- Kada konačno dođeš do cilja, pozvoniš, pozdraviš zastavu i uzvikneš "domovini vjeran", nema ničeg ljepšeg. Upravo to je, ma nema veze koliko si umoran i koliko te cijelo tijelo boli, jedan od najljepših trenutaka u životu. Tada zaboravljaš sve što si prolazio posljednjih nekoliko sati i osjećaš samo ponos, govori nam sa smiješkom na licu Antonija Radeljić. Iako na prvi pogled izgleda kao sasvim obična 24-godišnjakinja, ona je sve samo ne obična. Naime, Antonija je interventna policajka PU zadarske koja je proglašena najspremnijom pripadnicom na vojnom natjecanju “Memorijal bojnik Davor Jović - natjecanje Prvi za Hrvatsku 2021” na kojem je sudjelovalo ukupno 73 natjecatelja, od kojih deset iz MUP-a, 51 iz MORH-a te 12 iz oružanih snaga država saveznika i partnera.
Antoniji, koja je policijsku akademiju završila 2018. godine, za prolazak ovog iznimno zahtjevnog natjecanja trebalo je sedam sati i 27 minuta kako bi propješačila 45 kilometara i odradila deset zahtjevnih radnih zadataka.
- Svaki slobodan trenutak posljednjih pet mjeseci sam koristila kako bih se pripremila za natjecanje. Cijelo vrijeme sam planinarila na Velebitu, Dinari i Biokovu i to pod opterećenjem. U ruksak sam stavljala boce vode i vreće s pijeskom, a nosila sam prsluk koji teži deset kilograma. Upravo trening pod teretom mi je najviše pomogao jer sam tako postigla izdržljivost nogu, priča Antonija koju je za ovo natjecanje pripremao Andrija Živković, pomoćnik zapovjednika PU brodsko-posavske.
No, kako je uopće ova samo naizgled plaha djevojka, dospjela u policiju i to interventnu postrojbu koja je, mora se priznati, većinom rezervirana za kršne momke.
- Otac mi je bio branitelj, a u obitelji ima dosta vojnika. Mene je to zanimalo još od malih nogu, uvijek sam voljela gledati filmove i serije koje su imali takvu tematiku. Htjela sam služiti domovini te sam se uvijek dvoumila između vojske i policije. Na kraju je ipak prevagnula policija, kaže Antonija, inače rodom iz Imotskog. Nakon završene akademije raspoređena je u Zadar, a upravo u Zadar je i htjela doći tako da joj se želja ostvarila. Priznaje kako se cijela Imotska krajina ponosi njome, te kako će joj na Veliku Gospu uručiti i priznanje.
- Ponosni su svi, od kolega i šefova do prijatelja, a najviše članovi moje obitelji. Neki kolege su vjerovali u mene, a neki baš i ne. Neki ni sada nisu svjesni što sam napravila jer nisu upućeni u takve vrste natjecanja, a drugi su pak ponosni do neba, ističe ova mlada policajka. Iako je rad u interventnoj jedinici težak i naporan, Antonija ne krije zadovoljstvo i dodaje kako zbog toga stalno treniraju kako bi mogli ispuniti sve zadaće koje se od njih traže.
- S ovim sam natjecanjem dokazala da žene mogu raditi sve isto kao i muškarci, naglašava Antonija kojoj je ovo drugo vojno natjecanje, a iza sebe ima još dva policijska natjecanja.
- Vojna natjecanja su uvijek puno teža, a razlikuju se u količini opreme koju nosimo. Kada su u pitanju vojna natjecanja onda nosimo 20 kilograma opreme, a kada je riječ o policijskim onda nosimo deset kilograma. Uz to, u vojnim natjecanjima se odrađuje puno više kilometara, nijedno nije ispod 40, ističe Antonija koja je na natjecanju po punom opremom prešla 45 kilometara.
Iako je trebala nositi "samo" 20 kilograma, Antonijina je oprema otežala za još dva kilograma zbog vode koju je morala nositi sa sobom. Baš na dan kad je trebalo biti 37 stupnjeva u zraku, kao da nije dosta tih dvadesetak kilograma "na kostima".
- Ove je godine izdržljivost bila ključna. Policajci su inače naučeni na vrućine i na led prilikom obavljanja svakodnevnog posla i javnih okupljanja te raznih intervencija. Jednostavno smo navikli stajati 12 sati na nogama u svim vremenskim uvjetima i pod opremom i to je ovog puta presudilo, ističe Antonija i objašnjava zašto na natjecanju nije dobila dobru startnu poziciju. - Četiri dana prije natjecanja smo na vojnom poligonu prolazili svih onih deset radnih zadataka koji su nas očekivali, a zadnji dan smo imali i kvalifikacije za startna mjesta i to u gađanja iz pištolja i puške. Rezultati gađanja iz puške su bili malo lošiji nego inače pa sam zato startala tek sa 62 mjesta od ukupno 73 sudionika.
Iako je natjecanje započelo u 7.30 sati, Antonija je mogla startati tek dvadesetak minuta kasnije.
- Trebali smo proći točke kao što su snalaženje u prostoru, spuštanje niz stijene, gađanje metalne mete iz puške i gađanje oklopnog vozila, prelasci preko vode, bacanje ručne bombe u točno određeni prostor. Na bacanju ručne bombe sam dobila kaznu od pet minuta jer nisam dobro izvela taj zadatak, ali sam tih pet minuta iskoristila kako bi se malo odmorila i došla sebi, priča Antonija. Najteži zadaci bili su oni posljednji: pješadijske prepreke i izvlačenje ranjenika od 75 kilograma koje je potrebno vući ispod žice koju nikako ne smiješ dotaknuti.
No, iako je natjecanje bilo iznimno teško, Antonija je kao najbolja pokazala zavidnu razinu psihofizičke spreme, profesionalizma i staloženosti.
Tri dana nakon natjecanja nije radila apsolutno ništa, tijelo joj je bilo u potpunosti izmoreno i danas se, kaže, još uvijek oporavlja.
- Jedva čekam otići u svoj kraj da ovo hvalevrijedno priznanje proslavim sa svojima – priznaje i za kraj kaže:
- Tek kada je najteže čovjek vidi koliku zapravo snagu krije u sebi, ja svoju snagu vučem iz kamena i krša imotskog.
