Danom Grada Nina 7. lipnja i danom kada Hrvatska slavi svoj Dan diplomacije, obilježavamo sjećanje na slavnu ninsku i hrvatsku povijest, na davnu 879. godinu kada je prvi i jedini put u povijesti (osim današnje suverene Hrvatske) priznata hrvatska država, a Nin je postao kolijevkom te države.
Davne 878. godine, kao štićenik moćnog Bizantskog carstva na hrvatskome kneževskom prijestolju pojavljuje se Zdeslav, sin kneza Trpimira. U to vrijeme prenošenja vlasti s Domagojevih sinova na Zdeslava, Hrvatska je još izvan potpune političke samostalnosti. Na području Primorske Hrvatske i Nina te u cijelom širem području Zadra, prelamaju se interesi Bizanta, Franačke države i Rimske Stolice. Hrvatski knez Zdeslav obvezuje se bizantskoj prijestolnici - Carigradu na vazalstvo te carigradskog patrijarha Fotija priznaje za duhovnog crkvenog vladara hrvatskoga naroda.
Nezadovoljstvo Hrvata političkim pravcem kneza Zdeslava doseglo je vrhunac, poglavito stoga što je pod vrhovno bizantsko gospodstvo došla i hrvatska crkva sa sjedištem u Ninu.
Stoga vojvoda pod imenom Branimir (879.-892.) vojnim prevratom zbacuje s vlasti kneza Zdeslava.
Povijest zapravo ne zna čiji je sin bio Branimir, no zna se ime njegove žene Maruše, (Mariosa comitissa), s kojom je odlazio na hodočašće u talijanski grad Čedad (Cividale) o čemu svjedoči upis imena kneza i njegove žene kao hodočasnika u poznati Čedadski evanđelistar, za kojeg se smatra da potječe od ruku samog evanđeliste Sv. Marka. Međutim, Branimira je zapadni svijet prihvatio kao malo kojega vladara, prije i kasnije u hrvatskoj povijesti. Da su zapadne zemlje s pomnjom pratile što se to zbiva u Ninu, u okretu Bijele Hrvatske prema Rimu, govori i činjenica da je papinski poslanik Ivan iz Mletaka, koji je djelovao u Bugarskoj i Moravskoj, odmah stigao u ove naše krajeve čim je Branimir sjeo u kneževsku stolicu.
Kako je zbog smrti hrvatskoga biskupa i događaja oko Zdeslava, hrvatska biskupija u Ninu bila ispražnjena, ubrzo je za ninskoga biskupa izabran đakon Teodozije, već od ranije poznat kao pristaša rimskoga pape. Teodozije još jače potakne kneza Branimira u odanosti prema Rimu, tako da je knez poslao papinskoga poslanika Ivana iz Mletaka papi Ivanu VIII. zajedno s pismom, u kojemu je Papi pisao da se sa svojim narodom opet vraća u krilo rimske crkve.
Papu Ivana VIII ta je vijest posebno obradovala te shvaćajući to kao značajan i prijeloman događaj kod Hrvata te na Spasovo 21. svibnja 879. godine s konfesije sv. Petra uzdignu ruke Svemogućemu i blagoslovi hrvatski narod i njegova kneza Branimira. Nedugo nakon blagoslova, 7. lipnja u ninskoj dvorskoj kancelariji zaprimljena su tri papina pisma, jedno naslovljeno na kneza Branimira, drugo na izabranog ninskog biskupa Teodozija, i treće na svećenstvo i vjerni hrvatski puk.
Prvo pismo upućeno je samom knezu Branimiru, drugo biskupu Teodoziju koji je zajedno s Branimirom stolovao u Ninu i bio je osim crkvenog poglavara i voditelj državne pismohrane, a treće pismo bijaše upućeno svom časnom svećenstvu i svekolikom vjernom hrvatskom puku.
U to doba neuobičajena je pojava da Papa upućuje blagoslov vladaru koji na prijestolje dođe vojnim udarom, dakle na nezakonit način, kao i činjenica da se jedan Papa obraća samom puku, što ide u prilog činjenici koliko je Papi Ivanu VIII bila važna privrženost naroda na ovim prostorima Katoličkoj crkvi.
U okvirima onodobnog srednjovjekovlja, ovakav čin jednog od najvećih autoriteta Europe, značio je legitimno priznanje jedne države i njezinog vladara.
Za život Nina i cijele Hrvatske, ime kneza Branimira zauzima osobito mjesto. Postoji za to poseban razlog: Nin je kolijevka hrvatske državnosti i posve sigurno, za sve njezine stanovnike mjesto posebno snažnog emotivnog naboja, a knez Branimir je vladar zaslužan za priznanje hrvatske države. U spomen toj povijesnoj činjenici, na samom ulazu u povijesnu jezgru Nina 2007. godine podignut je spomenik koji odiše moći i dostojanstvom kakva je bila potrebna čovjeku koji je u 9. stoljeću postavio prve temelje hrvatske države
Prisjećajući se okolnosti davnog priznanja naše države, istovremeno se prisjećamo i svih onih koji su zaslužni za slobodnu državu koju danas živimo. Gradonačelnik Nina sa svojim suradnicima te obitelji ninskog poginulog branitelja uz blagoslov i molitvu položio je vijenac na mjesto posljednjeg počinka ninskog poginulog branitelja Alena Glavana.