Žena iz sjene "vatrenih" otkrila sve tajne velikih pobjeda koje su promijenile Hrvatsku

Iva Olivari je team menadžerica hrvatske nogometne reprezentacije. Našim je nogometašima u Rusiji, kažu i njezini kolege, bila i mama i tata. Brinula se praktički o svemu. Nije imala radno vrijeme, što god da je trebalo nogometašima i stručnom stožeru, zvalo se nju, prvu ženu na toj iznimno važnoj poziciji u povijesti HNS-a - piše Slobodna Dalmacija.

– Intenzivne aktivnosti počele su onog trenutka kad smo osigurali plasman za Rusiju. Prvi zadatak bio je pronaći odgovarajući kamp. Kamp je važan. Igrači tamo dugo borave, to nam je kuća za vrijeme natjecanja i moramo se ugodno osjećati. Nakon što smo proučili brošuru s kampovima koje nudi FIFA, u uži krug ušao je jedan u blizini Kalinjingrada i naša “Šumska rapsodija”. Otišli smo pogledati oba objekta i praktički već tamo se odlučili za “Šumsku rapsodiju”, i nismo pogriješili. Nakon odabira kampa obišli smo gradove u kojima smo igrali naše tri utakmice u grupi, hotele i stadione, i na licu mjesta utvrdili što nam je na raspolaganju, a što eventualno moramo poboljšati i dopuniti – govori nam Iva, navodeći da su uz to morali logistički organizirati pripreme.

– Izbornik je rekao što želi, u kojim terminima, a ja sam zajedno s kolegama krenula u realizaciju. Prije odlaska u Rusiju igrali smo i dvije prijateljske utakmice, pa je i te utakmice valjalo pripremiti, a paralelno s tim pripremalo se putovanje i odlazak i boravak u Rusiji. Avionski i cestovni prijevoz, hotelski smještaj, trening-igrališta, komunikacija s protivničkim savezima, FIFA-om, samo je mali dio aktivnosti. Puno je tu sitnica koje je potrebno pripremiti i realizirati da bi reprezentacija otišla na put, doputovala, smjestila se u hotel, jela, odmarala se i istrčala na teren. Imam opsežnu listu provjere koju sam na temelju dobivenih iskustava godinama samostalno sastavljala i koja se i dalje kontinuirano dopunjava novim zahtjevima. Svakog jutra uz kavu provjeravam tu listu da nešto ne zaboravim. Kad smo došli u Rusiju, tempo je bio vrlo brz, utakmice su se igrale svakih pet dana, razmak između njih taman je omogućavao da se obavi priprema za novu utakmicu koja dolazi – navodi nam žena koju je vodstvo HNS-a zadužilo da sve štima. I štimalo je.

Je li bilo teško “upravljati” s toliko nogometaša?

– Nema tu posebne potrebe za “upravljanjem”. Svi naši igrači od malih su nogu u HNS-ovu sustavu, za koji znaju kako funkcionira, s nama su od U-15 ili U-17 reprezentacije. Oni vole preciznost i žele jasno znati koje ih aktivnosti očekuju sljedeći dan kako bi se mogli organizirati. Svaki dan prije večere s izbornikom potvrdim raspored za sljedeći dan i napišem ga na ploču. Tako i igrači i članovi stožera precizno znaju sve aktivnosti predviđene za sljedeći dan, od rasporeda obroka, treninga, press-konferencija, eventualnih putovanja, marketinških aktivnosti i ostalo. U tom smislu raspored se poštuje u minutu, nema odstupanja, jer nitko ne želi biti taj zbog kojega cijeli autobus stoji i čeka nekoga pet minuta. Naravno da reprezentativci očekuju da sve funkcionira brzo, efikasno i bez zastoja – da ne čekamo u zračnoj luci, da su sobe na nivou, da ih u igraonici čekaju omiljene igre poput pikada, stolnog tenisa ili PlayStationa. Na nama je da se pobrinemo da u praksi to zaista tako funkcionira.

Nogometaši kažu da ste im vi tamo praktički mama i tata?

– Svi naši igrači, osim Ivana Rakitića, razvijali su se kroz hrvatske reprezentacije mlađih uzrasta, korak po korak. Isto tako, ni ja nisam odmah uskočila u A-reprezentaciju. Prije toga sam 10 godina radila na logističkoj podršci raznim reprezentacijama mlađih uzrasta, učila i upijala znanja i iskustva, pa većinu naših igrača znam iz vremena kad su nastupali za U-16, U-18 ili U-21 reprezentaciju. Nisam ja njima ni mama ni tata, samo netko na koga znaju da se u vrijeme aktivnosti reprezentacije mogu osloniti, popiti kavu, malo porazgovarati, riješiti neki problem koji nije iz domene nogometnog terena.

Kako vas oslovljavaju?

– Uglavnom Iva ili je to neka izvedenica moga imena. Badelju sam Ivča, Luki Ivka, a Rebiću Ivuška.

Podignete li nekad malo i glas ako vas ne slušaju?

– Nisam baš visoka rastom, pa sam često nezamjetna. Ali se čujem, kažu dečki nekad i preglasno. Ja im na to kažem da samo glasno govorim.

Jeste li se susretali s komentarima tipa “bilo bi bolje da je muškarac na njenom mjestu”?

– Ako ih je i bilo, to su bili komentari od ljudi koji me ne poznaju. Stari ljudi kažu da je važno tko govori, a ne što govori, tako da se doista nimalo ne obazirem na takve komentare. Svi koji me znaju, znaju da ja nisam u ovaj reprezentacijski vlak uskočila iznenada. Dugo radim u Savezu, predana sam svojem poslu, mislim da sam dobro organizirana, a uz A-reprezentaciju sam od 2002. godine i ovo je samo kruna moga rada. Upravo zahvaljujući muškarcu, bivšem izborniku Anti Čačiću, sada sam ovdje gdje sam. On je taj koji mi je, uz potporu predsjednika Šukera, prvi iskazao povjerenje jer je smatrao da sam sposobna obnašati ova zaduženja.

Koja je najdomljivija scena (ili više njih) iz Rusije koja vam se urezala u pamćenje?

– Ružnih nije bilo. Ni jedne. A najdomljivija je naš plasman u finale. To je večer koju ću pamtiti dok sam živa. A neću sigurno zaboraviti ni izvođenja jedanaesteraca protiv Danske i Rusije, to nije bilo za osobe slabog srca. Srećom, sve te dramatične utakmice okončane su u našu korist zahvaljujući sjajnom karakteru naših igrača.

Imate li neke anegdote?

– Proveli smo svi zajedno 52 dana, od jutra do mraka. Igrači, stručni stožer i moji kolege iz Saveza. Puno smo putovali, ritam je bio jako brz, smijali smo se, pjevali i veselili se zahvaljujući dečkima. Budući da smo puno putovali i dosta vremena provodili u autobusu, Dejan i Šime često su zabavljali cijeli autobus. O detaljima nećete čuti od mene. Impresivno je da u cijelom tom razdoblju nismo imali baš ni jednu međusobnu prepirku, ni među igračima ni među delegacijom. To je raritet, jer čak i kad je izvrsna kemija i atmosfera, teško je provesti toliko vremena zajedno bez povišenih tonova.

Jesu li Rusi bili dobri domaćini?

– Jesu. Ruski savez je, uz pomoć FIFA-e, doista organizirao jedno izvrsno natjecanje, možda i najbolje do sada. Sve je funkcioniralo gotovo besprijekorno. Logistika na aerodromima, u hotelima, na stadionima. Sigurnost je bila na vrlo visokoj razini. Naši domaćini, naročito gradonačelnik Roščina, koji je nazočio svakom treningu naše reprezentacije, kao i menadžment i djelatnici hotela našeg baznog kampa, doista su činili sve kako bi nam boravak bio što ugodniji.

Kakav ste odnos imali s izbornikom Dalićem?

– Moj odnos sa svim izbornicima s kojima sam radila bio je maksimalno profesionalan i korektan, i to ne govorim iz kurtoazije. Tako je i s aktualnim izbornikom. Zlatko je vrlo jednostavan, direktan, zna što hoće, vrlo brzo se dogovorimo oko svega. Kod njega je odlično to što vjeruje svojim suradnicima i prepušta svakome od nas da radi svoj posao najbolje kako znamo.

A s kapetanom Modrićem?

– Luku znam od njegove 15., 16. godine. Luka i ja smo, rekla bih, izgradili odnos koji se temelji na povjerenju i poštovanju. Osim što je fantastičan igrač, Luka je i dobar čovjek, koji je uz jako puno rada i odricanja ostvario uspjehe koje će teško netko nadmašiti.

Koliko se ukupno ljudi brinulo o našim reprezentativcima?

– Ukupno je službeno akreditirano 30 ljudi, ne računajući igrače. Tu su naši treneri, trener vratara, kondicijski trener, video-analitičar, opservatori protivnika, liječnici, fizioterapeuti, ekonomi. Naravno, i moj supu(a)tnik Tomislav, naš glasnogovornik, pa ticketing menadžer Nikša, povjerenik za sigurnost Miro. Ne smijem zaboraviti našeg kuhara Tomicu i još tri kolegice iz Saveza, kao ni našeg fotografa Dragu, zatim Zorislava i Zorana. Svi kolege iz Saveza koji su ovdje pomažu jedni drugima koliko mogu i stignu jer smo svi pod velikim pritiskom obaveza – mogu slobodno reći pod stresom. Dobra smo ekipa, uskačemo i pomažemo jedni drugima. Igrači moraju imati najbolji mogući servis jer u konačnici svi smo mi ovdje zbog njih.

Kolege sportski novinari kažu mi da vi nemate radno vrijeme, da ste nogometašima i izborniku dostupni 24 sata na dan?

– Nemam radno vrijeme. Mobitel je stalno uključen, ali i igrači, a naročito izbornik, to ne zloupotrebljavaju. Igrači, doduše, znaju nazvati i u sitne sate, ali samo ako se radi o nekoj izvanrednoj ili neočekivanoj situaciji. Nakon četvrtfinala je zaista nastalo “ludilo” u smislu posla, mislim da je većina ljudi iz delegacije spavala maksimalno tri, četiri sata dnevno, ako i toliko.

Kažu i da ste spriječili da Subašića kazne jer je i nakon upozorenja htio ponovno pokazati majicu s likom preminulog prijatelja Hrvoja Ćustića.

– Mediji su malo napuhali tu priču. Kad je došla opomena iz FIFA-e, Danijel i ja sjeli smo, porazgovarali i dogovorili se da se to više ne smije ponoviti. Cijela Hrvatska zna značenje Danijelove majice, ali FIFA-ina pravila su vrlo stroga i nije dopušteno isticanje nikakvih poruka, uključujući i one osobne prirode. Nakon utakmice smo se Danijel i ja sreli na uzdužnoj crti i on je onako u šali lagano podigao dres. On je pravi profesionalac, znao je da ga ne smije skroz dići. Ali dobro, ja sam tu da pripazim da se u žaru ushićenja i euforije ne dogodi nešto što bi moglo dovesti do neželjenih posljedica. Ispalo je simpatično, Suba je jedan od glavnih kreatora izvrsne atmosfere u našoj svlačionici.

Sportska obitelj 

Udana sam za sportskog novinara, tako da je ne samo nogomet, nego sport općenito naša svakodnevna tema. Imam dvoje djece, Leu (30) i Frana (21), i šnaucera Jacka, ljubimca cijele obitelji. Rođena sam u Karlovcu, ali sam kao dijete došla u Zagreb i Zagreb smatram svojim gradom – kaže nam Iva Olivari.

Zadužena za logistiku i administraciju

Drugi naziv za funkciju team menadžera je team administrator, dakle, to je osoba zadužena za logistiku i administraciju. Na klupama svih reprezentacija uvijek sjedi jedna takva tehnička osoba. U španjolskoj reprezentaciji tu funkciju već dugi niz godina također obavlja jedna žena, moja kolegica Silvia – objašnjava nam Iva Olivari.

– Uz reprezentaciju sam od Svjetskog prvenstva u Japanu. To je bilo moje prvo veliko natjecanje. Mogu reći da mi je jako drago da je ova reprezentacija izašla iz sjene “vatrenih”. O tome je govorio bivši izbornik Čačić još prije odlaska u Francusku, pa su mnogi to dočekali s nevjericom i čuđenjem. Već tada je reprezentacija pokazala upravo takvu kvalitetu, pobijedila je aktualnog prvaka Europe Španjolsku, i to bez nekoliko prvotimaca, a nesretno je ispala od kasnijeg prvaka Portugala. Sad se valjda više neće čuditi, ova generacija jednostavno ima tu kvalitetu – kaže Iva.

Od tenisa do nogometa 

Kako vas je to sudbina odvela od teniskih do nogometnih terena?

– Sasvim slučajno. Igrala sam tenis. Bila sam u Americi i vratila se u Hrvatsku jer sam zbog ozljede morala prestati igrati. Rano sam se udala, rodila sam i tražila posao. Savez je tek bio u povojima. Formirale su se stručne službe i otvorilo se radno mjesto u Međunarodnom odjelu. Otišla sam na razgovor kod Duška Grabovca, tadašnjeg glavnog tajnika i moga budućeg pvog šefa, i dobila posao. Tamo sam od 1992. godine. Sigurna sam da mi je tenis pomogao u tome. Zahvaljujući njemu dobro sam naučila jezik, naučila se disciplini, samokontroli. Mnogim dobrim stvarima.

Treba nam više žena u nogometu

Treba li više žena u nogometu, na menadžerskim pozicijama?

– Naravno, ne vidim razloga zašto bi spol uopće bio razlog za izbor, čak i kada govorimo o “muškom” sportu kao što je nogomet. Uostalom, imamo i glavnu tajnicu FIFA-e, a UEFA odnedavno po statutu bira barem jednu predstavnicu u Izvršni odbor. Vremena se mijenjaju, doduše sporim koracima, ali se ipak mijenjaju. Ako žena dobro i profesionalno radi svoj posao, ne vidim u čemu je problem. Ponosno mogu reći da je u našem Savezu zaposleno više žena od muškaraca i da žene vode važne poslovne procese unutar naše kuće. To je počelo već pod prijašnjim predsjednicima, a Davor Šuker je odmah nakon preuzimanja funkcije predsjednika prepoznao kvalitete nekoliko nas kolegica, maksimalno nas podržava i doista ne pravi nikakvu razliku između nas i naših muških kolega. Jedna od tih žena, i to svakako želim spomenuti, jest Ivančica Sudac, voditeljica Međunarodnog odjela i licenciranja i moja kolegica od prvog dana u Savezu. Ivančica je na nedavnoj finalnoj utakmici Europske lige bila prva žena u povijesti koja je obnašala funkciju delegatkinje na finalu muškog europskog klupskog natjecanja. To je neizmjerna čast o kojoj sanjaju svi europski delegati, a Ivančica je to svojim radom i sposobnostima itekako zaslužila. Takve su vam žene u Savezu! – kaže Iva.