Dokumentarni projekt “Nun Of Your Business” redateljice i koscenaristice Ivane Marinić Kragić predstavljen je u sklopu međunarodnog panela, tj. pitching foruma na ZagrebDoxu 2018. Bio je to jedan od 12 odabranih projekata u različitim fazama razvoja i produkcije iz 11 zemalja.
Splićanka Ivana Marinić Kragić imala je sedam minuta da predstavi projekt putem foršpana i drugih vizualnih materijala te otkrije što se krije iza kratkog sinopsisa “priča o ljubavi na najneočekivaniji način”. Krila se priča o dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu, zaljubile, odlučile napustiti Crkvu “razočarane seksualnim i psihičkim zlostavljanjem unutar nje” i započele zajednički život na dalmatinskom otoku, među stanovnicima tradicionalnih stavova.
Dvije godine kasnije ta priča će biti ispričana: film ima premijeru u regionalnoj konkurenciji ZagrebDoxa.
Kako si doznala za ovu priču i kako si reagirala kad si je čula?
- Za priču sam doznala slučajno ili, još bolje rečeno, na najneočekivaniji način – jedne ljetne večeri u izlasku s društvom. Te situacije su neplanirane i one za koje rijetko možemo spoznati da će nas odvesti u nepredvidljivom smjeru. Kad sam upoznala Maritu, jednu od protagonistica filma, shvatila sam da me iznimno zainteresirala njezina životna priča.
Bila je to duhovita i slikovita priča, mahom jer ju je Marita takvom i iznijela, a opet vrlo osjetljiva, rekla bih i kompleksna. To su priče na koje ne okrećete glavu, nego pomno slušate. Nisam u danom trenutku kalkulirala, ali posjedujem vizualni koncept promišljanja, te me priča instinktivno dotakla i kao osobu, ali i kao filmsku redateljicu.
Tek s odmakom, kad sam upoznala i Fani, svi elementi priče bili su tako jasni preda mnom da se nisam mogla oduprijeti ideji za filmskim uprizorenjem. Na moju diskretnu ponudu da snimimo dokumentarni film, Marita i Fani nisu imale ništa protiv, no trebalo se dogoditi i da u njima sazrije vrijeme i volja da tome pristupe bez ikakve dvojbe.
Znači, priča ti se istog trena učinila kao stvorena za dokumentarni film?
- Ne nužno dokumentarni film, ali mi se definitivno rodila ideja da to mora biti film. Naime, neke životne priče bolje rezoniraju u drugim medijima, u književnosti ili na slikarskom platnu. Ovu sam priču vidjela na filmskoj traci, a kako sam cure s vremenom bolje upoznala, bila sam sigurna da to mora biti dokumentarni žanr.
Jednostavno ne možete ignorirati činjenicu da priče poput ove imaju svoju autentičnost u naraciji koja se vodi u prvom licu, bez dodatnih ukrašavanja ili pojašnjavanja. U tom smislu je dokumentarna forma izuzetno zahvalna. Naravno, za daljnje promišljanje i rad na filmu važna je bila filmska struktura, ali i moja odluka da dijelovi priče budu prikazani u rekonstrukcijama, čime sam željela naglasiti dnevničku vrstu pripovijedanja te uz fotografije s kojima neminovno bilježimo važne trenutke koji ostaju za vječnost.
Iskoračiti i boriti se
Jesu li akterice priče pristale iz prve dati svoja svjedočenja ili ih je trebalo nagovarati?
- Povjerenje nije prvoloptaška kategorija, trebate ga steći u drugima, a i za bilo kakvu konkretnu suradnju ono mora biti obostrano. Po prirodi sam oprezna osoba te sam tako i pristupila ideji snimanja filma. U početku mi je bilo najviše stalo do toga da na privatnoj razini razumijem i usvojim njihova svjedočanstva i odluke, a potom da protagonisticama ukažem koliko respektiram njihovu životnu priču.
Ako u klasičnom pripovijedanju ili prikazu priče na filmu pristupite poluzatvoreni i s određenom sumnjom, nerijetko se događa da takvi projekti poprime ishode suprotne od planiranih. Naš proces upoznavanja i približavanja tekao je u etapama, što je u konačnici ojačalo i odredilo ideju, ali prvenstveno i stvorilo preduvjete za snimanje ovog filma – a to je obostrano uvažavanje.
Koliko je hrabro od njih što su, povrh svega, odlučile i stati pred tvoju kameru?
- S obzirom na njihov put i činjenicu da dolaze iz manjih sredina u kojima prevladava patrijarhalni odgoj, ali i iz sredina koje su orijentirane konzervativnom stilu života, moram reći da su poprilično odvažne. Svakom pojedincu koji se osjeća drukčijim od sredine u kojoj obitava nije lako. Često i mi koji nemamo sličnih iskustava prilazimo tome s predrasudama računajući kako se to može promijeniti u tren oka. Možda u nekom sustavu i može, ali još uvijek svjedočimo da tome nije tako.
Danas je gotovo postalo nemoguće očuvati vlastitu privatnost, ali i još gore - postalo je teško očuvati ljubav. A kad je k tome ta ljubav ona koju okolina mahom osuđuje, onda je smatram herojski iskoračiti i boriti se za svoje mjesto u društvu. Mislim da je najgore što se nekome može dogoditi da zbog zlonamjerne ljudske gluposti ili nekog tvrdog stava okoline nije u mogućnosti voljeti i biti voljen.
Slažeš li se s izjavom bivše časne “Da se svi pridržavamo Isusova nauka, život na zemlji bi bio raj”?
- Ne definiram se kao vjernica, ali smatram da kad bi ljudi naučili više voljeti sebe i prihvaćati sebe onakvim kakvim stvarno jesu, oslobođeni okova društvenih normi, da bi naučili više voljeti i poštivati druge oko sebe, pa bi samim time i današnje društvo u kojem živimo bilo manje otuđeno. Kad je Marita izgovorila tu rečenicu u filmu referirala se upravo na to da se trebamo međusobno više voljeti i uvažavati kako bismo mogli živjeti u skladu i duhovnom miru.
Film je nastajao nekoliko godina i u konačnici je realiziran kao koprodukcija. Je li zbog škakljive teme teško bilo financirati film?
- Na moje ugodno iznenađenje fondovi su bili dosta naklonjeni ovoj priči i strukturi filma. Postoji razlika između realnosti i takozvane filmske realnosti. Iako se često događa da se te realnosti podudaraju, u financiranju filmskih projekata ne postoji u stopostotnom smislu pojam škakljivih tema – one takvima mogu postati u očima promatrača. No, jedna od zadaća filma je da djeluje terapeutski i edukativno na publiku. U tom smislu i moj film ne mora nužno sjesti svima na prvu, ali vjerujem da će filmu koji govori o slobodi izbora publika pristupiti bez predumišljaja i bez krivih motiva.
Percepija nije istina
Očekuješ li da će film izazvati kontroverze u javnosti kad se premijerno prikaže?
- Nisam imala nakanu snimiti film da bih izazvala kontroverzu. To nije bila agenda ovog projekta. Ono što je nekima sasvim bezazleno, gotovo uobičajeno, drugima nije. Kontroverza je plod reakcija na svjetonazor ili vrijednosti na koje neka priča djeluje. Ni privatno nisam sklona jeftinoj provokaciji, izazivanju reakcija tek tako.
Tema filma nije zasigurno pitka i pretpostavljam da će neke žuljati ono što će vidjeti, ali prije svega treba razmišljati da je ovo osobna priča. Ni moja, ni vaša..., stoga u odnosu na potencijalnu kontroverzu više me zanima koliku će empatiju film izazvati kod ljudi.
Iako one i dalje vjeruju u Boga i otvoreno su gay, govore da i u vjerskoj i u LGTB zajednici vlada politika. Kako će na film reagirati Crkva, a kako LGTB zajednica?
- To je na razini pro futuro gatanja i predviđanja. I tu bih u promišljanju i iznošenju vjerojatnosti stala jer mi je važno naznačiti da se film ne bavi zajednicama, već ljudskim sudbinama.
Akterice bez pardona iznose podatke kako je u svakoj generaciji časnih sestara postojala jedna koja je naginjala ženama, na što bi im ostale rekle da bogohule i da to nije istina. Također, čujemo i da je bilo časnih koje imaju dečke, bile su drogašice..., a i jedan velečasni je prozvan za zlostavljanje...
- Svako društvo sazdano je od dva pola - aritmetičke istine i istine koja to nije. Istina se često doživljava kao kolektivna svijest i tada nema jasnog određenja i odgovora na pitanje – je li to uistinu istina? Narod misli što misli, bez obzira što netko glasno pričao. Nekada se vaš glas ne čuje dovoljno. Čak i u pravnom kontekstu svjedočimo koliko istina biva rastezljiv pojam i koliko su mnogi unatoč svim iznesenim dokazima bili proglašavani lašcima. Živimo u vremenu u kojemu je percepcija glavni pokretač ljudi i njihova razmišljanja. No, percepcija nije istina, ali ni druga strana medalje.
”Imaš takvih priča da boli glava”, kaže jedna od dvije bivše časne. Bi li i jednu od tih priča ispričala?
- Ovu priča se dogodila meni kao redateljici – možda je to bio prst sudbine. Ne možete to planirati. Gdje god se okrenete oko nas postoje neke priče od kojih, kako kaže protagonistica, boli glava. Za mene kao autoricu i filmašicu važan je trenutak kad i zašto se to događa, tj. kako reagirati na te priče. Film je medij u kojem se izražavam, a za to vam treba dugo vremena i priprema da priča na koncu zaživi. I bez obzira koliko su sve priče važne, kod nekih priča kao što se meni dogodilo u ovom slučaju, osjetite ono za što kažemo da nam se doslovno treslo pod nogama.