Velika ispovijest Denisa Latina: Možda ću vas razočarati, ali više se ne osjećam Dalmatincem! Kako je izgubio 20 kilograma, zašto ne voli Provjereno?

Denis Latin (55) posljednjih godina ne voli davati intervjue. Što ni ne čudi jer ih je tijekom karijere dao bezbroj. Nekad omiljeno televizijsko lice, koje najviše pamtimo po emisiji Latinica, zadnje dvije godine na HRT-u uređuje Otvoreno, a o povratku pred kamere ne razmišlja. Uvijek zanimljiv sugovornik, na poslu posebno omiljen među nekim novim generacijima, rado je pristao na intervju. Možda je tome kumovalo i malo nostalgije i sentimentalnosti jer je svoje prve novinarske korake Denis započeo upravo u Slobodnoj Dalmaciji. Jedino na što ga nikako nismo mogli nagovoriti je fotografiranje. Željeli smo vam pokazati njegovu liniju o kojoj u zadnje vrijeme bruje njegovi kolege na zagrebačkom Prisavlju. No skroman kakav jest, ostavili smo to za neka druga, i nadamo se, epidemiološki, puno bolja vremena.   

Ovih je dana glavna tema na televiziji, kako ste mi i sami rekli, vaša nova kilaža. Smršavjeli ste, naime, točno 20 kilograma. Znači, pljušte komplimenti sa svih strana?

Nećete mi vjerovati, ali da, na poslu svi pričaju samo o tome. Kad god me netko sretne pita me kako mi je to uspjelo. Dijelim savjete i motiviram druge da naprave isto.

Što je dovelo do toga da ste nakupili višak kilograma?

Previše sam sjedio na televiziji jer sam radio smjene po 12 sati. Uz to sam se i nezdravo hranio.

Je li bilo teško promijeniti životne navike?

Je, na samom početku. Zbog Crohna sam sklon naglom gubitku težine pa me bilo jako strah i imao sam veliki otpor prijeći na hranu druge kvalitete i geografskog porijekla. No već nakon nekoliko mjeseci kad sam vidio prve rezultate to me motiviralo i mršavio sam sasvim pristojno. Također, doma redovno treniram, uvijek sam u nekoj aktivnosti.

Kako sada izgleda vaš jelovnik i koje hrane vam se bilo najteže odreći?

Jedem jako puno povrća, to je za mene otkriće. Jedem i voće, a ugljikohidrate nisam izbacio, što neki rade. Nisam izbacio ni meso ni ribu, a najteže mi se bilo odreći šećera.

Jeste li morali kupiti novu odjeću?

Jesam, totalno sam promijenio garderobu. S XL-a sam došao na M, čak i na S. Moja prijašnja odjeća je postala neupotrebljiva.

Što ste napravili s njom?

Ostavio sam je u ormaru i nadam se da mi više neće trebati.

Spomenuli ste Crohn. Malo ljudi zapravo zna da vam je ta bolest zadnji put bila aktivna još 98'.

Tako je. Nisam imao aktivne faze od te godine. To je neizlječiva bolest, ali u fazi kad Crohn nije aktivan, sve je u redu. Osim što morate malo pripaziti na prehranu.

Nedostaju li vam Dalmacija i rodne Vodice?

Možda ću vas sad razočarati, ali ne. Volim Dalmaciju i ponosan sam na svoje korijene. U Zagrebu sam već 36 godina, morate me shvatiti da se osjećam Zagrepčaninom. Osim s Vodicama odakle mi je tata, imam poveznicu i s Bračom, jer mi je mama rođena u Pučišćima. Tamo sam proveo značajan dio života koji me čak više formirao kao osobu nego Vodice. Možda godine učine svoje, ali zasad nemam želju vratiti se.

Zanimljivo je da ste kao dijete željeli biti svećenik. Kakvo je danas vaše poimanje vjere?

Ja sam agnostik i nisam vjernik. Ne idem u Crkvu i na mise, ali nemam problem s vjerom. Iako preporučujem sve što vjera naučava, pogotovo deset zapovijedi. Humanist sam i smatram duhovnost jako važnom, pogotovo u svom poslu. Smatram da u novinarstvu trebate uvijek biti na strani slabijih i na strani malog čovjeka.

Tata Jerko vam je umro prije 15 godina. Bili ste jako vezani za njega. Je li teško nastaviti živjeti znajući da nemate više njegovu potporu?

Podržavao me je u svim odlukama i svemu što sam radio. Istina, nema ga, ali ta potpora još uvijek postoji. Trudim se u životu držati njegovih pravila, dobrog odnosa s ljudima i rada za opće dobro.

Bio je strastveni Hajdukovac. Jeste li i vi?

Imam drugačiji odnos prema sportu. Nisam toliki obožavatelj, ali veselim se svim velikim sportskim događajima, poput skorašnjeg Europskog prvenstva u nogometu i Olimpijskih igara.

Kakav odnos imate s mamom?

Ona strastveno prati politiku i neke stvari zna bolje od mene. Sve prati, sve zna. Ima 79 godina, odlična je, pokretnija i od mene u nekim situacijima.

Je li vam žao što se nikad niste oženili i imalu djecu?

Ne. Tu sam energiju usmjerio na posao pa mi se vratilo na druge načine.

Kad smo prije 11 godina radili intervju rekli ste mi da planirate posvojiti dijete. Kako da to niste realizirali? Jeste li pokušavali, iako je to kod nas vrlo težak i nazahvalan proces.

Iskreno, nisam. Imam dva prekrasna nećaka i jednu nećakinju, oni su već veliki, studenti su, u Zagrebu. Moja sestra i ja smo toliko ispunjeni njima. Sad sam već u fazi kad je to prekasno.

Imate 55 godina. Bojite li se starenja, odlaska u mirovinu...?

Ne bojim se, jer i kad nisam na poslu – radim. Uvijek se zabavljam informacijima. I kad budem u mirovini  nastavit ću raditi ono što radim sada. Sebi želim samo puno zdravlja i još mnogo lijepih trenutaka.

Koja je najgora laž koju ste čuli o sebi?

Ne mogu se sjetiti ničega što me baš posebno uznemirilo. Uvijek sam iznosio svoja stajališta i čvrsto stajao iza njih. Kad radite u novinarstvu normalno je da dobijete kritike i da se svašta piše. No, više me ništa ne može izbaciti iz ravnoteže.

Početkom devedesetih bili ste najmlađi urednik središnjeg Dnevnika, a stariji gledatelji dobro se sjećaju još jednog uspješnog projekta iz tog vremena, večernje emisije Slikom na sliku. Po čemu najviše pamtite to razdoblje?

Imao sam tada 24 godine i bio je to veliki uspjeh. Puno se toga promijenilo, jer smo u to vrijeme bili tehnološki zastarjeli i radilo se na filmu pa su se, primjerice, prilozi iz Splita slali starom cestom autobusom. Danas sve to ide drugačije i puno brže. Taj dio života pamtim i po početku rata, nečega što nitko od nas nije očekivao. Ali mislim da sam se s tako malo godina dobro nosio sa svim tim izazovima.

Nezaboravna je i vaša emisija Latinica koja se uz prekide emitirala 18 godina. Mlađe generacije nisu toliko upoznate s njom, no srećom postoji YouTube gdje se mogu pronaći neki zanimljivi isječci, poput onog gdje Josipa Lisac govori o pizzi, a koji je pogledalo više od 300 tisuća ljudi. Jeste li razmišljali o tome da opet pokrenete Latinicu?

Znate što, radio sam na ekranu više od dvadeset godina i to je zaista mnogo. Nekad mi se čini da nisam ništa drugo radio nego samo bio na ekranu. Tako da sam se sada više posvetio sebi i ne razmišljam o povratku pred kamere, ali ni o ponovnom pokretanju Latinice. Čini mi se da je ona u vrijeme kad se prikazivala imala neku svrhu jer se Hrvatska pripremala za ulazak u EU i NATO, trebalo je neke stvari u društvu radikalno promijeniti. Tako da mislim da Latinica pripada prošlosti i neka tamo ostane. Uostalom na HRT-u ima puno novih mladih i entuzijastičnih imena kojima treba dati priliku. Ja ću im dati svu moguću pomoć.

Tijekom karijere otvoreno ste progovarali o borbi s cenzurom. Latinica je bila poznata i po tome što je često skidana s ekrana. Kad vam je bilo najteže?

Sada više nemam tih problema. I odgovorno tvrdim da na HRT-u nema cenzure, nepodobnih gostiju ili tema. Važnije je provjeriti je li neka informacija točna ili nije. Kad sam radio Latinicu s gostima je bilo jako teško, jer su se mnogi bojali iznositi vlastita stajališta o društvenim i političkim temama. Sada su puno slobodniji i rado nastupaju. Veći je problem što žele nastupati, a ne što ne žele. Svaki put kad bi mi skinuli emisiju iz etera to bi me pogodilo, naravno, ali o tome bi se toliko pisalo u novinama, pa je na kraju veći efekt bio to što nije emitirana.

Poznat je i vaš javni sukob s Hloverkom Novak Srzić za čijeg je mandata kao glavne urednice Infomativnog programa prije deset godina ukinuta Latinica. Jeste li u međuvremenu zakopali ratnu sjekiru? Kakvo mišljenje imate o njoj?

Ona se sada bavi jednim sasvim drugim poslom koji, također, u ovim pandemijskim vremenima, nije nimalo lagan. Baviti se turizmom u jednom malom gradiću poput Makarske... Ja joj želim puno uspjeha!

Kakav odnos danas imate sa svojim šefovima?

Nemamo problema ili incidenata. Slobodno iznosim svoja stajališta koja ponekad nisu ista kao kod šefova, no najčešće nađemo kompromis. Imam sasvim korektan odnos sa šeficom Informativno medijskog servisa Katarinom Perišom Čakarun. Tu su i ostali mlađe kolege koji me poštuju i rekao bih – obožavaju.

Znači, vi ste im poput jedne vrste idola?

Čini se da jesam (smijeh).

Jeste li ikad razmišljali da promijenite TV kuću? Je li bilo ponuda?

Bilo je! Ali nisam ni pomišljao otići jer sam cijelu svoju karijeru proveo na HRT-u osim što sam jedno kratko vrijeme bio na Mreži TV. I sada smatram da je to bio pravi potez jer je društvo trebalo demokratizirati i bilo je puno cenzure. Vidim se do svoje mirovine na HRT-u. Volim tu kuću, tih nekoliko tisuća ljudi su mi poput obitelji. Većinu njih poznajem i zajedno s njima proživljavam profesionalne traume i obiteljske drame... Znam sve o svima i svi znaju sve o meni. Dobro se osjećam, idem i dalje s veseljem na posao. Osjećam žar i volju da kreiram jednako kao i na svojim počecima.

Pratite li program drugih televizija?

Pratim i mislim, bez lažne skromnosti, da je Dnevnik HRT-a najbolji od svih. U vizualnom i sadržajnom smislu. Voditelji poput Marte Šimić Mrzlečki, Đurice Drobca i Vlatke Kalinić su iskusni i pravi profesionalci, jednako kao i voditeljska ekipa Otvorenog. To se posebno pokazalo u vrijeme pandemije kad je gledanost porasla, sve to zahvaljujući relevantnim informacijima i gostima. Dobro je da imamo konkurenciju jer nas ona čini boljima i motiviranijima.

Što mislite o odlasku Ivane Paradžiković iz Provjerenog?

Ne znam detalje tog spora. Očito je došlo do nekog sukoba. No takve se stvari događaju, u mojoj je karijeri bilo puno odlazaka i dolazaka. Vjerujem da će ona u novinarstvu pronaći svoje mjesto pod suncem, jer mislim da voli svoj posao. Što se tiče emisije Provjereno, mogu kazati da nisam obožavatelj. Malo mi je previše to što rade, iako im se mora priznati da imaju svoju publiku i da su ostvarili veliki uspjeh. No što se tiče mog ukusa, to je daleko od onog kako bih ja radio. Više bih se u reportažama, recimo, fokusirao na velike igrače, a ne na male ljude.

Jednom ste bili najavili kandidaturu za predsjednika. Imate li još političkih ambicija?

Pa nemam. Tada sam donio krivu procjenu. Svakako mislim da više mogu napraviti u novinarstvu nego kao političar.

A da se kandidirate primjerice za glavnog ravnatelja HRT-a kada Kazimiru Bačiću istekne mandat?

To je upravljačka funkcija, a ja se više volim baviti novinarstvom i imam veću strast prema njemu.

Što mislite o stalnim trzavicama između predsjednika i premijera?

Svojim sukobima definitivno zagađaju medijski prostor! To je nepotrebno, nekulturno i necivilizirano. Bilo bi im bolje da se oboje fokusiraju na važnije zadatke, primjerice kako izaći iz ove teške situacije jednom kad završi pandemija. Kako povećati standard i BDP da ljudi bolje žive. Kako što prije ući u Schengen i uvesti euro. Kako da kupimo borbene zrakoplove. Kako da se i ostatak bivše Jugoslavije što prije reintegrira u EU. O tome bi oni trebali govoriti. Ovako nitko ne dobiva, samo svi gubimo.

Kako vam se čine aktualne kampanje za lokalne izbore?

Postoji određeno zasićenje kandidatima i njihovim nastupima. No s druge strane dobro je da im se dao prostor u medijima i mislim da smo tu jako napredovali u demokratskom smislu. 

Koliko je pandemija koronavirusa utjecala na vas?

Pošto imam Crohnovu bolest još od 86'. cijeli se život pridržavam određenih pravila i nečega se moram odricati. Uvijek sam u nekim posebnim režimima tako da mi ovo 'novo normalno' nije teško palo. Nemam strah ni od cijepljenja, primio sam prvu doza AstraZenece. Vjerujem da je za većinu ljudi bilo korisno u smislu da se nauče nositi s bolešću i budu disciplinirani. Nažalost, na mnoge će ostaviti psihološke posljedice. Šokiralo bi me kad bih navečer nakon posla išao doma, a nigdje ljudi na ulici. Čak ni jednog auta na cesti. Bilo me možda i strah takvih netipičnih scena za Zagreb. Više me pogađala ta jeza nego pridržavanje pravila poput nošenja maski i održavanja razmaka. Nije mi bilo ugodno ni u vrijeme potresa koji su mi također stvarali jednu dozu neugodnosti. Ipak, u usporedbi s ratom i kad su granate na sve strane padale oko mene, kao u Sisku 91', mogu reći da je ratno razboblje bilo nešto puno gore.

Mislite li da ćemo se uskoro vratiti normalnom životu?

Doći će do smirivanja, no sigurno ćemo još nekoliko godina imati strah od koronavirusa.