Nikako ne mogu napisati ovaj tekst. Da ga pišem na pisaćoj mašini, mnoštvo bi papira bilo na podu. Razlog je, naime, jednostavan - teško je pisati o Senku Karuzi. Jer on je i čovjek, i pisac, i gurman, i kuhar, a zapravo je prvenstveno iskren i neiskvaren prijatelj. Upoznali smo se prije dvadesetak godina, kad nas je mlade, nadobudne (i mršave) avanturistički brodski vijađ doveo do uvale Molo Trovna na Visu.
Bacili smo sidro i pitali možemo li pripremiti nešto ribe, pokazujući kašetu prepunu trlja, molića i ostale sitneži. Uz osmijeh nas je Senko primio i rekao: "A ima čudnih ljudi, ali ovo još nisam vidio - došli ste s ovim kaićem iz Zadra i nosite ribe… I purgeri ste". Tad je zapravo krenula naša životna edukacija - naučili smo što je škoj, a što Otok Vis (otok čije ime uvijek treba pisati velikim slovom O), kako se preživljava kad furešti odu i kako se stvaraju emocije u skladu s prirodom. U ta davna doba do Senka se gotovo jedino moglo doći brodom, mobiteli i fotoaparati bili su zabranjeni, a welcome drink je bila serija rakijica koja se kušala iz puževe kućice.
U to je doba nastala i čuvena vinska "art" etiketa za Senkova vina. O nastanku etikete postoji priča: Senkova kći Hana, promatrajući veselo društvo umjetnika u hedonističkom druženju, pitala je zašto jedan čovjek ide lijevo - desno, a Senko joj je objasnio da je malo umoran i da možda vidi duple stolove, stolce i ferale. Hana je taj doživljaj nacrtala i tako je nastala priča o devet pijanih mačaka koje napadaju ribe, a zapravo ih je četiri i pol, a sunce nije jedno, već ih je pet. Ostatak priče najbolje je čuti od samog autora. A mi smo tu priču iskoristili za pripremu jela.
Senko Karuza jedan je od najcjenjenijih hrvatskih pisaca. Specijalizirao se za formu kratke priče te objavio priličan broj knjiga u kojima opisuje životne situacije na Otoku i anegdote na koje nailazi. Kad znaš Senka i čitaš njegove priče, povremeno se (potpuno anoniman) zatekneš u kojoj od njih i pomalo si ljubomoran kad spomene nekog poimence - a nije spomenuo tebe, koji si baš tad bio tamo.
Tako je počela i naša zadnja avantura u Zagrebu, Senko zove i kaže - mogli bismo pripremiti morske maške (mačke). Kao što se u Dalmaciji nikad ne kaže kuplung (kvačilo), nego kumplug, tako se i za morsku mačku kaže maška. A najbolje su one sušene - tradicija koja je gotovo potpuno nestala, ali se, zahvaljujući profesoru Vladi Valentiću, Senkovoj supruzi Meliti i drugim ljudima, ponovno počela obnavljati u Komiži gdje klinci iz osnovne škole suše maške kao dio nastavnog programa i jedanput godišnje imaju prodajnu aukciju tijekom koje maške jednostavno planu - nabava maške je zapravo pitanje prestiža jer znalci zovu i licitiraju, mole i ucjenjuju ne bi li se domogli pojedinog komada.
Morska mačka je jedinstven specijalitet, a kad se osuši ima nevjerojatan okus jer miriši i po dimu i po moru te ima određenu slatkoću u finišu. Može se koristiti u ribljim juhama i jesti sirova, a meni je najdraža pripremljena "à la bakalar".
Za razliku od bakalara, tabinje i drugih sušenih riba, sušenu mačku ne treba dugo močiti da se rekupera - dovoljno je otprilike samo trideset minuta, a potom treba skinuti kožu trljajući je između ruku. I spremni smo za pripremu jela.
Morska se mačka na Senkov način priprema sasvim jednostavno. Prvo na maslinovom ulju izdinstamo luk (kapulu) i to na jačoj vatri, potom dodamo malo otočnih začina (kapara, motara) i poslažemo krumpir izrezan na ploške. Senko dodaje malo bijelog vina koje sprječava da se krumpir raskuha. Nakon dvadesetak minuta dio krumpira izvadimo pa složimo mačku u slojevima. Kuhamo još dvadesetak minuta, pa vratimo dio krumpira. Jelo ne smijemo miješati, već samo protresati teću da se okus.
Nestrpljivi kakvi jesmo, nismo izdržali nego smo sve kušali odmah, uz domaći kruh mljackali smo i hvalili djecu iz osnovne škole u Komiži koja su nam omogućila da bar na trenutak budemo zahvalni što na otocima još ima života. I onda pomislimo da smo već postali otočani odnosno boduli, jer štujemo škoj, jer čuvamo tradiciju - a zapravo ostajemo ono što jesmo - furešti koji nemaju hrabrosti zamijeniti život u gradu za život na otoku.
