StoryEditor
Zadar plusBRONČANI JUBILEJ

Branimir Vujević, 20 godina od osvajanja olimpijske medalje u osmercu: Kad je utrka završila, 15 minuta smo bili u knock downu – željeli smo zlato!

Piše Predrag Opačić
18. rujna 2020. - 14:27
Luka Gerlanc/Cropix

Pet minuta i 33 sekunde.

Svi članovi posade hrvatskog osmerca iz Sydneya napamet znaju svaku od 333 sekunde koje su ih popele na olimpijsko postolje. I nitko od njih ni sanjao nije da će njihov podvig ostati legenda narednih 20 godina.

Branimir Vujević, Igor Boraska, Krešimir Čuljak, Siniša Skelin, Nikša Skelin, Tomislav Smoljanović, Tihomir Franković, Igor Francetić i kormilar Silvijo Petriško s trenerom Igorom Čulinom uđu u sportsku povijest. Zvali su ih „hrvatski nosač aviona” kada su 2000. godine na Olimpijskim igrama u Sydneyu osvojili brončanu medalju u utrci osmeraca.

Briljantan uspjeh reprezentativnog osmerca uspoređivan je s nogometnom broncom iz Francuske, mada je već tada bilo jasno da se nogometno čudo možda može i ponoviti, što se dogodilo u Rusiji 2018. Dostizanje olimpijske bronce u „kraljici veslanja” još je, dvadeset godina kasnije, samo san.

Jubilej brončanog olimpijskog osmerca pada u četvrtak, 24. rujna i pravi je povod za susret i razgovor s Branimirom Vujevićem, zadarskim „štrokerom” teško ponovljivog osmerca.

-Samo lijepe uspomene. Ne mogu vjerovati da je prošlo 20 godina!

-Manje kose, više kila...

-U glavi mi je i dalje da imam 26 godina kao tada...

-Ne govorim ja Vujo o tebi! O tebi govori ta Olimpijada. Dugo si je čekao?

-Od prvog dana, kad sam prvi put došao na „Jadranov” trening, htio sam jednom otići na Olimpijske igre! Svaki trening sam htio biti prvi. Čak i na semaforu, dok čekam „zeleno”, volim biti prvi. Ne vozim brzo, ali taj mi je crv u glavi.

-Što ti prvo padne na pamet kada se sjetiš Sydneya?

-Sjetim se bizarnog detalja. Bili smo na zagrijavanju, čekala nas je utrka za finale Olimpijskih igara. Ogroman pritisak, nervoza, napetost, znali smo da nam čitava karijera može stati u sljedećih pet-šest minuta. A onda sam rekao kormilaru Silviju Petrišku da zaustavi brod! Rekao sam mu što mi se dogodilo, pa je on objavio svima: Ljudi, Vuju je pokakala ptica! Od tog trenutka sve se preokrenulo, napetost je nestala, svi smo imali osjećaj da nas nitko ne može pobijediti. I dobili smo do tada nepobjedive Amerikance, trostruke svjetske prvake, ušli smo u finale Olimpijade kao prvi.

-Ta pobjeda nad Amerikancima vas je zavarala?

-Možda, nakon toga svi smo bili uvjereni da ćemo uzeti zlato! Meni je i danas film te utrke u glavi. Upali smo u ono što mi zovemo „sportska zona”, veslaš i izvan svega si, ništa drugo ne postoji, ne bi bio svjestan da avion probije zvučni zid pokraj tebe. U punom si fokusu. Kad je utrka završila i nismo bili prvi, potonuli smo, 15 minuta smo bili u knock downu. Ali, kad se sve slegne, na postolju, e tamo postaneš svjestan što si u stvari napravio! Tek na snimci, kasnije, vidio sam da su nam Talijani bili blizu, za jedan metar su ostali četvrti, a mi smo zaostali jednu sekundu za Britancima i Australcima. Na pontonu, čekajući dodjelu medalja, bio sam uvjeren: u Ateni ćemo uzeti zlato!

-Ali, nije se dogodilo...

-Nije, braća Skelin su otišli u četverac, ja sam iz alergije upao u problem s astmom, nismo se ni plasirali na Olimpijadu u Grčkoj 2004. Šteta što tada nismo izdržali u formiranju osmerca. Već smo 1996. bili zreli za olimpijsko zlato u četvercu, veslao sam s Oliverom Martinovom i dvojicom kolega iz Mladosti. Tada smo s dva četverca uredno peglali Nizozemce, svjetske prvake, a u Luzernu 1995. smo izveslali 5:52, što je i danas najbrže vrijeme nekog hrvatskog četverca.

image
Veslački osmerac

-Prije nekoliko dana si na državnom prvenstvo dodijeli medalju svom kolegi iz tog osmerca...

-Da, tako smo obilježili 20 godina od bronce! Predao sam medalju Boraski, on još vesla.

-Gdje je ta medalja iz Sidneya? U kutijama za cipele?

-Ha-a-ha... Nije, sve druge medalje su u kutijama za cipele, ali ta nije, ona je ladici. Imam osjećaj da još nisam završio s veslanjem, pa ne slažem medalje i trofeje. Kad to napraviš, napravio si muzej, onda je gotovo.

-A ostali? Jeste li još u kontaktu?

-Čujemo se. Sad sam u Zagrebu vidio Borasku i Čuljka, braću Skelin sretnem na regatama u Splitu, s Petriškom razmjenjujem poruke, Franković se potpuno maknuo iz „veslačkog svijeta”. Najbolji sam prijatelj sa Smoljanovićem, ostane vam to za cijeli život. Uostalom, zajedno smo napravili jednu stvarno veliku stvar.

-Prestao si 2010....

-Da, osim Boraske, nitko od nas više ne vesla, osim veteranski. Trčim dva ili tri puta tjedno, a s klupskim kolegom Milinom sam lani bio veteranski državni prvak u dvojcu. Radimo neke druge stvari.

image
Veslački osmerac

-U tvom slučaju ”druge stvari” su veslanje...

-Od 2012. sam profesionalni trener u „Jadranu”. Dvije godine sam bio pomoćnik izbornika Darka Mikšića za U 23 reprezentaciju. To je moj svijet. Kao veslač navikneš na nekakve četverogodišnje cikluse, postaviš ciljeve i lakše je trenirati. Sada su ciklusi jednogodišnji i to mi paše iako su stres i napetost veliki. Valjda se i na to navikneš.

-Na državnom prvenstvu je „Jadranov” četverac bio drugi...

-Za dlaku su bili prvaci! Čeka ih dvije godine rudarskog rada, ali dobro je kad vidiš da ima efekta to što radiš. Ali...

-Što „ali”? Ti bi osmerac?

-E! Volio bih formirati juniorski osmerac, volio bih se uhvatiti toga. Znam ja da će u Hrvatskoj biti teško ponoviti priču osmerca iz Australije, to je dugotrajan i mukotrpan posao, moraš imati kvalitetu. Ali, da, osmerac mi je san, volio bih kada bi se stvari posložile pa da baš u osmercu napravimo nešto veliko. Volio bih trenirati nekoga tko može biti najmanje srebrni na Olimpijskim igrama, to bi bilo to.

-Cijelog života te u „Jadranu” trenirao Romano Bajlo. Stanuje li njegov „duh” i danas u Jazinama?

-U nekim svojim postupcima vidim Manovu ruku. Samo, tog je čovjeka nemoguće kopirati. Zadovoljan sam što smo u Klubu uspjeli zadržati pedagoške standarde i ponašanje koje je on usađivao nama. Došle su neke druge generacije...

-Imaš dva sina. Jesu li i oni budući veslači?

-Supruga Marina i ja ništa ne forsiramo, ali znam da ću ih usmjeriti prema sportu. Tomasu je 6, a Martinu 11 godina i on bi dogodine trebao doći u „Jadran”. Vidjet ćemo. Sport im samo može pomoći, fizički te „popravi”, naučiš se naporno raditi, stekneš neke dobre navike. A tu su i prijateljstva koja ti ostanu za cijeli život.

Forum bi bio premalen za njihove medalje i trofeje!

Nije uobičajeno koliko se misli: Veslački klub „Jadran” već četiri godine vode - veslači! Trofejni veslači Danijel Bajlo, Marko Dragičević, Petar Milin i Branimir Vujević su treneri, predsjednik je Joško Matulić, u upravi su Vjekoslav Bobić, Dino Žuvanić, Danijel Kolega, Tomislav Antišin, Tomislav Dominis, Zoran Hrboka, Antonio Buča, Josip Stojčević, tajnica je Darija Kraljević, a s njima je i legendarni trener Romano Bajlo. Zadarski Forum bio bio premalen kada bi ti ljudi na njemu htjeli poslagati sve medalje i trofeje koje su kroz karijeru poosvajali.

-To je tako i to je dobro. Godišnje upišemo oko 60-ak natjecatelja i natjecateljica, prije četiri godine veslanje je „ušlo” u osnovne škole, održava se prvenstvo s kojeg oni najtalentiraniji na kraju dođu u Klub. Pokazalo se da je to odlična formula. Evo, ove se godine nadamo da ćemo imati dovoljno juniora za sastavljanje klupskog osmerca, kaže Branimir Vujević

Izdvojeno

23. listopad 2020 19:03