Ne možemo i ne smijemo!
To je jedini odgovor na pitanje iz naslova. Ne možemo i ne smijemo izlaziti u šetnju! Ne možemo i ne smijemo ići kod obitelji na ručak! Što prije ovo shvatimo, bit ćemo zaštićeniji od novog koronavirusa koji nije uobrazilja teoretičara zavjere nego stvarna opasnost koja diljem svijeta sije smrt.
U Europi najviše. S naglaskom na naše susjede Talijane koji već danima broje mrtve kao što ih Hrvatska ni u vrijeme rata nije brojala. A tragedija je tim veća jer ih ne smiju ni javno oplakivati.
Ne možemo i ne smijemo!
To je jedini odgovor na pitanje iz naslova. Ne možemo i ne smijemo izlaziti u šetnju! Ne možemo i ne smijemo ići kod obitelji na ručak! Što prije ovo shvatimo, bit ćemo zaštićeniji od novog koronavirusa koji se ne događa nekom drugom, nego baš nama. Ovdje i sada.
I nitko neće biti pošteđen. Što izravno što neizravno. Ukoliko to nismo u stanju shvatiti - a sudeći prema izgledu naših ulica nakon što je jutros Nacionalni stožer za civilnu zaštitu održao najdramatičniju press konferenciju do sada, baš i nismo - onda nema ama baš nikakve sumnje da će nam se dogoditi najgori scenarij. I da ćemo oboljele već za koji dan mjeriti u tisućama. A s njima i umrle.
Ne možemo i ne smijemo!
To je jedini odgovor na pitanje iz naslova. Ne možemo i ne smijemo izlaziti u šetnju! Ne možemo i ne smijemo ići kod obitelji na ručak! Što prije ovo shvatimo, bit ćemo zaštićeniji od novog koronavirusa koji će zauvijek promijeniti lice čovječanstva. Možda i do neprepoznatljivosti.
Ta promjena već traje, pratimo je u izravnom prijenosu, pri čemu se ljudi, poglavito na Mediteranu najsporije mijenjaju. Zaboravimo na sintagmu "bolje da umre selo, nego običaji", zaboravimo na "amarcord" i klapske pisme, na staru mater Dalmaciju i društvo na kominu s bukarom vina jer ta nas priča može ubiti. Bez ikakva pretjerivanja.
Ne možemo i ne smijemo!
To je jedini odgovor na pitanje iz naslova. Ne možemo i ne smijemo izlaziti u šetnju! Ne možemo i ne smijemo ići kod obitelji na ručak! Što prije ovo shvatimo, bit ćemo zaštićeniji od novog koronavirusa, i to ne samo mi, nego i svi iz naše okoline. Bliže i dalje.
Ukoliko smo baš toliko neodgovorni, a mnogi na žalost jesu, da nas nije briga što stručnjaci govore i što mediji prenose, prestanimo na tren misliti na sebe i promislimo na druge. Za početak, na sve one koje volimo i koje bi upravo naše blesavo ponašanje moglo stajati života.
A potom promislimo i na sve ostale, na društvo koje će se upravo zbog takvih kao što smo mi, koji ćemo biti najodgovornji za širenje zaraze, puno odgovorniji od samoga virusa, možda i godinama oporavljati. Promislimo na tisuće izgubljenih radnih mjesta i na desetke tisuća strašnih sudbina, pa se onda pogledajmo u ogledalo i zapitajmo se što smo mi, a ne Stožer, ne ministar, ne premijer, poduzeli da se to ne dogodi.
Ne možemo i ne smijemo!
To je jedini odgovor na pitanje iz naslova. Ne možemo i ne smijemo izlaziti u šetnju! Ne možemo i ne smijemo ići kod obitelji na ručak! Što prije ovo shvatimo, bit ćemo zaštićeniji od novog koronavirusa, i u tome je ključ cijele ove borbe. Rata, kako ga nimalo pretjerano državnici diljem svijeta nazivaju.
A mi, na žalost, znamo što je rat, znamo kako je to kad dnevnici počinju s informacijama o broju stradalih. Po županijama. Po gradovima. Kad se čitav život pretvori u statistiku na koju nemaš utjecaj. Stoga, ne dopustimo da se to ponovi, jer ovo je statistika koju možemo promijeniti. Počevši evo baš sada, od ovog trenutka, počevši od odgovora na jedno tako banalno pitanje, odgovora koji glasi:
Ne možemo i ne smijemo!
Ne možemo i ne smijemo izlaziti u šetnju! Ne možemo i ne smijemo ići kod obitelji na ručak! Što prije ovo shvatimo, bit ćemo zaštićeniji od novog koronavirusa.
Što prije shvatimo da je ostanak u vlastitu domu nužnost na putu prema pobjedi u srazu s bolesti za koju ljudski rod još nije pronašao provjereno djelotvoran lijek te što prije shvatimo da vani smiju ići samo oni koji to zaista moraju (ljudi koji idu na posao, u bolnicu ili samo jedna osoba iz kuće koja ide u trgovinu po nužne potrepštine), moći ćemo reći da smo reagirali prije nego je postalo kasno.