– Ovdje uvijek nešto puše – kaže Karla Gusar, pridržavajući svoj panama šešir da ga proljetni burin ne odnese. Zelena trava doseže do struka i prekriva zaravan sve do morske litice, kao da gazimo engleskim vrištinama, samo što ispod nas nisu sivi, beskonačni valovi Sjevernog mora, nego tamnomodri Jadran i jedan od najintrigantnijih morskih tjesnaca na Mediteranu. S desne, sjeverne strane, prema Rtini, morski put ispod Paškog mosta vodi do ulaza u Podvelebitski kanal i spoja na Novigradsko i Karinsko more. S lijeve, južne bande, preko Vrsi i Nina, put Vira, vidi se izlazi na otvoreno more. Svojim dugim prstima ispred nas spektakularno se pružio Pag (Smokvica i Vlašići), a taj razvedeni moreuz koji preko otočića Mišjaka, Zečeva te Velikog i Malog Sikavca sve do paške Fortice spaja otvoreno more s Podvelebitskim kanalom zove se Ljubačka vrata.
U srednjem vijeku, ali zasigurno i prije, tim tijesnim putevima uvučenog mora odvijao se važan trgovački promet. Na području Nina, Paga, Ražanca i Ljubačkih stanova, u vrijeme kad je gram soli vrijedio gram zlata, postojalo je nekoliko desetaka, možda i stotinu solana...
– U dokumentima iz 14. stoljeća zabilježeno je kako ivanovci prodaju svojih 70 solana u Ljupču. A danas u Ljupču nema nijedne solane, kao ni u Ražancu, ostale su samo u Ninu i na Pagu. Solane su ovdje bile glavni izvori prihoda, sve dok Venecija nije preuzela monopol nad trgovinom soli. Na ovom su području vjerojatno od antike bile trgovačke rute, prevozilo se svašta, a na to nam ukazuju i pronađeni ostaci rimske keramičarske radionice u uvali Plemići – tumači profesorica Karla Gusar, voditeljica Katedre za srednjovjekovnu i novovjekovnu arheologiju na Odjelu za arheologiju Sveučilišta u Zadru.
Filmska priča
I tu zalazimo u fenomenalnu, gotovo filmsku priču o Ljubljani, našem vidikovcu i rtu iznad Ljubačkih vrata, na kojem se nalaze ostaci jednog od najstarijih posjeda ivanovaca u Hrvatskoj, i jedine njihove utvrde u Dalmaciji do početka 14. stoljeća. Na mjestu nekadašnje liburnske gradine i kasnijeg bizantskog kastruma, najvjerojatnije krajem 12. stoljeća, podignuta je utvrda kojom je sve do početka 15. stoljeća upravljao red križarskih vitezova ivanovaca, danas poznat kao malteški red. Na površini od jednog hektara, s tri strane okružen kamenim zidinama, Castrum Liube bio je u funkciji sve do druge polovine 17. stoljeća, kada završetkom Kandijskog rata gubi svoju funkciju, a njegovo stanovništvo spušta se do mora i zasniva današnji Ljubač. Na mjestu kamene kontrolne točke Ljubačkih vrata ostale su samo prizemne ruševine ulazne kule na istoku i tek nekoliko vanjskih zidova crkve sv. Marcele iz 14. stoljeća na zapadu, smještene na samom rubu litice visoke četrdesetak metara.
Zvuči nevjerojatno, ali taj fascinantan lokalitet sve do danas ostao je potpuno arheološki neistražen. Zapravo, prvu istraživačku kampanju proveli su ovih dana studenti i profesori Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru, u sklopu redovite terenske nastave. Tijekom 25 dana sedamdesetak studenata preddiplomskog i diplomskog studija organizirano je dolazilo na lokaciju i, korak po korak, počeli su otkrivati prošlost staru više od osam stoljeća.
– Zašto nitko prije nas nije istraživao Ljubljanu? – ponavlja naše pitanje Dario Vujević, voditelj terenske nastave i već 16 godina što asistent, što profesor kolegija vezanih uz metodologiju arheoloških istraživanja.
– Stvarno ne znam. Mi smo sad počeli, želja nam je istražiti cijeli prostor nekadašnjeg kastruma i od ove lokacije jednog dana napraviti uzoran arheološki park. Mislim da položaj Starog grada Ljupča, kako zovu Castrum Liube, ovaj jedinstveni pejzaž, ovaj impresivan pogled i vrijedna arheološka baština, od Liburna preko Bizanta do križarskih vitezova, takvo što uistinu zaslužuju – uvjeren je naš domaćin.
Studente, uz njega, prate profesorice Gusar i Glavaš te dvoje dokumentarista s Odjela, Marina Šimičić i Luka Bogdanić, koji uz pomoć suvremene tehnologije, digitalnih kamera, GPS uređaja, dronova i računala, detaljno arhiviraju/dokumentiraju svaki korak iskapanja. Probna istraživanja usmjerena su na četiri pozicije: ulazna kula, obrambeni jarak te na mjestu dviju crkava. Cilj je otkriti građevinske faze – jesu li jarak i utvrda postojali i prije srednjeg vijeka? – te pokušati rekonstruirati život unutar zidina srednjovjekovnoga grada.
Povjesničar Bianchi, koji je prvi opisao lokalitet, spominje da su unutar zidova bila i četiri samostana, ali vanjskih ostataka tih građevina danas nema. Pitanje je jesu li oni doista bili tu, jer Bianchi ne navodi izvor pa se ne može provjeriti. Ali puno toga što je Bianchi zabilježio o Ljubljani nađeno je i potvrđeno, naglašava profesorica Gusar.
Jednu od pozicija na kojima će provoditi istraživanja odredila je Vedrana Glavaš, naša poznata arheologinja sa Sveučilišta u Zadru, koja je prva na svijetu, u suradnji s Centrom S.PAS, dokazala da psi mogu otkriti ljudske ostatke stare i do nekoliko tisuća godina.
Istraživačka uloga pasa
– Psi su obišli ciljane pozicije i na nekoliko su mjesta signalizirali da bi pod zemljom moglo biti posmrtnih ostataka. Imali su pravo. Otvorili smo sondu kod crkve sv. Marcele i tu smo pronašli 22 groba. Drugu su poziciju psi markirali na području gdje smo pretpostavljali da bi se mogla nalaziti druga crkva, koja se u izvorima spominje kao crkva sv. Marije. Činjenica da su psi označili prostor dala je dodatni naglasak da se radi o području crkve, a istraženi grobovi samo su dali konačnu potvrdu navedenog – kaže arheološka dokumentaristica Marina Šimičić.
Najveća probna sonda otvorena je pokraj crkve sv. Marcele. Crkva je vratima bila okrenuta prema zapadu, odnosno Pagu, imala je tri apside, a sada su ostali samo tragovi nosivih zidova. Ispred crkve otkrivena je velika kosturnica s ostacima nekoliko desetaka pokojnika od srednjeg do novog vijeka. Otkriveni grobovi sjeverno od crkve dosta su plitki, a uz pronađena tijela, odraslih i djece, položena uglavnom na leđima, bilo je jako malo priloga. Ipak su pronašli nešto srebrnog i brončanog nakita, naušnice, prstenje, dijelove odjeće, kopče i keramike.
Zadnjeg dana terenske nastave u sondi zatječemo šaroliko studentsko društvo. Lucija Topolko je iz Velikog Poganca kod Križevaca, Lucija Lonić iz Bibinja, a Klara Glavota iz Imotskog, sve tri su studentice treće godine dodiplomskog studija, kao i Dijana Čemal iz Vrbova kod Nove Gradiške. Najstariji među njima je Mislav Popović iz Siska, student prve godine diplomskog studija, koji je kroz praksu već iskapao neolitičko naselje u Smilčiću i Gradinu u Nadinu, a bavi se i podvodnom arheologijom.
– Sigurno nije dosadno, a obogatiti se sigurno nećemo. Arheologija je ljubav – komentira novinarsko podbadanje.
– Arheologija je prekrasna, problem su arheolozi – dobacuje Lucija Topolko, koja je s kolegama na jednome mjestu upravo pronašla četiri dječje lubanje, dokaz da su na tome mjestu, u blizini crkve, bili višestruki ukopi.
Druga je sonda kod zavjetne crkvice sv. Marije. Dao ju je podići Ludovik, jedan od braće Matafar, a crkva se u povijesnim dokumentima spominje od 1421. godine. Bila je poznata iz izvora, ali tek je ovim istraživanjima ubicirana i dijelom istražena. Ostatke ljudskih kostura ispod crkvenog poda četkicom i metalnim zubarskim priborom izdvajaju studenti treće godine Antonio Anđić iz Pule, Lucija Jurčević Franko iz Rijeke i Anđela Duvnjak iz Kaštel Kambelovca, baš kao i Martin Bažoka, student prve godine dodiplomskog studija.
Na trećoj sondi najveća je gužva, otvorena je u podnožju utvrde, na mjestu obrambenog jarka. Arheolozi žele utvrditi je li jarak nastao u srednjem vijeku ili je možda dio starijih fortifikacija. Tu zatječemo osam studenta, u rukama nemaju četkice i arheološke špatule, kao drugi, nego lopate, krampove i motike...
– Odmah na prvoj godini bilo mi je jasno da je arheologija fizički rad. Onaj kome to smeta odmah je odustao – smije se Ilija Žamić iz Brela. Student je treće godine, kao i njegovi kolege Fabijan Barić iz Dvora, Melani Tomas iz Makarske, Ivana Despotović iz Krušvara kod Dicma, Matea Hendić iz Dubrovnika, Robert Šiletić iz Sesveta, Ivona Rako iz Ivankova kod Vinkovaca te Karla Genda iz Zadra. Ona je jedina studentica prve godine diplomskog studija, oprezno uzima uzorke zemlje iz različitih slojeva i uspoređuje ih s geološkom tablicom boja, tzv. Münsellovom tablicom boja.
– Arheologija se mora voljeti i živjeti – odgovara na naše pitanje je li mislila kad je upisivala studij da će joj lopata biti korisnija od olovke.
3D modeli nalazišta
– Gdje god da jesam, arheologija je uvijek oko mene. Kad režete tortu, vidite slojeve, prisutna je u teoriji i praksi. Arheologija je danas multidisciplinarna znanost. Arheolozi moraju imati znanja iz drugih područja, geologije, geografije, geodezije... Uzimamo iz drugih znanosti ono što nam treba i primjenjujemo za naše potrebe. Nikad nije dosadno, nikad nije isto – kaže Karla.
Njezine riječi potvrđuje dokumentarist Luka Bogdanić, rodom iz Varaždina. Današnji arheolozi više ne moraju znati dobro crtati na klasičan način, i na kraju dana na milimetarski papir prenositi svaki detalj novoiskopanog dijela nalazišta, slojeve i raspored nalaza, nego moraju biti i vrsni poznavatelji modernih tehnologija. Danas se nalazište detaljno fotografira, a iz fotografija se uz pomoć suvremenih fotogrametrijskih tehnologija i geodetskih uređaja izrađuje 3D model nalazišta ili pak pojedinih situacija, koji se precizno ugrađuje u mapu lokacije i odmah se izrađuje u 3D modelu. Svaki detalj, dimenzije, dubina i oblik, sve se bilježi i pohranjuje, jedan kroz jedan, iz čega je moguće napraviti potpuni plan/nacrt lokaliteta.
Voditelj terenske nastave Dario Vujević vodi nas do ostataka kule koja je nekad nadvisivala ulaz u utvrđeni grad. Unutar nekoliko otvorenih prostorija pronašli su zdenac i cisternu iz 16. stoljeća u jako dobrom stanju. Tehnika gradnje u glini je fascinantna i kaže da je kastrum bio pomno planiran, ali i autonoman grad, spreman dugo odolijevati opsadama.
– Castrum Liube imao je geostrateški važan položaj, od kasne prapovijesti sve do 17. stoljeća, kada nakon Kandijskog rata utvrđeni grad polako zamire, a njegovo kamenje postaje sekundarni materijal u gradnji lokalnih kuća. Ljubljana se gasi, a nastaje Ljubač – kaže profesor Vujević.
Nova istraživačka kampanja krenut će već dogodine. Ovu je financiralo Sveučilište u Zadru i Ministarstvo znanosti i obrazovanja kao dio redovite stručne prakse studenata arheologije. Dvadesetak dana na terenu stoji oko 100 tisuća kuna. Terenska istraživanja iziskuju određena financijska ulaganja, no to je ipak manje bitno u odnosu na otkrivanje ovako važnih i zanimljivih mjesta iz naše bogate prošlosti. Najavljena je i pomoć lokalne zajednice, koja u ideji arheološkog parka vidi turistički potencijal.
– Svih ovih dana dok tu radimo dolaze nam turisti. Neki zalutaju, neki dođu ciljano. Zaviruju u naše sonde, zapitkuju. Ali Ljubačka kosa nema samo turistički potencijal. Ovaj je lokalitet idealan "poligon" za buduću terensku nastavu, ako ne i za arheološke škole. Toliko je zanimljiv, bogat, višeslojan, s nevjerojatnim pričama. Zaslužio je da bude na pravilan način istražen i valoriziran – ističe profesor Vujević, koji u kontaktu s konzervatorima već planira kako će novootkriveni dijelovi Ljubljane jednog dana biti prezentirani. Kad zaboravljeni Castrum Liube bude opet zagospodario Ljubačkim vratima.
