Nevjerojatna je količina energije koja se posljednjih dana, otkako su najavljene tri faze tzv. popuštanja karantenskih mjera, troši na raspravu oko povratka djece na nastavu, i to one od prvog do četvrtog razreda osnovne škole.
Ovo ne pišem kao nekakav medicinski stručnjak, virolog ili epidemiolog, već kao običan roditelj trećašića i odmah u glavu: ne, ne treba slati klince do kraja školske godine u učionice već nastaviti s dosadašnjom on line nastavom.
Učenici do petog razreda, iako ih vrlo malo oboljeva od novog virusa, neki ipak, pa i u Hrvatskoj, obole od koronavirusa, a i ako imaju vrlo slabe simptome moguće je da bolest prenesu na druge, prvenstveno na učitelje/učiteljice razredne nastave koji bi u učionicama bili nezaštićeni, izloženi novoj bolesti.
Idemo pogledati situaciju s pedagoškog aspekta. Djeca u tim razredima neće puno izgubiti nastavkom on line škole jer je ona, što god tko mislio o njoj, za taj uzrast sasvim odgovarajuća. Čak ako ti klinci i propuste koju lekciju ili poneku obrade malo lošije zbog ovakvih uvjeta, neće im to ostaviti neizbrisive posljedice u budućnosti pa da će zbog toga ostati bez upisa na fakultet, pa će im to uništiti svoju karijeru, pa će završiti na ulici...
Budimo ozbiljni. Mjesec dana povrataka na školu, dakle kad je već godina pri kraju i kad učitelji znaju sve o svakom svom učeniku, i koliko radi, i koliko zna, po pitanju stjecanja novih znanja ne znači baš ništa. Ionako je to doba zaključivanja ocjena, lijepo je vrijeme pa se odlazi na jednodnevne izlete, nastava se organizira u prirodi, što je sasvim uobičajeno kod klinaca od prvog do četvrtog razreda
Zdravstveni aspekt je posebno bitno pitanje. Djeca koja nisu mjesec dana vidjela sunca ni zraka dodatno su imunološki oslabljena i time pogodnija podlijeganju zarazi.
Neka Ministarstvo objasni kako će spriječiti kontakt klinaca, recimo prvašića, kako će ih natjerati da drže pristoju udaljenost prilikom dolaska i ulaska u školsku zgradu, na malom odmoru, kad im nešto padne s klupe pa se moraju sagnuti, kad odu u wc u kojem nema dovoljno luga za pranje ruku...
Da ne govorimo da u učionicama s njima stoje učiteljice, neke možda već u godinama u kojima spadaju u rizičnu skupinu, neke možda i same kronični bolesnici.
Zapravo mi tjeranje prvašića ili četvrtašića na nastavu izgleda kao neko osvećivanje učiteljima/učiteljicama koji su u javnosti počesto ocjenjivani kao neradnici koji, eto, samo planduju, kupaju se cijelo ljeto, a i sada su mjesec dana kod kuće, samo spavaju i kuhaju, pa nek se gospoda malo vrate u škole...
Ako je to povod, onda je riječ o nacionalnoj sramoti. Kao roditelj trećaša znam koliko se naša učiteljica trudi, i da je cijeli dan online.
Ne vjerujete? Evo primjera posljednja tri dana. U nedjelju je razrednica na našoj školskoj WhatsApp grupi raspavljala o tome tko će od roditelja poslati djete u školu, a u ponedjeljak je posljednji domaći zadatak za utorak poslala, evo provjeravam, samo tren, u 22,43 sati. Hej, još malo pa ponoć, pa recite da se ti vrijedni ljudi kući odmaraju, hvataju zjake i kile.
A današnje jutro počelo je u 8,17 sati raspravom oko dvotočke iz domaćeg testa (kviz s pitanjima i odgovorima) jer se rješenje u testu i ona u udžbeniku iz hrvatskog jezika ne poklapaju s onim što piše u Hrvatskom pravopisu!
Učitelji i roditelji podnose najveži teret ove on line nastave, i to je tako, situacija nije normalna, treba to istrpit. Učiteljima je to posao, a ni roditelji se nemaju što žaliti jer su u pitanju njihova djeca.
A onda idemo dalje. Ideja da se roditeljima prepusti odluka hoće li poslati djecu u školu jest protuzakonita po više osnova, a ja bih se usudio reći da bi se dalo raspraviti i o kaznenoj odgovornosti. Time vlasti u roditeljske ruke stavljaju svu odgovornost za razvoj situacije koji ne možemo predvidjeti, ali može imati i teške posljedice.
I što sad to znači, netko će poslati djecu, netko neće, hoće li time roditelji dobiti pravo da i dalje odlučuju na svoju ruku. Zašto onda netko ne bi sutra rekao da neće cijepiti djecu, da neće slati djecu u školu kad je sezona gripe, da neće slati djecu u školu kad je kiša ili kad puše bura, ili kad je bilo koja druga situacija koja se roditelju može učiniti spornom. Ili će u školu svi ili nitko!!!
Država je odredila da je osnovnoškolstko obrazovanje obvezno, pa pravila moraju vrijediti za sve i nitko nema pravo igrati se s tom normom i puštati u ruke roditelja da donose odluke.
Da ne duljim, ono na što se prosvjetne vlasti trebaju skoncentrirati jest: kako obaviti upis osmaša u srednje škole i kako riješiti maturante, odnosno upis srednjoškolaca na fakultete. To je u ovom trenutku prioritet i to treba rješavati, sve ostalo služi zamagljivanju situacije, stvaranju "gužve u kanalu" i dodatnom iscrpljivanju i roditelja, i učitelja, ali na kraju i djece koja još uvijek, deset dana prije najavljenog povratka u klupe, ne znaju kako će odraditi nastavak školske godine.
Lakše bi svima bilo da se za sve koji nisu osmaši i maturanti jasno kaže, nastava ide on-line, a onda se dužna pažnja i veća snaga može posvetiti onima koji su u ovom trenutku bitniji i na prekretnici: osmaši i maturanti. Organizirati i odraditi sve i za njih, više je nego dovoljno posla i za sve nastavnike do kraja godine.