim mjestima. To vam je kao da u pet dana napravimo pet intervjua bez potrebe. Ja se ponašam različito od pojma tih zvijezda, ili kako se već nazivaju. Moja je osobnost da sam i obiteljski čovjek i u stanovitom smislu običan čovjek koji, eto, stjecajem okolnosti ima toliko godina glazbene i diplomatske karijere.
Nije uvijek sve bilo uspješno, bilo je tu i "rupa", ali nakon 130 pjesama koje sam osobno napisao, glazbu i stihove, a još sam ih toliko snimio na stranim jezicima, njemačkom, engleskom i talijanskom, pa od drugih autora također, za ovaj koncert bilo je nemoguće napraviti koncepciju u kojoj će svi naći sebe. Nastojao sam napraviti izbor koji će obuhvatiti početak moje karijere s dvije, tri pjesme, zatim relativno najuspješniji dio i ovo što sam radio zadnje vrijeme, a pokušao sam u zadnjem dijelu koncerta staviti naglasak i na Zadar kao grad jer sam i o Zadru napisao nekoliko pjesama.
Budući da će mi gosti biti Amenda Stošić, pa klapa "Kaleta", do koje jako držim što se tiče kvalitete, i naravno, uz grupu "Central" i te drage ljude nastojat ću da to bude koncert oko kojega ne treba dizati nikakav "glamur", nego da ljudima ne bude žao što su bili na koncertu. Teško je tu očekivati nešto bombastično jer takav nikad nisam bio, ali bit će to presjek moje karijere. Kad ste spomenuli Olivera u uvodu, koristim ovu priliku da mu od srca poželim svako dobro, naravno, najviše mislim na ozdravljenje. I pozdravite mi ga, to je moj dragi prijatelj kojega izuzetno cijenim. Oliver je sjajan.
Početak vaše karijere vezan je uz još jednog vašeg dugogodišnjeg prijatelja, Duška Lokina?
– Duško i ja počeli smo zajedno i u isti dan smo snimili naše prve službene ploče. To je bila 1969. godina i od tada s više ili manje uspjeha to traje do danas. S tim da sam deset godina bio u diplomaciji, iako sam se i u to vrijeme, uz dopuštenje Ministarstva vanjskih poslova, pojavljivao na nekim koncertima. Snimio sam desetak albuma, singlica nebrojeno.
Koji vam je najdraži album?
– Mislim da je najsveobuhvatnija Zlatna kolekcija, kojom je zbilja obuhvaćeno dosta toga. Doduše, prije 30, 40 godina su i tehničke mogućnosti bile drugačije, kao i pristup pjevanju. Tada su nam uzori bili Tom Jones i drugi pa bismo se forsirali. Kasnije sam se isprofilirao u ono što sam danas, a to je počelo s pjesmama "Adio", "Ja te volim", "Prozor prema zalazu", "Čovik s mora", također... U tim sam pjesmama našao sebe, njima sam se interpretativno i glazbeno oslobodio.
To je bio album "Čovjek s mora" s klapom "Šibenik" koji sam snimio u Ljubljani i koji mi je i dandanas jako drag. Tu su pjesme "Dico moja", "Umrli su kapitani", "Priko mora"... Tu je počelo ozbiljnije prihvaćanje mojeg osobnog stila. Istaknuo bih da su kod kantautora, što ja nedvojbeno jesam, stihovi jako bitni, naravno uz interpretaciju i aranžmane. Jer to je osobnost, to ste vi. Ja do toga držim i zadovoljan sam kako ljudi reagiraju.
Vi niste zabavljač u glazbenom smislu?
– Mogao bih ja to biti jer sam to nekad i radio. Čuda smo izvodili na feštama i još uvijek bih to mogao, ali mislim da mi je primjerenije pjevati pred publikom koja će slušati.
Ali publika vas je takvog i zavoljela. Pa i tu sjetu, iako se publika neće baš tako lako hvatati na te "zeznute" emocije?
– Istina. Ja imam jednu istinitu dogodovštinu s otoga Paga u Kolanu Mandre. Bila je neka ribarska noć i pjevao sam do kasno, do dva sata noću. Klasična fešta. Jedna skupina mladića i djevojaka, ne stariji od 20 godina, imao sam dojam da su malo previše veseli, tražili su da im pjevam "Čovik s mora".
Gdje ću im to sada pjevati, ta pjesma ima "kilometar" teksta... Mislim se ja, sad su me došli zafrkavati, gotov sam. Nastojao sam to na sve moguće izbjeći, ali nisam imao kuda nego sam morao uzeti gitaru i početi pjevati tu pjesmu ne bih li ih se, eto, "riješio". Međutim, kad su je oni otpjevali zajedno sa mnom, od prvog do zadnjeg slova, nisam mogao vjerovati. Ostao sam zapanjen. A pjesma ima kilometar teksta. Naravno da mi je bilo drago. Dosta sam puta doživio da mladi ljudi, kojima bih ja po godinama mogao biti otac, ako ne i dida, znaju neku takvu pjesmu.
'Nunanje' braće
Dolazite iz poznate glazbene obitelji. Tomislav i Vedran Ivčić, tri brata, sva tri poznati pjevači. To je nevjerojatno, kako se to dogodilo?
– Ne bih sad ponavljao već ispričane priče o djedovima, bakama, ali bilo je u obitelji finih glasova za ono vrijeme. A počelo je sa mnom, s mojom gitarom i mojim pjevanjem po plesnjacima po Zadru zajedno s Duškom. Kad sam otišao na studij u Zagreb, gdje sam diplomirao na vanjskoj trgovini 1969. godine, nastala je ta prva pjesma "Kad ljubav postane poezija", što je zapravo prepjev jedne talijanske pjesme koja je tada bila pobjednik San Rema.
A moja braća su tada imala desetak godina. Uz mene su polako upoznavali ljude koje sam ja znao, vidio sam da su talentirani i pokušao sam im pomoći koliko sam mogao. Kad su stasali, Vedranu sam napisao prve pjesme koje je snimio, kao što su "Berekin", "Ostavi, majko, svjetlo"... Kasnije smo zajedno snimili dva albuma, "Dalmatinske noći" i "Pisme iz konobe". Oba su mi projekta jako draga, ljudi ih više-manje znaju. Izišli su u izdanju Croatia Recordsa nakon što sam ih praktički nagovorio da oba albuma spoje u jedan, ali vidim da ih više nema u prodaji. Tomislav je, naravno, otišao svojim putem, napisao je dosta pjesama sam. Ali je i prerano otišao... Ah... Pretužna priča.
Koliko vam danas fale Tomislav i Vedran?
– Koliko? Pa obojicu sam "nunao", što se kaže, kao bebe, čuo sam njihov prvi plač i obojicu sam čuvao jer su rođeni u stanu na Relji gdje smo živjeli, u Narodnim kućama (Casa popolare). Od jednoga sam stariji devet godina, od drugoga sedam, tako da su to neizbrisivi dijelovi života. Kasnije sam se odvojio, ali tada smo već bili odrasli ljudi. Moram spomenuti našu sestru Pinu, koja živi u Italiji i ima izuzetno lijep glas, ali se nikada nije bavila pjevanjem.
Tko je imao skoro operni glas?
– To je bila baka. A Pina je imala predivan glas, ali se nikad nije bavila glazbom. Živi u Milanu i uvijek smo ostali u kontaktu. Uglavnom, rekao bih da smo imali predivno djetinjstvo. Klasičan obiteljski ugođaj. Sjećam se da nitko od mladića i djevojaka iz dvorišta tih Narodnih kuća nije kasnije izrastao u nekog problematičnog čovjeka. Socijalno su svi bili gotovo pa siromašni, ali s puno duha. Danas su mnogi poznati doktori, profesori, sportaši... Sve sjajni ljudi. Meni je to razdoblje uvijek ostalo u srcu. Ne bih mijenjao to djetinjstvo ni za jedno drugo, čak i bogatije.
Je li vas to i definiralo da ste kao stariji brat uvijek morali biti disciplinirani i "na zemlji"?
– Ja bih to više pripisao mojem karakteru. Uvijek sam bio na zemlji, i kad sam plovio, studirao, u glazbenoj karijeri. Nikad nisam volio te nazive zvijezda ili slično. Nikad to nisam prihvatio. Moja draga kolegica Meri Cetinić rekla je da ona vrlo rado pjeva, ali da bi voljela da je se "ne vidi", da se o njoj ne govori. To je, naravno, nemoguće, ali nastojao sam uvijek održati taj kompromis, tu svoju privatnost. Volim biti običan, normalan Zadranin, otići na pjacu, a u zadnje vrijeme sve me žene tamo znaju, prošetati Kalelargom. Imam svoj maslinik kod kuće, veliki vrt... Sve u sferi hobija, ali volim da to lijepo izgleda.
U diplomaciji ste bili deset godina, između ostalog i pri Svetoj Stolici, Suverenom malteškom redu...
– Spontano je došlo do toga. Kako prilično tečno govorim nekoliko svjetskih jezika, obilazio sam pedesetak puta SAD, Australiju, Rusiju, Njemačku, predloženo mi je da se uključim u diplomaciju. Nakon skoro dvije godine pristao sam i tako je to počelo. Nije mi žao zbog toga jer vidim da su mi ta sva iskustva dosta pomogla u tom poslu.
Je li lakše u estradi ili diplomaciji?
– Ugodno sam se osjećao u diplomaciji, što se ne može uvijek reći za ovaj moj posao, na koji nekad ne možete puno utjecati. Dao bih prednost diplomaciji, iako sam i jedno i drugo radio predano. Rado se sjećam desetak susreta sa svetim ocem Ivanom Pavlom, danas svecem. Činjenica je da je vatikanska diplomacija sam vrh toga posla. Tamo predstavljati svoju zemlju bila je izuzetna čast.
Zadarska nadbiskupija već je dugo jedina u Hrvatskoj pod direktnom ingerencijom Svete Stolice. Treba li je vratiti pod okrilje hrvatske Katoličke crkve?
- Zvučat ću možda prediplomatski, ali ja nisam pozvan o tome govoriti. Držim da je dobra komunikacija s Vatikanom nešto do čega drže sve svjetske velesile. Najmanje što se s obzirom na povijesne okolnosti Hrvatske i hrvatskog naroda može očekivati je da nam budu odnosi dobri i ja se nadam da će to tako ostati.
HDZ-ova himna
Koji su vam planovi za budućnost?
– Imam nekoliko novih pjesama i u planu mi je izdati novi album, ali kad će se to dogoditi, ne znam točno, za godinu, dvije, manje od toga. Ne žurim, puštam da to sazrije u meni i kad dođe trenutak, napravit ću to. On će obuhvatiti moj sadašnji pogled na glazbu kroz tekstove, aranžmane, interpretaciju. Neovisno o tome koliko će se to prodati ili neće, ali dobar dio bit će posvećen moru, koje mi je oduvijek bilo inspiracija, možda zato što sam i plovio, to mi je neiscrpna inspiracija, naravno, uz klasičnu ljubav muškarca i žene i tu romantiku.
Što volite slušati od glazbe?
– Uvažavam talijanske kantautore, ali moja mladost bila je vezana uz Raya Charlesa, Elvisa Presleyja, Toma Jonesa, čak i Franka Sinatru. Volio sam više pravaca, ali moja je kolekcija albuma dobrim dijelom ispunjena tom glazbom. Uz ponešto klasike, nekoliko francuskih šansonijera. Volio sam i jazz, Milesa Davisa, Dukea Ellingtona. Zatim Weather Report, od kojih imam tri njihova albuma doma, Barbary Coast, fantastično...
Nitko to ne bi rekao, ali da biste dobili dojam o sveobuhvatnosti glazbe, morate imati širinu. Glazba nema ograničenja, ona je univerzalni jezik. To me je i kao čovjeka i karakterno odredilo od mladenačkih dana. Ja nisam klasični roker, ali sam pjevao i naš rock prije 30, 40 godina. Volio sam zapjevati i neku sevdalinku, što je ljude znalo iznenaditi. Frank Sinatra nema slučajno nadimak The Voice, jer obuhvaća sve moguće stilove. Takav bariton, način njegova izgovaranja teksta... Ne morate ni znati engleski da znate o čemu pjeva. Takav je kod nas bio Ivo Robić, odmah biste nakon dva takta čuli da je to on. Kad to postignete, onda je to nešto.
Je li vam "Bože, čuvaj Hrvatsku" s vremenom postala teret kao "himna HDZ-a"?
– Ja sam pisao glazbu, stihove je napisao Drago Britvić. Ja bih tu pjesmu nazvao molitvom, ona je kao takva nastala u ono vrijeme. Neću se ljutiti ako je netko osjeća kao svoju i u tom je smislu "prisvoji". Metaforički sam to usporedio s jednim golubom kojega sam pustio na slobodu i on leti, ali uvijek s dobrim nakanama, s mirom. Ja sam se prema toj pjesmi odnosio kao prema svim svojim pjesmama.