Vinko Barić istaknuti je solinski likovni umjetnik sa zapaženim likovnim radovima i izložbama kojima snažno pridonosi splitskoj umjetničkoj sceni. On je i važan i produktivan, duhovit, inteligentan i provokativan strip autor koji je objavio nekoliko opsežnih strip albuma. Barić je i član nekoliko punk grupa. Vrlo slično svemu što je u Vinkovcima radio slavni Dubravko Mataković. Ali to nije sve. Za razliku od Matakovića, Barić iza sebe ima i veliku knjigu, enciklopedijsku monografiju "Hrvatski punk i novi val 1976. - 1987." koju je prije nekoliko godina napisao, objavio, distribuirao i prodao. Nedavno je objavio njezino drugo, izmijenjeno i prošireno izdanje.
Riječ je o kapitalnoj knjizi, pisanoj i opremljenoj u maniri najboljega rock žurnalizma i enciklopedizma, s upornošću i distancom koja krasi najbolje arhivske istraživače, ali i s fanovskom, kolekcionarskom strašću, punkerskom drčnošću i neovisnošću o mainstreamu. Barić je zaljubljen u svoju temu toliko da o njoj želi znati sve, da joj ne želi naštetiti subjektivnošću i netočnošću.
Iz natuknica i desetak autorskih sinteza Barićeve knjige može se saznati puno, gotovo sve, o vrlo zanimljivoj i malo poznatoj sceni, nadahnuti se i napuniti adrenalinom. Riječ je o knjizi koju bi trebao pročitati svaki panker, darker i novovalac koji drži do sebe.
Objavili ste drugo izdanje povijesti hrvatskoga punka i novog vala. Koliko je ono izmijenjeno u odnosu na prvo i koliko ste vremena radili na njemu ?
- To definitivno nije posao za jednu osobu već za tim ljudi, no kako sam radio s ljubavlju temu koju volim, sve sam uspio izvući sam - sam sam i izdavač i uradio sam grafički dizajn knjige, kao i pripremu za tisak. One man show je cijeli ovaj pothvat. Drugo izdanje izmijenjeno je utoliko da su iz njega izbačene recenzije albuma, singlova i demosa - to nije dovoljno objektivan dio knjige - a dodao sam biografije još 70 bendova tako da su sada u knjizi zastupljena čak 203 benda iz tadašnje SR Hrvatske. Također sam dodao još novootkrivenih plakata te memorabilije, a mnoge tekstove proširio sam isječcima i navodima iz tadašnje omladinske i rock štampe. Bitno je napomenuti da je ovdje riječ o dopunjenom i proširenom izdanju, a ne tek o reizdanju ili reprintu, praktički je ovo nova, drukčija knjiga. Tijekom ovih 10 godina od izvornog izdanja došao sam do novih saznanja, a nažalost dva benda su prekasno otkrivena da bi upala u knjigu - Zlatno doba iz Rijeke i Duhovna pastva iz Karlovca. Na prvoj knjizi radio sam dvije i pol godine, a na reizdanju oko pet mjeseci. Da bih sve istražio, putovao sam u Ljubljanu, Zagreb i Rijeku.
Dalmatinska scena
U knjizi ste dali dignitet i dalmatinskim snagama, iskopali ste gotovo svakoga tko je nešto snimio. Ispostavlja se da je Split imao nekoliko desetaka bendova, da su postojale grupe i scene u Metkoviću, Dubrovniku, Zadru, Šibeniku i Kninu. Za vrijeme punka i novog vala Dalmacija, dakle, nije spavala zimski san?
- Dalmacija je imala malu punk i novovalnu scenu koja se razvijala od 1979. pa negdje do 1985. Split je naravno imao najviše grupa - Metak, Narodno blago, Abortus, Crven ban, Mačak, Đavoli. No svoje bendove dali su i Zadar - Atlantski poremećaj i Passage, pa Šibenik s Anarchy Language, Knin s Krčmom kod Đure Seljaka, Solidarnost i Todor-Todor, Benkovac s Ljubavnim upljuvkom, Metković s Trotakt projektom i grupom Mia te Dubrovnik s nešto poznatijim Modelima. Od svih tih grupa LP albume objavili su samo Metak, Passage, Đavoli i Modeli. Riječ je ipak o desecima grupa iz tog perioda, koje su ostali unutar gradskih i regionalnih okvira. Što se pak tiče naše obale, definitivno najjače i najznačajnije scene imali su Rijeka i Pula, a imaju ih i danas.
Čini se da je eksplozija grupa u nas nalik onoj američkoj garažnoj iz 60-ih, s 20-ak godina kašnjenja u elektrifikaciji?
- Ne bih se složio s kašnjenjem od dvadeset godina u elektrifikaciji jer sredinom 60-ih u Jugoslaviji dogodio se pravi mali boom beat i rock grupa. No bujanje punk i novovalne scene može se usporediti s bujanjem američke garage punk scene šezdesetih godina.
U knjizi su najpoznatija imena osamdesetih, ali i široj javnosti nepoznati sastavi. Kako ste uopće dolazili do podataka o njima, to se u nas čini rudarskim poslom i za poznate teme, a kamoli ne za anonimce koji su često bili bez albuma?
- Pa to jest bio rudarski posao, ali kao što rekoh pristupio sam mu s ljubavlju i strašću, a o obujmu posla govori to da sam putovao u Rijeku, Zagreb i Ljubljanu, tamo radio intervjue s protagonistima scene, onda dio intervjua odradio telefonski ili preko interneta, dobivao sam pošiljke s fotkama, plakatima, audio i video s neobjavljenim snimkama, nabavljao rijetke ploče i singlice te kazete, digitalizirao sve demo kazete Narodnog blaga, razvijao izvorne foto negative, nabavljao omladinsku i rock štampu i rijetke ondašnje fanzine, prošao svu postojeću literaturu o temi, kopao po velikoj fonoteci Radija Študent u Ljubljani, po novinskim arhivima Muzeja grada Splita, pa istraživao i fotokopirao u sveučilišnoj knjižnici, kupovao od kolekcionara po velikoj cijeni stare brojeve Poleta, skidao fotke i audio zapise s neta, grafički ih obrađivao, itd, itd...
Vojska 'ubila' Patrolu
Odlazak u vojsku čini se da je rasturio i zaustavio mnoge bendove. Danas nema obvezne vojske, a opet nema grupa?
- Osamdesetih godina muzičari su tadašnju JNA s pravom zvali - "grobarom punka" jer je to vojska zaista i bila. Mnogi bendovi u naponu snage i mnogi koji su se tek trebali dokazati naprasno su ugašeni pozivima za vojnu obavezu. Tako je recimo kompletna beogradska punk scena prve generacije, prisutna na kultnoj LP kompilaciji "Artistička radna akcija" iz 1981. već do sredine 1982. nestala sa scene jer je većina muzičara morala odslužiti obavezni vojni rok, koji je tada trajao 12 mjeseci. Također mnoge riječke i ljubljanske punk bendove dotukla je JNA, no novi bendovi nicali su tada na mjesečnoj bazi pa je ta rupa vrlo brzo popunjena, osobito brzim smjenama generacija na sceni. Od velikih grupa JNA je recimo 1984. dokinula Patrolu, koja je u tom trenu bila spremna za objavljivanje snimljenog i dovršenog drugog albuma, koji eto nikad nije izašao.
Danas nema obavezne vojske, a da je ima, vjerojatno bi desetkovala novu scenu koja je danas puno manja jer manje je i tržište, a samim time i mogućnosti.
Bendove je tada rasturalo i to što nisu mogli naći izdavača. Kakvo je danas stanje, bendova je manje, a izdavaštvo nije kao prije?
- Mnogi bendovi nisu mogli doći do izdavača, no oni malo jači, poznatiji i profesionalniji dogurali su ipak barem do pregovora s tadašnjim diskografima - i to bendovi poput Termita, Problema, Kaosa, Art Acta, Sexe. Iz nekog razloga njima tad nisu objavljeni ni albumi ni singlovi, a Psihomodo pop je čekao šest godina da bi objavio album prvijenac, slično kao i KUD Idijoti, koji su čekali osam godina na svoj debi LP. Danas su - osim Croatia recordsa - izdavačke kuće puno manje negoli 80-ih, no zapravo ih danas ima više negoli onda. I danas je objavljeno više punk albuma negoli početkom 80-ih (kad je novi val preuzeo diskografski primat punku), no ona kvaliteta, naboj i kritična kreativna masa već odavno, desetljećima, ne postoje. Slično je i na svjetskoj rock i alternativnoj sceni, zadnji boom dogodio se devedesetih pojavom noisea, grungea i hardcorea. Uz sve to, danas novi bendovi ipak lakše dolaze do CD-a singla ili LP ploče, dosta lakše nego 70-ih i 80-ih. To je zapravo omogućeno razvojem privatnog poduzetništva jer prije toga u cijeloj Jugoslaviji postojalo je samo osam muzičkih izdavačkih kuća, sve u državnom vlasništvu.
Obuhvatili ste nešto više Slovenije kao dio punk trokuta, pa i Novog Sada i Beograda. Ipak, nedostaje li to da se stekne cijela slika jer sve je nastajalo u jednoj državi, kao dio iste scene? Planirate li se time pozabaviti u budućnosti?
- Sloveniju sam obuhvatio posebno u poglavlju "Punk trokut Rijeka - Zagreb - Ljubljana", koje govori o bujanju te, zapravo prve i zajedničke hrvatsko-slovenske punk scene kraja sedamdesetih, radi se o periodu 1977. - 1980. Naravno da Beograd i Novi Sad, a rekao bih i Sarajevo, Niš i Skoplje čine važne karike u razvoju punka i novog vala u Jugoslaviji, a to namjeravam obraditi u specijaliziranoj knjizi - "Ilustrirana diskografija punka i novog vala u Ex Jugoslaviji 1977. - 1987.", koja će samo malim natuknicama predstaviti bendove, a fokusirat će se na prikaze omota izdanja njihovih diskografija. To namjeravam objaviti za neke dvije-tri godine, nije još žurba nikakva. Budući da se kompletan tadašnji hrvatski punk i novi val može sagledati unutar te šire jugoslavenske scene, koja je uz to tada bila treća ili četvrta u svijetu po snazi, iza Velike Britanije, SAD-a, Njemačke i eventualno još Australije, a to svakako valja biti makar diskografski istraženo i prezentirano.
Kako vas je primio svijet rock kritičara i publicista kada ste im zašli na teren i tako se dobro snašli?
- Velika većina kritičara bila je vrlo ugodno iznenađena mojim nastojanjima i pomogli su koliko su mogli svojim znanjem i praktičnim savjetima, kao i materijalima. Pokojni Darko Glavan pružao mi je veliku podršku i bilo je dogovoreno da mi napiše predgovor, no u tome se ispriječila njegova tragična pogibija u Varaždinu. Predgovor je napisao naš Splićanin Zlatko Gall. Jedini kritičar koji mi nije dao podršku je jedan iz Zagreba, čije ime neću spomenuti, a koji prigovara da "knjigu ne može dobro napisati netko tko nije protagonist tih događaja", po čemu ispada da netko tko bi dobro pisao o Drugom svjetskom ratu treba biti rođen između 1910. i 1920. Bez obzira na to, pamtim samo dobra druženja s tim ljudima, evo baš sad nedavno u Beogradu je bila promocija koju je vodio Petar Janjatović, uz Zlatka Galla trenutno najpoznatiji rock kritičar s prostora bivše Jugoslavije. I bilo je jako dobro i zabavno. Tračali smo punk i novovalnu scenu.
Racionalni odmak
Rođeni ste nakon prvog vala punka, je li to bio dodatni impuls da uđete dublje u materiju i od suvremenika tih zlatnih godina?
- Mislim da je to zapravo i dobra stvar jer sve sam radio s jednim racionalnim odmakom, bez prevelikog sentimenta ili neobjektivnosti. Privatno slušam glazbu koja bi legla u period 1965. - 1985. - i stranu i domaću, i zapravo jako malo novije glazbe slušam, zadnje što me privuklo bili su američki The Strokes, a i to je bilo zapravo davno. Zato sam i odlučio pisati o tadašnjoj glazbi, ali s ovih prostora. Premda, svakako bih volio da sam mogao i proživjeti taj konac 70-ih i početak 80-ih i vidjeti uživo i mnoge bendove koji nisu nikad dogurali do vinila.
Knjigu ste već promovirali, ne samo u Hrvatskoj nego i u Crnoj Gori i Srbiji. Kakva je tamo scena, ima li bendova ili su cajke i turbo folk sve pomeli?
- Zanimljivu konstataciju duhovito je izrekao jedan crnogorski carinik kojeg smo sreli na putu za Podgoricu. Na ime knjige reagirao je s "Kakav crni punk, ovde u nas samo opanci!". Ipak, u Podgorici u atraktivnom prostoru malog teatra KIC Budo Tomovića razvila se vrlo živa diskusija s publikom o toj temi. Potrajala je čak sat vremena, a sve se poklopilo s izložbom atraktivnih fotografija beogradske novovalne scene ranih osamdesetih, odnosno njezinim svečanim zatvaranjem. Ipak, Podgorica baš i nema neku veću scenu, dok je većina crnogorskih punk i alternativnih bendova koncentrirana u Nikšiću. Srbija opet ima živu i šaroliku scenu, u što sam se i uvjerio gledajući jedan njihov duhoviti impro jazz band u Beogradu, a tamo sam odgledao i Električni orgazam, koji su održali obljetničarski koncert. Novi Sad, u kojem je bila posljednja promocija knjige, ima možda i jaču i življu - osobito punk i hardcore scenu negoli Beograd.
Jeste li uspjeli plasirati knjigu u regiju, ima li interesa? Je li pao dogovor za prijevod na neki veliki jezik?
- Knjigu sam zasad promovirao redom u Splitu, Rijeci, Zagrebu, Osijeku, Benkovcu, Podgorici, Beogradu i Novom Sadu, a predstoje i promocije u Šibeniku, Sisku, Kninu, Nišu i Skoplju ove godine. Interes je prilično velik u cijeloj regiji, osobito u Hrvatskoj i Srbiji. Čak sam imao narudžbe iz Velike Britanije i Nizozemske i Italije od stranaca koji uopće ne razumiju hrvatski jezik, ali koji žele imati knjigu. U malo više od dva mjeseca prodao sam više od 400 knjiga, više od pola naklade, i to uglavnom sam. S Bryanom Swirskim iz New Yorka dogovaram da prevedem knjigu na engleski i da se objavi u SAD-u, sa svjetskom distribucijom. No prijevod je težak i mukotrpan posao, pa će proći i vremena prije negoli to ugleda svjetlo dana.
Ima li neki Porin za ovu knjigu ili ste ga već dobili za prvo izdanje?
- U životu sam dobio samo jednu nagradu - specijalno priznanje žirija za moj peti strip album "Nove dogodovštine Baroknog čovjeka" na ovogodišnjem Supertoon animacijskom i strip festivalu u Šibeniku, a za knjigu koju sam napisao nikad ništa. Iako je bila prodavana, prošla je ipak ispod radara.
Povratak slikarstvu
Hoće li biti trećeg izdanja?
- Kako zasad stvari stoje, još je prerano razmišljati o trećem izdanju mada se i ovo drugo jako brzo i dobro prodaje, solidan je interes.
Dok se bavite punk i rock povjesnicom, pati li temeljna djelatnost, slikarstvo i strip, po kojima ste poznati ?
- Slikarstvo, a i strip svakako pate dok se baviš knjigom, no opet kroz cijelo to vrijeme bio sam ipak aktivan u muzici s mojim electro punk bendom Naporno Suicid, u kojem pjevam i pišem tekstove. Sada, nakon relativno dugo vremena, opet sam odlučio nastaviti sa slikanjem, nisam odavno.
Skupljate ploče i kasete, od kojih su neke, kako pišete, raritetne i skupe. Je li vam i kolekcija dobra kao knjiga?
- Pa skoro sve što je u knjizi diskografski spomenuto imam u kolekciji na vinilu, kasete i CD-ove ipak ne skupljam. Doma imam kolekciju od oko 900 LP ploča i 580 singlica. Sakupljanje je strast, a i estetski užitak jer osim muzike volim i grafički dobro i atraktivno oblikovane omote ploča, a toga je tada bilo poprilično. Bilo je to atraktivno i zapravo na svjetskoj razini, recimo omoti Haustora, Azre, Parafa, Parlamenta, Doriana Graya, Tore... Škola stilova i dobrog ukusa za jednog grafičkog dizajnera. Grafičko oblikovanje omota LP albuma i singlova i u likovnom smislu odaje snažnu pripadnost punk ili new wave pokretu.
Zaključno da pitam, pomalo retorički, vrijedi li još uvijek ona: Punk's Not Dead?
- Punk svakako nije mrtav evo već 45 godina, evoluirao je križajući se s nekim novijim pravcima, a ideološki je samo nadogradio ono što je zacrtano još 1976. Drugo je pak pitanje koliko je današnji punk zaista kvalitetan i može li se po kreativnosti mjeriti s izvornim punk valom 70-ih godina, iako mnogi kvalitetni punk bendovi i dalje postoje, a i nastaju.