Darko Tomaš / CROPIX
Ovu zahtjevnu i kompliciranu operaciju trebalo je tjednima unaprijed dobro organizirati. U tome je šef dječje kirurgije prof. dr. Tomislav Luetić imao, kako kažu njegovi kolege, “dirigentsku” palicu i virtuozno doveo do savršenstva uigranost ekipe koja je izvela ovaj svjetski raritetan zahvat. Jučer kad smo stigli na Rebro, prof. dr. Luetić trebao je ispričati svoj dio priče, ali pacijenti su na prvom mjestu. Imao je hitnu operaciju koje je potrajala duže od očekivanog. No, njegovi su kolege suglasni - šef je svoje napravio!
Ozbiljne pripreme
“Kao kirurška ekipa sastajali smo se nekoliko puta u nekoliko tjedana, a bilo je i još desetak drugih liječnika i praktički tražili optimalan trenutak za operaciju”, objašnjava kirurg prof. dr. Anko Antabak i potvrđuje da su se za ovaj pionirski zahvat, koji će im vjerojatno ostati i jedini u karijeri, dugo i ozbiljno pripremali.
I ne samo da su međusobno razgovarali i planirali već su pokušali diljem svijeta dobiti kakvu ideju, savjet koji bi mogli iskoristiti, ali sve je bilo uzalud.
“Zvao sam u Berlin, u Beč, gdje poznajem kolege, ali ispalo je da ni oni ne znaju više od nas jer naprosto radi se o vrlo, vrlo rijetkim medicinskim slučajevima. Čak su bili zainteresirani da dođu pratiti operaciju, ali ih na kraju nismo zvali jer smo bili toliko zaokupljeni organizacijom da o tome nismo imali vremena misliti”, kaže prof. dr. Antabak.
Razni modeli
Doduše, kirurzi su željeli čekati što duže na zahvat jer je onda i uspjeh veći, ali njihovi su drugi kolege zaključili da “vremena za čekanje nema”, odnosno srčani status beba natjerao ih je na operaciju brže od očekivanja.
“Danima sam radio razne modele početka operacije. Imam crtež boca koje sam pokušavao razdvojiti. Naime, nismo rezali kožu poprečno jer bi to bilo loše za spajanje nego smo to učinili drukčije. Osim toga, u literaturi nije opisano ni jedno razdvajanje trbuha tako da su direktno zatvoreni. Zvao sam kolege u Englesku i Škotsku, gdje sam boravio, ali nisam dobio bogznakakav odgovor.
Vrhunski timovi
Na kraju smo se odlučili za rez koji ide s jednog djeteta na drugo (zapravo ukoso poput neke vrste trokuta koje se obmota i spaja) i isto tako s druge strane, odnosno učinili smo tako da je svaka beba posudila onoj drugoj dio kože”, objašnjava doc. dr. Bulić. Na takav su način kirurzi uspjeli “omotati” svako dijete da nedostaje kože, a ispod nje je stavljena mrežica koja je nadomjestila nedostajuće tkivo.
Kardiokirurg dr. Dražen Belina objašnjava svoj dio posla koji je bio vezan uz razdvajanje prsišta.
“Prema radiološkim nalazima, procijenjeno je da su srca beba ipak odvojena. Istina, bila su vrlo blizu, možda dva ili tri milimetra udaljena, ali ipak nisu spojena, što bi bilo jako opasno. Njihove su srčane ovojnice srećom samo dodirivale jedna drugu s vršcima srca. Također je postojao spoj prsne kosti, ali da je sa srcem sve u redu već nam je ranije bila rekla kolegica dr. Maja Hrabak.
Pokazalo se da su u pravu i za sedam ili osam minuta samo smo prerezali hrskavicu. Vidjeli smo da srca rade, a onda sam gledao ostatak ekipe kako radi idućih nekoliko sati”, sa smiješkom kaže dr. Belina. Dodaje da je bio impresioniran sa šest vrhunskih timova koji su disali kao vrhunski simfonijski orkestar. “Stalno govorim da sve možemo ako nas netko ujedini”, tvrdi dr. Belina.
14 sati
No, cijeli zahvat uvelike je ovisio o umješnosti anesteziologa. “Bilo ih je čak šest”, kaže prof. dr. Slobodan Mihaljević, predstojnik Klinike za anesteziju, reanimatologiju i intenzivno liječenje. Dodaje da je to bila jedinstvena anestezija koja je trajala 14 sati na tako maloj djeci, a kad su sestrice izašle iz sale, bile su u takvom stanju kao da nisu operirane.
Reklo bi se, timovi su odradili vrhunski posao.
“Morali smo predvidjeti sve moguće komplikacije kako bismo na vrijeme reagirali pa čak i u ‘pričuvi’ imati ECMO uređaj”, objašnjava, dr. Sanja Konosić.
“To tim prije što je jedna djevojčica imala zadebljanje srčanog mišića. S kolegicom dr. Režek razvile smo strategiju prije operacije. U početku je bilo problematično osigurati dišne putove jer su bebice male u trenutku operacije zajedno imale 4500 grama pa je onda dodatno teško postaviti tubus, centralni i arterijski venski kateter...
Brinulo nas je hoćemo li bebe moći ventilirati u bočnom položaju. Brinulo nas je hoće li izdržati srce jedne bebe i bubrezi druge. No, na kraju nismo imali veliki gubitak krvi, čega smo se također bojali. Trebali smo procijeniti brzinu cirkulacije, odnosno koliko brzo lijek djeluje i kod jedne i kod druge bebe.
Dalje smo ih vodili, kontrolirali njihovu respiratornu i kardiovaskularnu funkciju, bubrege i hemostatski status”, kaže dr. Konosić.
Ekipi se priključio i dr. Danko Mikulić iz KB-a Merkur
Kako bi “zaokružio” vrhunsku ekipu za ovu složenu operaciju, ravnatelj KBC-a Zagreb, prof. dr. Ante Ćorušić pozvao je “u goste” kolegu sa susjednog “brijega”, iz KB-a Merkur, hepatalnog kirurga dr. Danka Mikulića. S obzirom na to da su blizanke imale spojena jetra, to je bilo vrlo rizično i zahtijevalo veliku stručnost.
- Sama operacija bila je u subotu, na dan kad je u bolnici mir. Anestezija je krenula dva sata prije samih zahvata. U jednom trenutku našli smo se ‘u trbuhu’ beba, u kojem nismo znali što ćemo sve naći. Puno toga otkriva se, naime, tijekom samog zahvata. Prije svega morali smo riješiti priraslice, a tek onda je išla operacija jetara - objašnjava dr. Mikulić.
No, pokazalo se da ipak nije sve toliko loše jer su bebe imale neovisnu cirkulaciju pa nije bilo ni komplikacija. Nakon toga slijedila je operacija crijeva, i to tako da je jednoj blizanki ostalo više tankog, a drugoj debelog crijeva. U svakom slučaju, sve dostatno za normalno funkcioniranje, što uostalom pokazuje i njihov napredak jer su se nakon zahvata počele dobro oporavljati i dobivaju na težini.
- Nakon svega vrlo smo zadovoljni jer zapravo možemo reći, ako nije pretenciozno, da smo napravili posao kao da nam nije prvi put. Nevjerojatno je koliko smo bili uigrani, premda je u salama bio izuzetno velik broj ljudi, a i ja sam bio iz druge bolnice - kaže dr. Mikulić.
Ovaj je zahvat pokazao da u hrvatskoj medicini može i drukčije.
- Najgori je bio psihološki presing jer se, premda smo sve pomno planirali, uvijek može dogoditi nešto nepredviđeno. Primjerice, kad se prekine cirkulacija nikad se ne zna kako će kardiovaskularni sustav reagirati. Nikad se ne zna ni kod manje teških stanja što se može dogoditi, pa i postoperativno. U svakom slučaju, uspjeli smo i na to smo vrlo ponosni - zaključuje dr. Mikulić.
Odahnuli smo kad su počele same jesti i kad smo vidjeli da plaču
Koliko je bila zahtjevna predoperacijska skrb hrvatskih sijamskih blizanki zbog transfuzijskog sindroma, opisuje nam doc. dr. Ruža Grizelj.
- Tri primjera sijamskih blizanaca opisana su s transfuzijskim sindromom.
Rijetkost
Od toga dva su para bila spojena samo jetrima, a samo jedan je bio spojen i jetrima i crijevima, kao naše djevojčice, ali samo su u našem slučaju obje preživjele. To je toliko rijetko da iznenađuje podatak da su, primjerice, u Švicarskoj u posljednjih 30 godina preživjela samo dva para spojenih blizanaca - kaže doc. dr. Grizelj.
Velik napredak
Naglašava da su bebe kad su rođene zajednički težile 3800 grama, a sad svaka ima gotovo toliko.
- Posljednjih dana odlično napreduju, sve su življe i ljubimice su intenzivne jedinice. Svi su zaljubljeni u Valentinu i Kristinu. Imaju svaka svoju ‘sobicu’ kako ‘jedna drugoj ne bi smetale’. U svakom su slučaju odlično. Za razdvajanje smo se odlučili kad smo ih dovoljno stabilizirali jer smo se do tada borili sa svim onim što se događa ili što se može dogoditi nedonoščadi. Obje su, naime, imale bolest pluća, odnosno respiratorni stresni sindrom, ventilirane su, a Valentina je razvila i nekrozu crijeva - kaže doc. dr. Grizelj koja se najdulje brine o bebama.
- Bilo je važna detaljna analiza da bi bilo što manje iznenađenja. Trebalo je na istome mjestu skupiti dvadesetak ljudi. Kad je operacija završena, imali smo dupla dežurstva, u intenzivnoj je sve bilo u izvanrednom stanju. Svi smo imali groznu tremu. Razveselilo nas je kad je Valentina, koja uopće nije mokrila, nakon operacije mokrila, što je bio znak da nije došlo do bubrežnog zatajenja, čega smo se svi bojali. Imali smo za to već spremnu dijalizu, ali srećom nije trebala.
Komplikacije
To govori da smo odabrali i pravi trenutak za operaciju. Kod sijamskih blizanaca operacije se odgađaju jer je uspjeh veći što su djeca starija. No, kako je kod njih bilo dosta komplikacija nakon rođenja, bili smo primorani ići na rano razdvajanje i očito smo dobro odlučili, tako da je sve prošlo dobro - kaže doc. dr. Grizelj.
Svakodnevno je bilo više vizita, i to i kirurških i anestezioloških, a u liječenje su od početka uključeni i kardiolozi, gastroenterolozi, nefrolozi...
- Naša je prednost što u Kliničkom bolničkom centru imamo vrhunske stručnjake svih specijalizacija. Odahnuli smo kad smo ih odvojili od aparata za disanje, kad su počele samostalno jesti, kad smo vidjeli da plaču, da se ponašaju kao i sva zdrava dojenčad - s osmijehom zaključuje doc. dr. Grizelj.